Aktuelno
You are here: Home / Bosna i Hercegovina / Kolumna: Zašto ne volim Tita Maršala

Kolumna: Zašto ne volim Tita Maršala

Danas, 4. maja, navršilo se 35 godina od smrti Josipa Broza Tita. Bez sumnje, Broz je velika historijska ličnost. Podijeljena su mišljenja o njemu, njegovom liku i djelu, naročito o njegovom političkom djelu i političkoj zaostavštini. Ako je od toga išta i ostalo. Uglavnom se na njegov lik, što je, bezbeli, pogrešno, gleda kroz crno-bijelu prizmu: ili ga se uzdiže do idolopoklonstva ili ga se smatra diktatorom; čak ga se svrstava i među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, rame uz rame Hitlerom, Mao Ce Tungom, Staljinom, Pol Potom…

josip_broz_tito-300x189Pokušate li takvima bilo šta reći protiv Josipa Broza, odmah će vas izvrijeđati, proglasiti vas bezboraznikom i bezumnikom. Upravo tim epitetima je „počašćen“ potpisnik ovih redova, samo zato što je pokušao reći da ne treba drugoga vrijeđati samo zato što drugačije misli. No, ne treba im zamjeriti; upravo u Titovo vrijeme su oni koji su drugačije mislili zatvarani, proganjani, maginalizirani pa i ubijani.

Naravno, Tito i društveni sistem koji je on kreirao i vodio imao je i dobrih strana. Ne bih o njima. Imao onih koji vode brigu o tekovinama „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, kako mu vole tepati. Postoje čak i udruženja kojima je to i cilj: čuvanje uspomene na Josipa Broza Tita.

Potpisnik ovih redova nema visoko mišljenje o Titu kao političaru.

Zamislite majstora koji napravi kuću, most ili nešto drugo i onda se to uruši samo desetak godina nakon majstorove smrti. Znate onu: Drži vodu dok majstori odu. Tako je nekako bilo i sa najvažnijim Titovim projektima: SFRJ, Pokretom nesvrstanih, bratstvom i jedinstvom i samoupravljanjem. Ništa od toga nije ostalo. Doduše, Pokret nesvrstanih još uvijek postoji, ali njegov uticaj na globalna politička kretanja je isti kao i uticaj mjesne zajednice, recimo, Gornje Hrasno. Dakle, nikakav.

Ipak, tri su stvari zbog kojih ne volim Tita Maršala.

Prvo, zato što sam ja – Fahrudin, sin Muhamedov i Fatimin – svoj maternji jezik morao da zovem – srpsko-hrvatski jezik.

Drugo, zato što je moj babo Muhamed u vojnoj knjižici, u rubrici nacionalnost, morao da napiše – NEOPREDIJELJEN. Svaki jovo ili ivo mogao je da se izjasni kao Srbin ili kao Hrvat, a moj babo, Muhamed i svi muslimani, morali su da napišu da su – niko i ništa, neopredijeljeni.

I treće, Bosna je tokom Drugog svjetskog rata predeverala sve neprijateljske ofanzive, i Kozaru, i Neretvu, i Sutjesku… Kad god bi partizanima zagustilo, bježali su u Bosnu. Poslije rata, u vrijeme izgradnje SFRJ, Bosna nije dobila niti jednog metra autoputa.

F. S.

About redakcija novina

Scroll To Top