Kalesijske novine Kalesijske novine
Svi bi rekli, počela je kao i svaka druga godina prije – nestašica, besparica, besposlica. Sve isto, narodu se serviraju svakakojake „namirnice“ iz prave bosanske kuhinje. A narod k'o narod, šuti i trpi. A onda se desi februar i poče da se kuha sve i svašta u ovom našem bosanskom loncu. 
Diže se svijet da traži svoja prava. Poče da gori na sve strane.
Zapali narod ono što je iz svog džepa platio da se izgradi. Al’ kakve veze ima, platio jednom, platit će opet. Tražili radnici svoja prava, a dobili ništa.
Svima došla voda do grla (nakon par mjeseci i doslovno ). Ni danas, nakon godinu dana, ništa od onog što su tražili nisu dobili.
I dalje traže, doduše na mirniji način. Ne gori ništa. Još uvijek.
Bijeg od stresne svakodnevnice
I kao da to nije bio dovoljno buran početak godine za običnu bosansku svjetinu, u vrijeme kad smo svi čekali proljeće da nas razdrma iz sivog zimskog ništavila, počeše majske kiše i poplave. Hiljade ljudi je ostalo bez domova, imanja, posla. Odnese voda sve što su ljudi zasadili, a ostavi smeće i mulj koji su se mjesecima poslije čistili.
Bilo je u ovoj godini iza nas i stvari kojih ćemo se rado sjećati. Euforija koja je zavladala pred Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu širila se kao groznica. Svugdje se pričalo i pisalo samo o BiH i Brazilu. Konačno je narod pronašao nešto u što će pobjeći od stresne svakodnevnice. Ujedinili se gradovi, svuda se plavilo i žutilo. Ali sve što ima svoj početak, ima i svoj kraj. Nažalost. Vratiše se Zmajevi brže nego što su otišli. Kriv je trener, krivi su igrači, kriv je svako. Priča se i pisa o rasulu unutar reprezentacije, pa se stiša i ta bura kao svaka druga.
Ko će prije do fotelje
Nakon sporta, još jedna igra. Izbori. Trka, ko će prije do fotelje. Igrači su isti posljednjih dvadeset godina. Srozali su ovu zemlju do samog dna. A narod bira stalno iste vođe, one koji su nas i doveli u ovu bezizlaznu situaciju. Možda se nadamo da će nakon četiri godine nešto da se promijeni, pa vlast predajemo u ruke istih krvopija? Očajni jesmo, ali zar toliko?
I dok se Bosna borila sa svojim problemima, godina iza nas bila je burna i u svijetu. Ebola se širila svijetom, avioni su nestajali bez ikakva traga, Islamska država je sve više jačala. Stotine nedužnih palestinskih žena i djece je ubijeno. Kad pogledam sve crnje od crnjeg. I čemu da se nadamo u ovoj godini? Negdje sam čula da ljudi kažu: „Živi svoj san, ali to ne važi za Bosnu.“ Pitam se važi li to za igdje? Ako pogledamo šta se sve dešava u svijetu, da li onda postoji mjesto gdje možeš da živiš svoj san?
Piše: Vanesa Aščić
