Aktuelno
You are here: Home / Kalesija / Majstorska prevara

Majstorska prevara

Povedoh se velikom mudrošću vrsnog trgovca koji mi onako usput dok smo pričali o najnovijoj tehnologiji za zavarivanje, hvaleći svoj proizvod, tj. robota koji mijenja čovjeka, u proizvodnji reče: „Pravilno i na vrijeme informisan čovek, dopola je spašen,“ odlučih da ovu svoju sramotu podijelim sa vama, kako ne biste upali u sličnu zamku.

Nije lahko priznati da si prevaren i to onako na pravdi Boga, ali, s druge strane, mi smo bića koja griješe i  uče na vlastitim greškama.

Musliman je ba merhametli duša i na svačiju nesreću se sažali ne provjeravajući istinu nečije muke. Pa i nije u redu da je provjerava. Računa onako u sebi, dosta mu je njegova jada, još da ispituje o detaljima, priznat ćete da ne ide jedno s drugim.

putarina

Sve je počelo u jutro 15. maja. Zajedno sa suprugom krenuo sam u Beograd na Međunarodni sajam tehnike i tehničkih dostignuća. Odlično mjesto da se vidi sva ta napredna tehnika, te da se unesu revolucionarne promjene i unaprijedi poslovanje porodične firme.

Na granici nema zastoja ni prevelikih kontrola kao prije koju godinu kada su nama Bošnjacima zavirivali ispod haube, da ne govorim o gepeku. Stiče se dojam da je Evropa stigla na brdoviti Balkan. Loznica, Šabac, i eto nas u Rumi na autoput. Vozeći se nekoliko kilometara stigli smo do naplatne rampe gde ćemo uzeti tiket za prolaz i na osnovu tog tiketa platiti putarinu na samom izlazu. Putarina i nije skupa, ne sjećam se tačno je l´ bila jedan euro ili jedna marka.

Zaustavio sam auto kako bih uzeo tiket i iza rampe priđe mi jedan momak, možda trideset i koju godinu da ima. Po izgledu sasvim normalan insan na čijem licu se mogao vidjeti bol i neka tuga.

-Mogu li s vama do Beograda, onako skoro kroz plač upita.

Tri sjedišta nazad u mom autu su prazna i pomislih ne košta me ništa da ga povezem.

Čim je ušao u auto i smjestio se na zadnjem sjedištu reče: „Šta je ovo, zemo, pa niko te neće povesti, kao da sam šugav“ Čitav sahat stopiram i niko da me poveze.“

Moja supruga požuri da mu objasni kako vlada nepovjerenje među ljudima i da ima dosta prevaranata po putu. Nije prošlo ni minut zazvoni mu telefon i on se javi. Inače ne slušam ničije razgovore, ali ovaj nisam mogao ne čuti.

-Đesi, brate. Je li ti otac javio za mene?

S druge strane neko je ubrzano pričao i to nisam mogao čuti, ali on skrhan i sa gorčinom u glasu ponovo reče: „Zoka, daj molim te vidi imaš li kojeg kolegu da mi to da, baš me nevolja poklopila. Ok, ok sačekaću.“

Prekinuo je razgovor i kroz uzdah opsova sunce. Moja znatiželja, ili ona ljudska strana koja valjda postoji u svima nama, proradi te ga upitah kakva je nevolja jer se kroz sve nazirala.

-Ma, jarane, jutros kad sam se vraćao iz Novog Sada kući, nekog čičicu zakačim autom pozadi. Ma nisam ga dobro ni ogrebao i ja mu davao sto eura za štetu jer sam kriv, ali on ni da čuje samo navro da zovemo policiju. Vidio čiča da sam stranac te se valjda uplašio ili ne znam šta već. Vidi mene nisam se ni prestavio ja sam Goran iz Lopara. A vi?

Mi smo iz Tuzle i predstavimo se.

-Komšije tu je to. Zva čiča policiju i ja pred njima nudim čiči sto eura i oni ga savjetuju da uzme, ali on neće i kod sudije za prekršaje. J…m ti mene baksuza, nemam više od sto eura kod sebe, a kazna iznosi malo nešto više, fali mi još 59 maraka. Zovem komšiju i on mi reče da njegov sin radi u Beogradu na građevini da odem do njega, ali sad mi javi da je negde otišao na teren, baš sam baksuz kad dan krene naopako nikako da stane. Veli sad će vidjeti sa kolegom da mi dadne, a on će njemu vratiti kad dođe s terena, priča suvozač.

