Aktuelno
You are here: Home / Kalesija / Šta je sve napisano u knjizi „Iskušenje opstanka“ koja govori o životu i djelu Alije Izetbegovića?

Šta je sve napisano u knjizi „Iskušenje opstanka“ koja govori o životu i djelu Alije Izetbegovića?

U sali BKC-a “Alija Izetbegović”održana je promocija knjige “Iskušenje opstanka“ autora dr. Admira Mulaosmanovića, koja govori o životu i djelu Alije Izetbegovića u periodu od 1990-2000. godine. Osim autora, o knjizi su govorili i mr. Mujo Rančić i mr. Seada Bešlija.
Autor Mulaosmanović je naglasio da Alija Izetbegović u vrijeme kada je donosio sudbonosne odluke nije imao nikakve nikakvu stvarnu moć, a protiv sebe je imao neprijateljsko okruženje i međunarodnu zajednicu koja ništa nije činila da spriječi velikosrpske i velikohrvatske planove. Ipak, i u takvoj situaciji, Izetbegović je uspio da očuva BiH. Podsjetio je i da je Alija Izetbegović, zajedno sa Kirom Gligorovim, nastojao da čuva bivšu državu, ali da to nisu željeli ni Milošević ni Tuđman.
Knjiga „Iskušenje opstanka“ je zapravo ukoričena doktorska disretacija Admira Mulaosmanovića. Mulaosmanović je doktorirao u Zagrebu. Na Sarajevskom univerzitetu mu je rečeno da baš i nije zgodno da brani doktorsku tezu kkoja se bavi političkim djelovanjem Alije Izetbegovića. Promociji knjige je prisustvovao i Izet Hadžić, koji je kazao da je i njemu na Fakultetu političkih nauka u sarajevu odbijena doktorska teza pod nazivom „Politička misao Alije Izetbegovića“.

sedad

Osvrt mr. Sedada Bešlije na knjigu „Iskušenje opstanka. Izetbegovićevih deset godina 1990.-2000.“

„Jedna od historijskih poruka i pouka koju Bošnjacima nudi sadržaj ove knjige je da, ukoliko žele sebi i svojoj državi dobro, moraju prestati sa unutarnjim političkim podjelama i sukobima baziranim na sitnim ljudskim prohtjevima, egoizmu, sujetama i nedoraslostima.“
Bosanskohercegovačko društvo i Bošnjaci kao narod sretni su i počašćeni zbog činjenice da su dobili historičara koji je na stepenu doktorata naučno obradio političku djelatnost prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. To je dr. sc. Admir Mulaosmanović, borac Armije R BiH i ratni vojni invalid, naučni saradnik Instituta za historiju u Sarajevu i jedan od osnivača i član UO Aktivne bošnjačke mreže.

Mr. Sedad Bešlija

Mr. Sedad Bešlija

Na početku želim naglasiti da Aliju Izetbegovića valja promatrati u državničko-nacionalnom, univerzalno-vrijednosnom i nadstranačkom habitusu. Naravno, ne treba podsjećati da nije riječ o stvaranju nekakvog kulta ličnosti. Bošnjaci i ostale bh. patriote bi trebali napraviti razliku između Alije Izetbegovića kao svjetske civilizacijske vrijednosti i bosanskog intelektualnog brenda, kao „personifikacije naroda“ u jednom vremenu, s jedne strane, i stranke, odnosno političke partije koju je osnovao, s druge strane. On je naprosto, historijski, iznad te kategorije. Da je to tako svjedoči period od 1990. godine do danas i svjedoče njegove riječi koje je bezbroj puta ponovio te bosanska realnost koja je na sceni do danas, i jedanaestu godinu nakon njegove smrti.

Zašto je knjiga važna?

