Aktuelno
You are here: Home / Kalesija / Svečanost BAJRAM U MILJANOVCIMA: Bajramska akademija

Svečanost BAJRAM U MILJANOVCIMA: Bajramska akademija

Mjesna zajednica Miljanovci u povodu RAMAZANSKOG BAJRAMA organizuje svečanost pod nazivom Bajram u Miljanovcima.

U okviru programa predviđen je niz kulturno-vjerskih sadržaja, a u utorak će se održati i turnir u malom nogometu u kategoriji pjetlići.

staradzamija

Centralna manifestacija održat će se u srijedu 30.07.2014.godine ispred Osnovne škole u Miljanovcima u 18, sati, a u 17 sati istog dana će se odigrati revijalna utakmica FK Miljanovci – NEON Solucije.

Bajramska akademija obuhvatit će nastup Ilahija, Kulturno umjetničkog društva, sazlije i poetskih momenata.

Nakon toga je predviđeno bajramsko veselje na koje su svi dobro došli.

Tim povodom donosimo tekst koji je predviđen kao predgovor Monografiji Miljanovaca iz pera Mahmeda Đedovića.

 

MILJANOVCI – Priča o zavičaju

 

Naum je, nema sumnje dobar. Svaka generacija bi, po logici stvari, služeći se iskustvom ranijih trebala biti barem trunku pametnija i ne raditi ono što su radili drugi ako to nije valjalo, a zdušno prihvatiti, podržati i nastaviti ono što valja.

Tragovi u riječima i rečenicama, iskustvo u pričama i priče u knjigama, nisu nam nešto pretjerano bili u tradiciji, i to je činjenica. Da nije tako, sada bi bilo dosta lakše doći do bilo kod podatka koji nam je neophodan i koji nas, eventualno zanima.

Znali bismo obične, male stvari, od toga zbog čega se neko mjesto zove tako kako se zove, šta ga je sve mljelo i tralo kroz godine, vladare koji su vladali i one koji su ubijali i mučili, znali bismo kada je ovaj kraj naseljen, odakle i zbog čega su dolazili doseljenici…

Zbog čega se tačno Miljanovci zovu Miljanovcima, a Kalesija Kalesijom…

Ovako nam mnogo što šta valja nagađati, ovako nam traganje predstavlja dug i mukotrpan put sa krajnje neizvijesnim rezultatom, ovako za tren možemo zalutati, a mnogo toga što budemo tražili nećemo pronaći jer ne postoji zapis, a tragove je pojelo vrijeme…

Dosta naših priča jedino je sačuvano u usmenoj tradiciji i nikada nije zapisano, a pamćenje je, pokazalo se to, kratkoga daha. S vremenom se svako sjećanje izmijeni i postane nepouzdano, onda zavisi od toga ko je pričalac i šta mu je cilj da ispriča, pa se oslanjanje na takvu vrstu predaja nikako ne preporučuje. No, ako je usmena predaja jedina vrsta traga, onda je i ona bitna bez obzira što je nepouzdana. Kad umre neki naš dedo koji je doživio duboku starost, i preko čijih godina je prešlo nemjerljivo iskustvo, isto je kao da je umrla biblioteka sjećanja. Ni takvu vrstu sjećanja nismo bili kadri zabilježiti, pa nije čudo što počesto nailazimo na ljude – vladare, koji se ponašaju kao da život počinje sa nama i sa nama završava, kao da prije nas nikada niko nije živio, niti će živjeti poslije.

Da je bilo sreće pa da smo, kao što su to radili austrijski oficiri na službi u BiH, svojevremeno, dok je Bosna a boga mi i Hercegovina bila pod njihovom čizmom, opčinjeni njenim ljepotama pisali putopise. Danas su ti putopisi, zlata vrijedni jer su počesto izvori informacija, mada je taj žanr uvijek subjektivan i stvar vlastitog doživljaja onoga o čemu pišemo. Austrijanci, pa čak i oni koji nisu imali neke posebne veze sa pisanjem ispisali su dosta putopisnih tekstova i ostavili tragove o svom boravku i oduševljenje zemljom u koju su dolazili. Istina, oni su se uglavnom bavili većim gradovima (Mostar, Sarajevo, Banjaluka…)…

Učini se ponekad, da dolina Spreče nikoga posebno nije zanimala, ni kroz vrijeme, a vala se usuđujem reći ni danas; a tu tvrdnju je vrlo lahko provjeriti svima onima koji išta čitaju, jer u bilo kakvim knjigama (naučnim, istraživačkim, kakvim god), ovoga kraja nema kao da nikada nije ni bio.

Zbog toga je ideja o izradi knjige koja će se zvati Miljanovci – priča o zavičaju, dobra, jer kako god bilo ranije od nečega valja početi, a početak je mjerilo svega jer se samo u tom slučaju može nešto napraviti i sa upornim traganjem i radom stići do kraja. Krajnje je vrijeme da naše priče mi ispričamo ne čekajući nikoga drugoga da to učini u ime nas.