Ja šutim. mislim rješit će se problem, a on nastavi priču.

-Ja sam, zemo, sportaš mislim dugo treniram borilačke vještine. U Loparama imam 50 učenika i prije koju godinu sam perisao meniskus i svake godine moram doći u Novi sad da u koljeno primim inekciju. Jutros sam poranio jer moram stići do 15,00 sati kući jer radim drugu smjenu u jednom restoranu na izlazu iz Lopara, konobarišem, j….ga mora se raditi.

Dok sam pričao kako insan radi čitav svoj život, zazvoni mu telefon te se on javi.

-Đe si, Zoka, jesi li šta rješio?

Nijemo je ćutao dok mu je drugi lik nešto objašnjavao, a onda on reče.

-Dobro, Zoka, ništa doći će zima.

Ljutito spusti slušalicu ponova psujući sunce.

-Toliko o prijateljima i drugarima, a zna zimus probuditi me da traži u zajam za cigare ili jelo. Prijatelju, stani mi na benzinskoj da se vratim molim te i hvala ti na vožnji.

Na kojoj benzinskoj? pitam jer je autoput i morao bih stati kad vidim benzinsku na suprotnoj strani.

-Prva slijeva koja bude.

Dok vozim120 kilometara na sat razmišljam. Čovjek je zaista u nevolji i ja sam u tuđoj zemlji i meni se to može desiti. Koga bih ja zvao da mi posudi novce ovde u Srbiji? Ubrzo konstatujem onako za sebe da ne bih mogao nikog pozvati. Pomislih baš mu je nevolja, a ja nemam sitno tih 59 maraka i najsitnija novčanica mi je 50 eura. Pogledam u retrovizor i vidim skrhano lice koje razmišlja šta mu je činiti.

– Slušaj, jarane, ja ću ti posuditi te novce i ti mi donesi u Tuzlu. Je l’ može tako?

-Joj, hvala ti do nebesa, zemo, odmah ti danas uplatim na poštu i javim ti. Ti samo otiđi do pošte da podigneš. Vidi, jarane, ja te ne bih smio ni pitati za pomoć. Znaš, j….ga to sranje od rata nas je poremetilo. Vidim da si musliman, opet da si Srbin možda bih i pitao za pomoć, ali ovako razmišljam sve vrijeme, čovjek je musliman zašto bi mi pomogao kad smo do juče gledali se preko nišana, priča moj suvozač.

Stanem na zaustavnu traku i izvadim pedeset eura, te mu dam, zajedno sa brojem mog mobilnog telefona. Uze on olovku te napisa punu adresu moju kako bi mi poslao te novce, te upisa svoja dva mobilna broja da ga mogu prozvati ako bude kakvih problema. Do Beograda nije ostalo puno pa nisam mogao, ni razmišljati o događaju koji se desio. Osjećao sam se lijepo ono kao i uvijek kad Svevišnji Bog dadne priliku da nekom pomogneš, te kad staviš na kušnju svoju dušu.

U povratku na istoj naplatnoj rampi vidim nekoliko momaka kako stoje pored svake kučice na naplatnoj rampi i sumnja mi proradi da to nije organizirana prevara. Do sutredan nisam htio da vjerujem da sam prevaren, nadajući se da će zazvoniti telefon. Nije zazvonio, tek pred mrak uzmem brojeve telefona da ga pozovem, sada već vjerovajući da sam prevaren. Prvi broj se ne koristi. Drugi proj ponovo se ne koristi. Tek tada primjetih da je jedan te isti broj zamjenjen samo pozivni, jedan je 066, a drugi 065. Osjećaj da sam prevaren natjera na razmišljanje i srdžbu koja raste u stomaku. Poslije sahat vremena sam se smirio konstatujući da ove godine nisam dobro izračunao zekjat.

N. V.

(Tekst je napisan na osnovu istinitog događaja. Ime i prezime autora poznati redakciji.)

About redakcija novina

Scroll To Top