Aktuelno
You are here: Home / Kalesija / Priča: R U L E T, Safet Pozder

Priča: R U L E T, Safet Pozder

– Hajmo, curice, na noge! Jesmo li danas ‘orni za malo akcije? – zaurlao je čuvar koji bi, po običaju, uporedo sa otvaranjem vrata, upućivao i pozdravnu poruku, kao da nosi kakav muštuluk.

Bio je to omanji, zdepast čovjek, sa nekih četrdesetikusur ljeta na leđima. Život ga, čini mi se, i nije pretjerano mazio. Ispod naboranog čela virio je par utonulih očnih duplji sa tamnozelenim zjenicama. Po sastavljenim gustim obrvama, pretpostavljali smo da se radi o osobi koja za tren plane, ali se u isto toliko vremena može i raznježiti, pa i zaplakati. U ovo prvo smo se bezbroj puta uvjerili; drugo je ostalo samo naša pretpostavka.

Nakon što bi uletio u ćeliju i ”pozdravio nas” na uobičajeni način – uživao je da nas oslovljava sa ”curice” – prelazio bi značajnim pogledom preko naših lica, pokušavajući da odgonetne dozu straha i neizvjesnosti na nama. Čudno, ali nismo se bojali. Znali smo da će i taj sumanuti pogled jednog dana biti posljednji. Tome smo se potajno i nadali. Samo nek ovaj jad i ludilo završi. Šta poslije? Nek bude šta bude, samo da ovo završi!

– I, curice, kako ste mi jutros? Odmorni? Naspavani?

Nije ni očekivao da mu neko odgovori. Još malo se meškoljio, zavrtje glavom desno-lijevo, uz pucketanje u vratu, te priđe mršavom i povisokom čovjeku koji je, uslijed jučerašnje porcije degeneka, jedva stajao na nogama.

– Kako ‘no bješe da se zoveš? – upita ga i desnom pesnicom mu čvrsto obuhvati bradu.

Nakon što opet ne dobi odgovor, unese se u lice nesretnom čovjeku i zaurla iz sveg glasa:

– Čuješ li šta te pitam, mater ti tvoju usranu?

– Hamdija! – procijedi čovjek jedva čujnim glasom.

– Kako?

– Hamdija!

– E moj ‘Amdija, šta si se stisk’o? Reci slobodno! Maca pojela jezik, je li? A jučer si ‘nako veselo pjevao. Šta ‘no bješe? De opet, nek čuju curice!

Hamdija se nakašlja, kao pred kakav važan nastup, i taman kad se htjede malo ispraviti, duboko jauknu, poge se i poče jako kašljati. Koji trenutak poslije, na potiljak mu se sruči težak drveni kundak i slabašno tijelo se stropošta na pod.

– Šta je? Nećeš, je li? Hoćeš, ‘Amdo, hoćeš! Pjevaćeš ti meni, k’o Čola! I bolje!

Desnom nogom ga još nekoliko puta snažno udari u trbuh i malo se izmače. Neko vrijeme gledao je Hamdiju, sklupčanog na podu. Izvadi cigaretu, povuče dva-tri dima i ponovo nas ošinu onim starim, krvavim pogledom.

– I, curice, šta sam ono ‘tio reći! Aha, aha! Kockate li vi ikad? Aaaaa, ne čujem? Morate kockati. Sve u životu je kocka. Pa i život! Svi smo mi kockari, jelde?

Opet je zavrtio glavom desno-lijevo, ali, ovaj put, bez pucketanja u vratu. Nekoliko puta se prošetao ispred nas i, onda, odvažnim glasom nastavio:

– Vas je točak sudbine natovario meni na kosti. Ja vas nisam želio ovdje. Nisam, vjerujte mi! Ionako bi mi bilo draže da vas Bog nije ni dao. Ali, kad vas je već dao i kad ste meni na grbači, danas ću okrenuti točak sudbine, pa šta bude. Danas ćemo zaigrati rulet. Znate li šta je rulet? Pa ja, i kad bi znali, ne bi rekli, jelde? Nema veze. Rulet je, čini mi se, neokle iz Francuske doš’o. Rulet je, valjda, neki točak. Tako sam negdje pročitao. Uostalom, šta se ja imam vama pravdati!? ‘Ajmo, marš napolje! ‘Ajde, ‘ajde, šta čekate!

