Aktuelno
You are here: Home / Kalesija / Godina iza nas: O foteljašima, bosanskom proljeću, poplavama, Brazilu, Damiru Džumhuru…

Godina iza nas: O foteljašima, bosanskom proljeću, poplavama, Brazilu, Damiru Džumhuru…

Priča broj I – Igre prijestolja

 almaDa sam Boris Dežulović započela bih ovaj tekst sa: Pričao meni moj prijatelj Kodžo, a pošto nisam Boris, a ni pripovjedački tip, po glavi mi se samo smucaju pitanja: Gdje si bio? – Svugdje. Šta si radio? – Ništa. Poenta ove moje priče jeste da se ta pitanja jave čim pomislim na ministre, vlade, skupštine i druge uvažene bakrače. Gdje su bili? -Svugdje. Šta su radili? – Ništa. I to je ono što obilježava, ne samo ovu, nego zadnjih dvadeset godina. Mogla bih sad nabrajati sve (ne)uspjehe naše vladajuće garniture. Kako je trosjed sklopio dogovor sa dvosjedom i sve je bilo uredu dok se u priču nije umiješala sećija koja je morala da štiti vitalne nacionalne interese svih sećija. Onda se trosjed složio sa sećijom, a dvosjed se sada našao ugrožen. Pa je dvosjed pozvao sve dvosjede na jedinstvo i snagu kako bi zaustavili sećiju koja ugrožava vitalne nacionalne interese trosjeda i dvosjeda. Poput svih igara prijestolja,  i ove su prepune intriga, laži, podvala, prevara, krađe, korupcije, ali je to neophodno da bi se osvojila ona koja je to sve zakuhala – Njezino visočanstvo – Fotelja.

  Priča broj II – Plodonosna godina u prijestolju

 Da je ovo bila plodonosna godina za BH narod svjedoče februarski protesti ili bosansko proljeće kako ih nazvaše neki romantičari. Pošto je zima „pohapala“ ono što se uzgojilo ljeti, a vrijeme bilo ugodno za nehljebarisanje, izađe narod na ulice da kobajagi traži svoja prava. Sve je na trenutak izgledalo drugačije i toplije. Sunce je sijalo, a narod bio konačno ujedinjen. Složno su se bacale kamenice nagomilanog bijesa. Ruke radnika, studenata, nezaposlenih, obespravljenih građana ispreplele su i učestvovale u nečemu tako jakom da su se na trenutak uprpili i oni „nedodirljivi“ iz vlasti. Reče Milošević „Niko ne sme da vas bije.“ (Sem naše milicije.) Tako su se i naši Lezihljebovići dočepali palica i radili svoj posao. Nebitno što su se uglavnom lupale glave djece i žena, bitno je da su Lezihljebovići zaradili plate za čitavu godinu dana.

Plodonosna godina je izrodila jednog dezertera koji je sve zakuhao i iskoristio situaciju da dobije politički azil i tamo započne svoje lično proljeće. Jedini je nadrljao Bahrija Umihanić, koji je pored profesorske plate dobio još samo tri i pol hiljade maraka za premijersku fotelju.

Što se tiče mog malog „mista“ ili „Sunčana Kalifornija“, kako ja odmilja zovem Kalesiju, i tu se izrodilo svakavih somova i lovaca u mutnom. Pričalo se da su neki s torbama hodali u masi koji se okupila ispred općine, slijedeći primjer Tuzle, spremni da, ako se ukaže prilika, odmah zasjednu na omamljujuću Fotelju. Imao je Balašević pravo kada je opjevao: “Svašta se rodi u mutnoj vodi, lukava mrena i glupavi smuđ, karaš i bandar, lopov i džandar i ribe što žive na račun tuđ.”

Gdje li smo mi ovako pojedinačno bili prošle godine? Jesmo li bili mi mrene, smuđovi ili pak obične ribice što se upecaju na udicu bez mamca?