Knjiga se pojavila u vremenu u kojem su u bh. društvu i među Bošnjacima politička filozofija i ideali koji su ispunjeni u djelima Alije Izetbegovića gurnuti na marginu. Ilustracije radi, apsurd je da npr. dobar dio turskog naroda posvećuje veću pažnju ličnosti i djelu prvog predsjednika nezavisne BiH nego li njegov narod. Apsurd je da turski narod razmišlja o osnivanju centara, instituta ili akademije koje će nositi ime Alije Izetbegovića i u kojima će se proučavati njegova djela i njegov životni put, a da mi u BiH do danas nismo počeli ni pričati, a kamoli osnovati neku sličnu instituciju.

Turski studenti u Sarajevu organiziraju mjesečne časove zajedinčkog čitanja djela Alije Izetbegovića

Apsurd je da turski studenti znaju danas organizirati u Sarajevu mjesečne časove zajedinčkog čitanja djela Alije Izetbegovića, a da, prema određenim pokazateljima do kojih sam došao, veliki broj Bošnjaka, posebno nove generacije, ne zna čak ni gdje je rođen prvi predsjednik Predsjedništva R BiH. Apsurd, koliko god bio koristan, je i to da dok nisu stigle „turske pare“ nismo bili u stanju obnoviti ni rodnu kuću Izetbegovića. No, Bosna je kroz svoju dugu historiju navikla na takve apsurde.
Kako je god bilo važno da je postojao neko na trećoj strani ko se hrabro suprotstavljao svim protubosanskim aktivnostima i agresiji na suverenitet i nezavisnost BiH, svim pokušajima razgradnje BiH, danas je jednako toliko važno da postoji neko, opet na trećoj strani, ko se naučnim argumentima, istraživanjima koja su plod naučne valorizacije najnovije bh. historije suprotstavlja ostalim dvjema strana koje i na naučnom polju čine iste one poteze koje su njihovi politički predstavnici činili krajem 20. stoljeća. Stoga naučno djelo, dopunjena doktorska disertacija odbranjena na Sveučilištu u Zagrebu 2012. godine, „Iskušenje opstanka – Izetbegovićevih deset godina 1990-2000.“ historičara dr. Admira Mulasomanovića i druga slična djela valja promatrati i kroz takvu prizmu.
U vremenu u kojem se razni istraživači, iz različitih razloga, utrkuju da svoje interpretacije o važnim historijskim događajima „dodvore“ raznim bjelosvjetskim utjecajnim centrima, dr. Mulaosmanović, bez dlake na jeziku, interpretirajući događaje o kojima piše po savjesti i na razini objektivnosti koju mu omogućava naučni habitus, piše prvenstveno svome narodu, ostavljajući u amanet osobiti bosanski spis za nove generacije Bosanaca i Hercegovaca, generacije koje će kad-tad morati početi saznavati o čudu bosanskog otpora s kraja 20. stoljeća, o borbi za nastavak višestoljetne državnosti bosanske, te o generaciji koja je stala na čelo historijske borbe u jednoj u nizu prekretnica bosanske historije.
Knjiga je važna i aktuelna za sadašnje i buduće generacije Bosanaca i Hercegovaca iz razloga što tematizira nesporednu bosansku prošlost čije su posljedice i danas žive; zato što govori o opasnostima i prijetnjama po nezavisnost i integritet BiH koje su i danas žive te što se osvrće na poslijeratnu izgradnju BiH čiji su problemi i danas aktuelni, a tako će ostati i u narednom periodu. Da je to tako podsjetit ću kratko na 9. januar 1993. godine i jedan sastanak u Beogradu u vezi sa mirovnim pregovima o BiH, na kojem MVP Srbije Vladislav Jovanović kaže: „Srbima treba dati državu u državi radi budućeg samoopredjeljenja i priključenja Srbiji za makar 50 godina.“, a Slobodan Milošević dodaje: „Značajno je da se prihvati razgraničenje po etničkom principu i to je dovoljno za potpis.“