Nakon što se ćelija gotovo ispraznila, čuvar ponovo priđe Hamdiji i udari ga još jednom, ovaj put nešto jače i, za promjenu, lijevom nogom.

– Pjevaćeš ti njima, kad se vrate – promrmlja. – Ako se i vrate!

Kamion je već bio spreman. S obje strane stajali su do zuba naoružani vojnici između kojih smo se, jedan za drugim, užurbano propinjali i nestajali iza zelenkaste cerade.

Kamion je krenuo.

Vožnja kamionom nas je na čudan način veselila i to samo zato što smo jedino u tih nekoliko kvadrata sparnog i zagušljivog zraka mogli slobodno razgovarati. Istina, pratila su nas dva džipa, ali nas nisu mogli ni vidjeti ni čuti.

– Šta mu ga je sad rulet, j..o ga rulet? – javi se Emir, prosjed i ozbiljan čovjek.

– Ne laj, magarče! Izvini što ti ovako kažem, stariji si… Ustvari, možda i nisi!? Koja ti ‘no biješe? Pedeset sedma? – upita Ibro.

Emir je neodređeno vrtio glavom, što je Ibri bio signal da nastavi:

– Možda ideš Bogu na ispovijest i možda su ti to zadnje riječi, a ti se svez’o psovke. Nemoj, živ bio! Radije se koji put sjeti Boga i šućuraj!

– Na čemu? Na ovom jadu?

– Uvijek ima gore od goreg. Eto, rodili se negdje oni sijamski blizanci, one bebe što su spojene, pa im roditelji stali kukati i žaliti se kako ih Bog nije mogao staviti na goru kaznu. I znaš li šta je bilo?

– Znam; jedno umrlo a drugo ostalo živo. I?

– Ništa. Pametnom je i išaret dosta.

– Ma ko ti ovdje ima veze s pameću, dragi Ibro, vidiš li šta nam rade? Vidiš li? Igraju se s nama? Eto, ti si pobožan čovjek, bezbeli i pametan. Haj ti nama fino reci šta je rulet i šta su nam danas smislili?

– Pobožan koliko mogu a pametan koliko je Bog dao. Da ti pravo kažem, kocka me nikad nije ni zanimala, ali, koliko ja znam, rulet je nekakva igra u kojoj se zavrti jedno kolo, baci se kocka, pa ako stane gdje treba, to je to. E, sad, šta su oni smislili – ko će im ga znati?

Ostali su šutke posmatrali razgovor koji im, očito, nije bio zanimljiv. Gledali su negdje ispred sebe i povremeno, kako bi kamion naletio na poneku rupu, poskakivali, blago se njihali i nastavljali sa zurenjem u prazno.

– Marš napolje! – trznuo nas je dobro poznati glas čuvara, nakon što nismo ni primijetili da se kolona vozila zaustavila.

Bili smo na obronku ispod koga se protezalo nekoliko prostranih livada koje su stepenasto izvirale jedna iz druge. Pogledom smo tražili nešto što bi nam ličilo na rulet, ali bez uspjeha. Osim uobičajenog hercegovačkog pejzaža, pred nama nije bilo ničeg posebnog. Istina, nekih pedesetak metara ispod nas vidjelo se nekoliko tranšeja. Ali, kakve bi veze mogle imati tranšeje sa ruletom?

– I, curice, šta kažete? ‘Ajde, ‘ajde, šta ste blenuli! Pokret! Zabava tek počinje.