Postoje različite teze o tome zbog čega se Miljanovci zovu tako kako se zovu, na početku dugog puta istraživanja, valja reći ono što se do sada zna, a to nije mnogo.

Ime Miljanovci vezano je za austrougarski period (pod tim imenom se ne spominje u spisima Osmanlija, barem tako sam načuo, a vidio još nisam) i po jednoj varijanti ostalo je od nekog: da l’ hajduka, da l’ ratnika Miljana koji je tu bio, živio, šta li… Ili će ipak biti da je Miljan bio seoski knez iz tog vremena, pa po njemu i naselje dobilo ime.

To je verzija koja se mnogima ne sviđa pa bi da je brišu i zaborave, da je promijene u neku koja je više Naša, jer mi bi da malo mijenjamo ono što nam se ne sviđa iz prošlosti i to prilagođavamo sebi…

Druga, manje vjerovatna teza odakle ime Miljanovcima, je u korijenu riječi Omiljen, Miljen, Miljan (opet Miljan)… hoće se reći da su ljudi bili omiljeni, gostoprimljivi, druželjubivi, i da je to otuda…

Ovdje bi se mogla ubaciti još jedna, pomalo nevjerovatna pretpostavka o lokaciji koja se zove Bošnjačko brdo, a pod brdom i danas postoji izvor vode koji se zove Bošnjakuša. Sad, je li možda u tome brdu i toj vodi riješenja zagonetke o prvim doseljenicima i imenu mjesta prije nego što će postati Miljanovci teško je bilo šta tvrditi, ali neka nam je i to na umu.

Neka uzme šta je kome drago, prije same avanture istraživaja i kopanja po prošlosti.

A da je kraj o kojem će uslijediti ukoričena priča zanimljiv i kroz vrijeme i kroz ljude, sigurno jeste…

Nabacat ćemo samo nekoliko podataka.

Ni autor ovog teksta koji voli čačkati po prošlosti, starim pričama i starim knjigama nije znao da je u zaseoku Jahići nekada bio mali rudnik. Radili radnici, iskopavali rudu, pa lokalnom prugom izvlačili ugalj do nekog mjesta, stanice, gdje je stajao kamion koji je sve to tovario i vozio za Zvornik…

Samo o tom rudniku bi se svašta moglo ispričati…

Onda vode, izvori i bunarevi…

Jedna se zove Stubo, druga Kasapovac (Bošnjakušu spomenusmo, a ima ih još dosta pa ćemo ih navoditi kao budu naišli u priči), što je posebno čudno ime za izvor sa vodom. O tom izvoru postoji mnogo zanimljiva priča. U nekom vremenu, kojih li godina, valjda sedamdesetih ili ranije; u zaseok Dolina došao je mercedes sa njemačkim registarskim oznakama.

Pitalo djecu, nudilo im novac, pa tako naletjelo na Mirsu koji je čuvar ove priče. Mirso kaže da je sa tim čovjekom koji je došao u selo, u onom mercedesu bila i neka žena. Rekao im je da je na ovom kraju bio njemački vojnik, pokazivao im je kartu, tražio gdje je izvor Kasapovac i plaćao da ga odvedu.

Djeca ga odvela, on tu ostao dan ili dva, nešto tražio i kad nije našao vratio se razočaran i više ga niko nije vidio. Tek poslije se saznalo da postoje dva izvora, udaljeni jedan od drugog sa istim imenom, a onaj nijemac nije našao to što je tražio. Neko ispriča i priču o sanducima zakopanog blaga koje je taj nijemac navodno ostavio kada se njemačka vojska povlačila iz Bosne, pa neka i to ostane, ali ni riječi više da ne ispadne da pričamo bajke.

Ostala priča, a i ona gotov zaboravljena, i ništa drugo.

Iznad Miljanovaca je prolazio i sada prolazi karavanski put koji su turci svojevremeno koristili i koji je spajao nahiju Zvornik, kao glavni centar u to vrijeme i Gornju Tuzlu. Zanimljivo je da su ti, turski putevi išli po nekim čukama i brdima a da je ove puteve koje danas koristimo izgradila Austija svojim dolaskom u Bosnu (uglavnom).

E taj, turski put je jednim svojim dijelom prolazio i kroz Miljanovce, i to putem pored stare džamije. Svašta se o tom putu može reći i napisati. Pored njega su izvori sa vodom, stećci, stara-zaboravljena groblja, kao što su Pezini mezarevi o čijem porijeklu niko ništa ne zna, dovišta, šta sve ne…

Tek nekad ću načuti priču da su Pezini mezarevi ostatak poraženih vojnika iz neke davne bitke što mi se donekle učinilo logičnim, ali nigdje u pisanim tragovima nisam uspio pronaći potvrdu te teze. Uglavnom, taj dio još samo rijetki tako zovu i još samo poneko zna da je tu bilo mezarlje, jer lokacija je zarasla u šumu, mezareve ispralo vrijeme i poravnalo sa zemljom, ljudi onda, kako je kome godilo, šumu iskrčili i od nje napravili vrtove koje siju i sa kojih beru.