Odgovor i mnogim „bošnjačkim“ ristama đogama

Knjiga je važna i zbog toga što na objektivan način, naučnom argumentacijom valorizira generaciju utemljitelja nezavisne Bosne i Hercegovine odnosno njenog lidera, a u kontekstu važnosti edukacije i obrazovanja novih generacija o njima, s jedne strane, i demontaži mnogih kvaziintelektualnih natruha na ovu tematiku koje su se javile posebno u posljednih 20-tak godina i, opet, posebno unutar Bošnjaka. Za druge to i nije nešto neobično i neočekivano.
Knjiga je odgovor i mnogim „bošnjačkim“ ristama đogama koji u zadnje dvije decenije u medijskom prostoru burtalno nasrću na lik i djelo Alije Iztebgovića ne birajući sredstva za to.
Knjiga je odgovor i na brojne bezočne podvale kako bjelosvjetskih krugova tako i sitnih bosanskih mešetara: od stvaranja islamske države do zlatnih kašika.
Knjiga jasno potvrđuje važnost konteksta kod razumijevanja događaja s kraja 20. stoljeća. Nažalost, mnogi istraživači i saučesnici događaja sa kraja 20. stoljeća svoje stavove iznose na način kao da su Bosna i njeno rukovodstvo bili ključni subjekt događaja, a ne potpuno obrnuto, autsajderi i ključni objekt događaja. Neki taj historijski kontekst nisu razumijevali ni tada kao ni sada, premda su pokušali da pišu, čak i o „bosanskom duhu“. Tako je, npr., Alija Izetbegović kao odgovor na filozofiranje i teoretisanje o odnosu građanskog i nacionalnog u konstituciji Bosne kao i na upadne kritike etnonacionalizma, Muhamedu Filipoviću Tunji kazao sljedeće: „Ti danas moraš imati u vidu da je to ipak država i naroda. Očigledno, prvenstveno naroda. Kao takva je ne bez razloga definirana i prije, u socijalizmu.“
Kada je u pitanju uloga međunarodne zajednice u periodu pred agresiju, tokom agresije i genocida kao i u okončanju pogroma koji je zadesio Bosnu i Bošnjake, držim da je autor taj dio obradio vrlo temeljito i argumentirano. Kada se poredaju svi detalji koje knjiga nudi u vezi s ulogom međunarodnog faktora u Bosni, nameće se sljedeći zaključak: I Bosna je kao i mnoge druge svjetske tačke od 1945. godine, kada je uspostavljen „novi svjetski poredak na papiru“, na ovamo, prošla svoju noćnu moru u kojoj je međunarodno pravo bilo suspendirano zarad ineteresa velikih sila. Bošnjaci su u periodu od 1991. do 1995. godine iscrpili sve svoje nade u efikasnu pomoć političkih elita Evrope i „civiliziranog“ svijeta. To bi trebalo biti uračunato u svim budućim bošnjačkim političkim strategijama.
Naravno, dr. Mulaosmanović nije napisao hvalospjev jednoj historijskoj ličnosti, čemu historičari često pribjegavaju. Da je to tako dokazuju mnogi kritički osvrti na političku djelatnost Alije Izetbegovića do 2000. godine. Prije svega, to se odnosi na period nakon agresije, a u vezi sa kadrovskom politikom, mlakim i nedovoljnim reakcijama prema svim nepoželjnim pojavama u politici, ali i nehvatanjem u koštac, na adekvatan način, sa suštinskim sistemskim problemima bh. društva nakon rata. S obzirom na poziciju prvog u državi i kod Bošnjaka jasna je bila i adresa na koje historičar ispostavlja račun za odgovorost po navedenim pitanjima.
Zalaganje Izetbegovića da oni koji nisu položili ispit – dezerteri i ratni profiteri – moraju napustiti SDA, zatim izjave kao što su: „Naročito se čuvajte onih što su premazani u sedamnaest boja, kako to naš narod kaže, onih koji su sada podijelili poslovne prostore, stanove, poslali djecu u diplomatska predstavništva, gurali se da idu tamo, ili se na neki način pod ovim ili onim okolnostima našli tamo, i onih kojima se dolar i marka lahko lijepe za prste jer su ih premetali preko ruke,“ bile su izgovarane, računalo se na njihov autoritet, ali nisu odlučno i sprovođene na terenu.

