Aktuelno
You are here: Home / Kalesija / Godina iza nas: Najljepše je voljeti ljude

Godina iza nas: Najljepše je voljeti ljude

Godina 2014. Samo broj kao i ova koja će nastupiti. Po čemu ćemo je pamtiti? Zavisi od nas samih. Kako smo uopće proteklu godinu proveli? Često pitanje koje sam sebi ove godine postavljala je: „Kako čovjek da živi kad je odavno umro?“ Ta se misao nadvila nada mnom još od jedne posebne epizode emisije „U ime naroda“. Vidjela sam, naime, mnogo tužnih, siromašnih, napuštenih, zaboravljenih ljudi u toj epizodi. U jednom dijelu emisije pustili su dio u kome su se svi učesnici serijala smijali nečemu. Smijeh je bio zarazan. Smijali su se prljavi od posla, krezavi, bolesni, umorni, stari, mladi… I ja sam se nasmijala.

  Mi se mahom lažno smijemo

 ame1U drugom dijelu pustili su dijelove emisija u kojima su svi plakali. Ponovo bolesni,umorni, mladi, stari, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, debeli, mršavi. Plakala sam i ja. Bilo mi je žao tih dostojanstvenih ljudi, ali više sam žalila naše društvo općenito. Mi više ne umijemo da osjećamo tako snažno kao oni. Mi se mahom lažno smijemo, lažno i plačemo. Naš smijeh postao je smijeh društvenih mreža, vještački. Prijateljstva su nam vještačka, veze također. Porodica su nam svi osim naše porodice, trčimo za svim što je u društvu „poželjno“ znati i imati. Imamo obilje hrane i pića, nije nam dosta. Imamo zdrave porodice, želimo još više. U kući svi imaju svoj kompjuter, telefon i neku drugu igračku za bijeg iz stvarnosti, ali nismo sretni. Nama su i dalje potrebni datumski novi počeci. Zato im se toliko radujemo. Samo još jednom da počnemo, biće drugačije, biće bolje, biće savršeno. Zaboravit ćemo sve što je dosad bilo, samo nam dajte da još jednom počnemo. Eto to su za nas nove godine. Novi počeci na stari način.

  Šta ćemo sad sa sobom?

 A onda, nesvjesni stanja u kojem se nalazimo, odlazimo u diskoteke, kafiće, restorane, kod prijatelja da dočekamo taj novi početak. Pijemo, pjevamo, razbijamo u čast godine koja je uglavnom propala. Sutradan mijenjamo kalendar. Ali nešto važno smo iz stare

prenijeli u novu godinu. Sebe. I šta ćemo sad sa sobom? Ako imamo ikakvu predstavu o tome, onda se imamo čemu boljem nadati. Ako smo slučajno odlučili da u novoj godini imamo više novca, bolje auto, novi stan, skuplji telefon, uzalud smo razbijali i pjevali. Budemo li odlučili da ove godine volimo, osjećamo, suosjećamo, posjećujemo, razumijemo moguće je da nam onda idući put početak neće biti tako životno važan. Pri tome treba ustrajati u odluci bez pitanja: „Zašto uvijek ja prvi/a moram da posjetim (volim, pozdravim, razumijem)?“ To nas uglavnom i drži tu gdje jesmo. „Staru“ godinu

obilježili su napadi na Gazu, smrt, ali i novi životi. Nikada sve nije crno ili bijelo. Nadaću se, da eto u novoj godini ljudi neće biti tako zli. Povratak Krajišnika i Šešelja iz Haga svaki put pretumba sav moj raspored nadanja u bolju budućnost. Ne zbog njih samih, već zbog onih koji su ih dočekali. No opet, mnogo je ljudi koji se više ne raduju povratku takvih osoba.

 Od februarskih protesta ostat će samo spaljene zgrade

 Majske poplave sigurno će ostati u sjećanju onih koji su u njima mnogo šta izgubili. Neki su izgubili kuće, neki porodice, imanja. S druge strane, neki su samo izgubili ljudskost. I opet mirno spavaju ili se to samo meni čini.