Polje ispod samog naselja je posebna priča, i to polje je mali dio golemog Sprečkog polja. Nekada su ta polja pripadala miljanovčanima, hranila ih i spašavala živote. Nekada su valjda bila puna stećaka, dok bivša država nije formirala poljoprivredno preduzeće Spreče, zemlju oduzela a veliki traktori sklonili one stećke da ne smetaju kada se ore.

Još prije, polje je bilo samo golema ravnica zaraslo u travu i gustu šumu, a još prije prekriveno vodom koja se u neko doba nečega uplašila i nestala. Oni sa bujnijom maštom tvrde da na nekim visočijim planinskim vrhovima i danas postoje metalne halke za koje su se vezali brodovi; ja ne vjerujem dok ne bih vidio.

Tek u ovo naše vrijeme u tom polju se grade kuće i niču čitava naselja, što se ranije nikada nije događalo, ko bi znao zbog čega.

Džamije su, kao i sve iz tog vremena bile drvene. Čuh podatak da je ona stara, miljanovačka podmirivala onoliku teritoriju koliku sada podmiruje dvadesetak džemata. Bilo je manje stanovnika u to vrijeme i manje sela.

Tako se ugodilo da putnik namjernik koji krene iz Zvornika, na konju ili pješice do Gornje Tuzle može svaki vakat klanjati u džamiji. Bila je ona na Pandurici za koji se veže legenda da je sišla sa brda, ona miljanovačka, u Ćivama – Atik džamija i Gornjoj Tuzli.

Gorjeli su vjerski objekti kao i sve drugo kroz vrijeme i ratove, i obnavljali se. Danas sve te džamije stoje na svom ranijem mjestu, obnovljene i adaptirane.

Dovišta su, prema nekim informacijama bila kod izvora Stubo, ali i u okolini lokaliteta kojim je prolazio karavanski put, lokaliteta poznatijeg kao Gradina. Malo se zna o tim i eventualno drugim dovištima, barem do sada.

Znali smo još koješta o tome ko je odakle i kako doselio, ko je i zbog čega promijenio prezime, kako su te stvari tekle i razvijale se u ono davno vrijeme. To znanje je pojedinačno, od kuće do kuće, od porodice do porodice, od pojedinca do pojedinca, neko zna više, neko manje, ali svi, uglavnom ponešto znaju o svojoj lozi i prvim doseljenicima; znaju ili barem vole misliti da znaju. Koliko te priče imaju uporišta u stvarnosti pokušat ćemo da dopremo u ovom traganju kojem bi se uskoro mogao nazrijeti početak.

Ono što slovi kao stara/novija istorija ili ti historija, a vezano je za događaje pred početak u toku i nakon drugog svijetskog rata, a što na lenjiru vremena nije previše daleko, u dobroj mjeri je zapisano a i pamtilaca još uvijek ima među živima.

Svašta se o tom turobnom i teškom vremenu može čuti, no sve doskora vjerovali smo u jednu drugu priču i gledali neke druge filmove, uglavnom partizanske iz toga vremena.

Veliko je pitanje jesmo li i danas uistinu spremni priznati istinu iz tog perioda kakva god ona da bila, jer mi je nismo stvarali niti učestvovali u njoj, pa ne bi bio red ni da je mijenjamo.

Činjenica je da su Miljanovci u vrijeme Drugog sv. rata popaljeni od strane partizana, negdje 43/44 godine (znalci će znati tačne datume), no tu se nameće logično pitanje, zbog čega bi partizani, oslobodioci, palili sela u Dolini Spreče pa i Miljanovce, osim ako taj kraj za njih nije bio neprijateljski…

Teške su to teme, za koje ni danas nisam siguran jesmo li spremni da ih otvaramo.

I onda ono što znamo, ili makar mislimo da znamo jer u tom vremenu smo živjeli i preživjeli; vrijeme između dva rata, socijalizam, pa sve do ovoga rata za koji volimo reći da znamo šta je i kako bilo, jer smo učestvovali u istome. Ni to nije jednostvano ispričati na takav način da se svi slože sa suhim činjenicama a nas bi, u ovom slučaju trebalo zanimati upravo to.

Evropska historija najbolja je za književnike baš zbog toga jer je puna neistraženih i praznim momenata, a kakva je historija, kakva prošlost i sadašnjost ovog našeg malog komada zemlje zvanog mjesna zajednica Miljanovci, pokušat ćemo, barem djelimično dokučiti u knjizi Priča o zavičaju.

Mrvice podataka su tu samo zbog toga da imamo neku vrstu putokaza šta smo znali dok ništa nismo znali, sa kakvim nepouzdanim pričama smo raspolagali prije upuštanja u avanturu traganja, jer nikako ne možemo naslutiti gdje će nas traganje odvesti.

Imamo samo dobru želju i dobar naum, imamo potrebu da tragamo a svega ostaloga nam fali, no kretanje na put je neminovnost, pa šta god da se dogodi u konačnici bit će bolje od neznanja osnovnih, elementarnih stvari o svome kraju i svega što ne zna najveći broj nas.

Mehmed Đedović

About Dopisnik Kalesijskih

Scroll To Top