Kolumna: Zašto ne volim Tita Maršala

Danas, 4. maja, navršilo se 35 godina od smrti Josipa Broza Tita. Bez sumnje, Broz je velika historijska ličnost. Podijeljena su mišljenja o njemu, njegovom liku i djelu, naročito o njegovom političkom djelu i političkoj zaostavštini. Ako je od toga išta i ostalo. Uglavnom se na njegov lik, što je, bezbeli, pogrešno, gleda kroz crno-bijelu prizmu: ili ga se uzdiže do idolopoklonstva ili ga se smatra diktatorom; čak ga se svrstava i među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, rame uz rame Hitlerom, Mao Ce Tungom, Staljinom, Pol Potom…

Pokušate li takvima bilo šta reći protiv Josipa Broza, odmah će vas izvrijeđati, proglasiti vas bezboraznikom i bezumnikom. Upravo tim epitetima je „počašćen“ potpisnik ovih redova, samo zato što je pokušao reći da ne treba drugoga vrijeđati samo zato što drugačije misli. No, ne treba im zamjeriti; upravo u Titovo vrijeme su oni koji su drugačije mislili zatvarani, proganjani, maginalizirani pa i ubijani.

Naravno, Tito i društveni sistem koji je on kreirao i vodio imao je i dobrih strana. Ne bih o njima. Imao onih koji vode brigu o tekovinama „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, kako mu vole tepati. Postoje čak i udruženja kojima je to i cilj: čuvanje uspomene na Josipa Broza Tita.

Potpisnik ovih redova nema visoko mišljenje o Titu kao političaru.

Zamislite majstora koji napravi kuću, most ili nešto drugo i onda se to uruši samo desetak godina nakon majstorove smrti. Znate onu: Drži vodu dok majstori odu. Tako je nekako bilo i sa najvažnijim Titovim projektima: SFRJ, Pokretom nesvrstanih, bratstvom i jedinstvom i samoupravljanjem. Ništa od toga nije ostalo. Doduše, Pokret nesvrstanih još uvijek postoji, ali njegov uticaj na globalna politička kretanja je isti kao i uticaj mjesne zajednice, recimo, Gornje Hrasno. Dakle, nikakav.

Ipak, tri su stvari zbog kojih ne volim Tita Maršala.

Prvo, zato što sam ja – Fahrudin, sin Muhamedov i Fatimin – svoj maternji jezik morao da zovem – srpsko-hrvatski jezik.

Drugo, zato što je moj babo Muhamed u vojnoj knjižici, u rubrici nacionalnost, morao da napiše – NEOPREDIJELJEN. Svaki jovo ili ivo mogao je da se izjasni kao Srbin ili kao Hrvat, a moj babo, Muhamed i svi muslimani, morali su da napišu da su – niko i ništa, neopredijeljeni.

I treće, Bosna je tokom Drugog svjetskog rata predeverala sve neprijateljske ofanzive, i Kozaru, i Neretvu, i Sutjesku… Kad god bi partizanima zagustilo, bježali su u Bosnu. Poslije rata, u vrijeme izgradnje SFRJ, Bosna nije dobila niti jednog metra autoputa.

F. S.