Znam da će vremenom da se nadoknadi izgubljena imovina, ali ne znam šta ćemo za ovo drugo. Ako će u 2015. ljudi biti humaniji, hrabriji, požrtvovaniji, neka onda odmah dođe. Ali mislim da nije do broja. Izbore koje smo imali zaboravit ćemo već do narednih.

ame

Od februarskih protesta ostat će samo spaljene zgrade. Čemu da se radujem dok obespravljeni radnici napuštaju ovu zemlju u nadi da će neko da ih pusti da pređu granice. A nigdje više granica kao u ljudskom umu. Koliko kamena srca čovjek mora biti, koliko pohlepan da sve to gleda mirno, zavaljen u tuđim novcem plaćenu fotelju, u tuđom krvlju stvorenom državom. I je li vrijedilo?

 Teško je kad ljudi odlaze

 Mnogi moji prijatelji napustili su ove godine domovinu. Otišli su u druge zemlje da rade, školuju se… Nema ih. A teško je kad ljudi odlaze. Teško je kad izađeš naveče u svoj grad u kojem ni ulična rasvjeta više ne radi. Žalosno je kad te jedno klizište godinama razdvaja od najbližeg susjednog mjesta pa na posao putuješ sat i petnaest minuta. A to čak više nije ni vrijedno spomena. Zauvijek (a ovo zauvijek zaista znači to od prvog do poslednjeg slova) ću se sjećati ljudi koji su me napustili a bili su mi dragi, ljudi koji više nisu sa nama. Nemam niti jedno opravdanje koje bi mi koristilo i koje bi mi pomoglo da znam kako je bilo moguće da se tako malo srećemo na ovom svijetu gdje ih sada nema. Zar nas je toliko zaveo ovaj prolazni svijet… Kako ću to sebi oprostiti?

  Vjera, ljubav, nada, mir, čista savjest – to niko ne može da kupi, a svako može da ima

 Nije lahko što me muči misao da sam tako malo vremena provela sa tako važnim ljudima, da sam više vremena provela dokazujući se nebitnim osobama (koje su opet u međuvremenu zapostavljale nekog svog i tako redom). Sve mi više mojih ljudi nedostaje, a sve manje vremena za njih nalazim. Sve više opravdanja je za zapostavljanje voljenih, a sve manje šanse da ću u njih povjerovati.

Ipak, pamtit ću ovu godinu i po lijepim stvarima. Mada, takvih je malo. Ali vremenom sam naučila da lijepe stvari stvorim sama. Vjera, ljubav, nada, mir, čista savjest – to niko ne može da kupi, a svako može da ima. Eto, ja imam svega i zahvalna sam na tome. Voljela bih da svi u godinama koje tek dolaze nauče da vjeruju jedni drugima, da se poštuju, da se saslušaju, razumiju, da se ne osuđuju, da se nadaju, da žive u miru i liježu čiste savjesti. Voljela bih da ljudi shvate da nema drugog prijatelja osim najbližeg čovjeka u tom trenutku. Fali nam samo osjećaja, a svega ostalog za sve nas ima dosta. Bog je već odavno svemu mjeru odredio, samo mi nismo naučili kako da to poštujemo. Ako budemo željeli drugima isto što i sebi, samo to i ništa drugo dovest će nas do puno boljeg stanja od onog u kome se trenutno svi kolektivno nalazimo. Svima kojima ovaj praznik znači želim poželjeti sve što želim i sebi.

P.S.

Ova godina ne bi bila tako divna da u nju nisu ušli neki novi ljudi, da se nisu pojavili novi osjećaji dolaskom na svijet novih života. Cijela godina koju sada ostavljam historiji i sjećanju ne bi bila ništa do prelistane novine da u njoj nisam upoznala moje Hamzu i Lamiju. Zahvaljujući tim bezobrazno slatkim bićima koji plijene ljubav i pažnju gdje god da se pojave, i koji umiju tako da nedostaju, nikad neću zaboraviti 2014. Najljepše je voljeti ljude. Svi koji ste dio mog života hvala vam.

Piše: Amela Delić

About redakcija novina

Scroll To Top