Priča broj III – Godina iza nas – godina vraćanja u prvobitno stanje

 U jednom kalesijskom selu, bio jedan čovjek koji je strašno volio zemlju. Uzalud ga pitaše što će mu zemlja kad je ne može ponijeti sa sobom na drugi svijet. Na ta pitanja on se nije obazirao jer ipak je zemlja bila ono u što je najviše vjerovao i što je najviše volio. Zemlja je njegovo bogatstvo, zemlja je sve što ima, mislio je. Tako ti on jednoga dana nasu riječno korito kamenjem, istrese par kamiona zemlje, posija travu. Avlija mu je bila duža i šira nego što je ikad bila. Prsio se on svojom dosjetljivošću i pameću. Ali jednoga dana izbiše nezapamćene kiše, rijeka od koje je čovjek napravio potočić nabuja i napravi nezapamćene poplave u zadnjih sto godina. (Inače se kod nas svaka neprilika broji unazad sto godina.) Ode onaj čovjekov nasip, rijeka uze što je njeno. Čovjeku koji je suzio rijeku ne bi ništa, a kao što to inače biva u zemlji apsurda gdje je živio, komšiji koji je bio niže poplavi kuća i klizište odnese sve što je imao. Komšiji su čak četiri mjeseca pokušavali pomoći kako vlast tako i narod.

poplave

Pričalo se u to vrijeme o Horozovini, Paraćima, Jajićima, Sapni. O ljudima kojima kojima treba smještaj, hrana, lijekovi. Međutim, kao što to inače biva u pričama, pričalo se jedno vrijeme pa se zaboravilo. Bosna i narod u njoj inače ima slabo pamćenje.

Priča broj IV – Zlatna godina BH sporta

 Najveći uspjeh u historiji BH sporta (iz očiglednih razloga ne možemo reći u zadnjih sto godina) desio se ove godine. Zmajevi, donedavni ponos nacije, otišli su na svjetsko prvenstvo nakon nekoliko frustrirajućih baraža i nepravednih odluka svjetske kuće fudbala. Iz Brazila Zmajevi su se vratili podvijenog repa, a vatra se bljuvala na Savez, trenera, igrače i sve vezane za reprezentaciju i to od strane onih koji su Zmajeve i uzdigli na pijedestal nacionalnog ponosa.

Na policama Binga, najvećeg trgovinskog lanca u BH, još uvijek se prodaju košpe sa omotom „Idemo u Brazil“. Ne znam koja je firma napravila taj marketinški potez, ali su se očigledno preračunali jer smo se iz Brazila brže vratili nego što smo otišli, pa su i košpe ostale kao podsjetnik na neslavni Brazil.

Za zlatnu godinu BH sporta zaslužan je Damir Džumhur, koga su u svoj dom primili neki dijasporaši iz Australije (jer naši sportisti nemaju novca ni za smještaj) kako bi se mogao takmičiti. Džumhur je prošao u drugi krug jednog od najvećih teniskih turnira Australian Opena pobjedivši petog igrača svijeta. Pitam se gdje bi mu bio kraj da ima malo bolje uslove i da ne trenira na pašteti i krompiruši. Zbog krompiruše i paštete naši sportisti na kraju bilo kakvog takmičenja izgledaju kao da rade na Duracel baterije.

Priča broj V – Nada zadnja umire

 Kada pogledam unazad na sve događaje koji su obilježili prethodnu godinu, vjerujem da je bila najteža u posljednjih dvadeset godina, bar za nas obične smrtnike. Na malim ekranima gledali smo stradanja nedužnih Palestinaca, djece kojima je uskraćen život prije nego što su i postali. Gledali smo svoj narod kako po nekoliko puta izgrće mulj iz svojih domova i bespomoćno gleda na uništene usjeve. Bili smo svjedoci ubitačne statistike da je broj nezaposlenih skoro premašio broj zaposlenih osoba, a svjedoci smo i odliva mladosti i mozgova iz naše zemlje. Bilo je i pozitivnih stvari, naravno, ali mi se čini da su to bili samo prekratke zrake svjetlosti u sveopćem sivilu. Kada je Pandora otvorila kutiju iz koje su izašla sva zla ovog svijeta na kraju je ostala samo nada. Sjećam se razgovora svojih roditelja kada je privatizacija bila u punom mahu, kada su se nadali da će imati posao, pa su se naredne godine nadali da će imati redovne plate da mogu školovati djecu, one tamo godine nadali su se da neće nikoga ništa zaboljeti, kao što je prethodne, i tako u krug. Veliki dio svog života provedemo u nadanju. Da li se na taj način ispoljava naša borba za opstankom, želja za životom ili prosto bježimo od stvarnosti, recite mi vi. Nekako mi se čini da se uzalud nadamo, ali se ipak nadam da će nam naredna godina podariti bar malo rahatluka, zdravlja i nafake.

 Piše: Alma Osmanović

About redakcija novina

Scroll To Top