Spsutili smo se do prve tranšeje, do prvog rova. Bio je svježe iskopan – osjetilo se po mirisu zemlje – dug nekih tri stotine metara, širok manje od metra i dubok visine osrednjeg muškarca.

– E pa, curice, tu smo. Daj trake vamo!

Ubrzo pritrča krupan vojnik sa kesom u ruci. Čuvar ga pogledom izruži, zgrabi kesu i istrese je pred nas.

– ‘Ajmo, fataj se posla! Svi po jednu traku i vežite oči. Ha-ha, tako-tako. Eto vas k’o one nindža kornjače. ‘Ajde, brže! Nemoj ti! Vi, ostali, je li gotovo? Tako! Ma prave ste curice! ‘Ajde, sad, uskači dole! Ne ti! Ne, ne! Ti, ti, tebi govorim, mater ti balijsku!

Neko žestoko jauknu, ali ga prekide čuvarev glas:

– Idemo malo gimnastike. Sada trčite i nema stajanja dok ja ne kažem. Ajde, Mikelanđelo, trčiiii!

Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda opet samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz koga pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda, ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi.

Kraj se nije nazirao. Trčali smo sve teže i sporije i sve češće se spoticali o nekoga ko više nije mogao trčati.

– Dosta! – napokon se prodera čuvar – Na kamion! ‘Ajmo, brže, šta je, niste se valjda umorili!? Ne skidaj traku, možda opet zatrebaju!

Nekako smo se uspeli na kamion i povaljali kako je ko stigao.

Znali smo da nas je manje, ali niko nije ni pokušao smaknuti traku s očiju i doznati šta se dešava. Ovaj put vožnja je protekla bez razgovora. Jedino što smo uspjeli razaznati bili su duboki uzdasi jednog od nas. Bio je to Emir.

Kamion se ponovo zaustavio. Iskrcali smo se uz uobičajene psovke i oteturali do ćelije. Čuvar je ovaj put samo zalupio vratima i otišao bez riječi. Trake su još neko vrijeme bile na očima, a onda smo, po nekom prešutnom dogovoru počeli da ih skidamo. Prvo što smo zapazili bila je prazna ćelija. Nema Hamdije. Nismo ga više ni vidjeli. Nije bilo ni Ekrema, ni Mirze, ni Saliha, Envera, Rame… Računajući Hamdiju, u ćeliji nas je bilo dvanaest manje.

U ćošku lijevo od vrata sjedio je Emir. Lijevom rukom držao se za glavu i bolno odhukivao.

– Može i gore! – procijedio bi tiho i nastavio uzdisati.

Danima nije ništa jeo. Nije progovarao niti se iko od prisutnih usudio da ga šta pita.

– Može i gore! – ponavljao bi.

Ni Ibre nije bilo.

Tek petnaestak dana poslije, saznali smo šta se desilo tog dana u rovu. Nama su povezane oči i trčali smo do iznemoglosti. Emiru je na glavu stavljena vreća. Dali su mu kramp, posadili ga iznad tranšeje i naredili mu da maše po uzanom prolazu. Mahao je i u smrt poslao nas jedanaest. Ko i kako je to saznao, ne znamo. Ostali smo zajedno još dva mjeseca i sedam dana.

Emir osim ”Može i gore!” nije progovarao

 

(Priča „Rulet“ osvojla je prvu nagradu na književnom konkursu za izbor najbolje kratke priče pod nazivom „Ratna priča“, kojeg je raspisala JU BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija)

O autoru:

Safet Pozder rođen je 20. marta 1980. godine u Mostaru. Završio je Gazi Husrevbegovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Od 2003. godine je na mjestu glavnog imama u Prozoru. Govori arapski i engleski jezik sa kojih je preveo i objavio više tekstova. Svoje tekstove objavljivao je uglavnom u „Preporodu“ i brojnim drugim časopisima. Autor je zbirke hutbi „Otključajmo naša srca“ te poeme „Ptica, a bijah Haris“. U pripremi mu je i prvi roman.

About redakcija novina

Scroll To Top