Odluke nisu bile samo njegove

Također, knjiga predstavlja temelj daljim istraživanjima na ovu ili slične teme, ona nije konačan odgovor, ali isto tako, teško će se po nekim pitanjima moći dati naučnija ili relevantnija argumentacija i „istinitiji“ zaključak.
Nekoliko detalja
Za ovu priliku izdvojio sam nekoliko detalja koji govore o načinu rada Alije Izetbegovića kojeg je gajio u svojoj političkoj karijeri.
Naime, svaki objektivni istraživač će utvrditi da je Izetbegović preferirao način rada u kojem se makismalo konsultirao po svim ključnim pitanjima. Sve odluke koje su donesene u možda najtežem periodu bh. historije do danas nisu bile samo njegove odluke već i ogromne većine predstavnika naroda tj. elite u tom periodu. On ih je, naravno, potpisivao.
Također, druga vrlo važna crta iz Izetbegovićevog političkog djelovanja sastojala se u tome da je čitav prijeratni i ratni period bio veoma svjestan stanja u kojem se nalazi i narod i država i svijet općenito.

Političko frakcionaštvo

I treća karakteristika koju izdvajam bila je vizija potrebe vraćanja na pozicije političkog jedinstva frakcija proizišle iz narodnog pokreta zvanog SDA. Zadržat ću se malo na ovom pitanju za koje smatram da jako važno, kako u periodu koji knjiga obrađuje, tako i danas, a i u budućnosti kada je u pitanju bošnjački politički faktor. Dakle, pitanje političkog frakcionaštva!
Jedan od tri procesa koje sam lično iz knjige iščitao, a koja su još uvijek u toku, kao što su to bila i 90-tih i mnogo prije, i koji će se nastaviti i u budućnosti, osim evropeizacije Bošnjaka u vrijednosno-negativnom smislu te polarizacije i usitnjavanja bošnjačkog političkog bića, upravo je unutarbošnjačka politička podjela, sukobi, raskoli i razlazi, dakle političko frakcionaštvo. Ako je historija učiteljica života i ako Bošnjaci žele išta iz nje naučiti, trebali bi naučiti upravo ovu lekciju i izvući pouku iz nje. Nažalost, mnogi Bošnjaci su kratke pameti pa tako misle da je sve krenulo „nagore“ smrću Alije Izetbegovića i danas za opravdanje daljih političkih podjela navode argument nesposobnosti “nasljednikâ prvog predsjednika“. Međutim, kada pročitaju ovu knjigu, vidjet će da su klice i prve podjele nastale od samog početka političkog djelovanja ovog lidera. Prvi nivo podjela i sukoba i na koncu raskola bio je tzv. „vertikalni“ – Izetbegović i ostali, a drugi tzv. „horizontalni“ – međusobni odnosi Izetbegovićevih saradnika: Silajdžić, Ganić, Mahmutćehajić, Šaćirbegović i drugi.

Sukobi i raskoli na „vertikalnoj“ osnovi

Manifestacija, uzroci i oblici podjela, sukoba i raskola na „vertikalnoj“ osnovi varirali su od karakternih razlika i sujeta do akcija formiranja para-država. Vrlo je zanimljivo kako su Izetbegoviću leđa okretali najbliži saradnici samo od 1990. do 1996. godine (dakle, u tako teškom periodu za narod i državu). Ja sam ih detektirao sljedećim redom: Između obznane inicijative i održavanja osnivačke skupštine SDA (period od dva mjeseca) dogodio se prvi sukob i razlaz. Izetbegoviću je leđa okrenuo dr. Maid Hadžiomeragić. Drugi raskol je bio više ideološke i karakterne prirode. To su pokrenuli Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, kada nastaje i prva stranka MBO. Treći raskol od 2. maja 1992. i posebno od sredine 1993. godine bio je sa Fikretom Abdićem (prvi evropski adut u evropskoj politici zavadi pa vladaj Bošnjacima). Četrvti raskol se desio sa Seferom Halilovićem, generalnom Armije BiH. Peti raskol bio je sa Rusmirom Mahmutćehajićem, ministrom za energetiku. Šesti raskol se desio sa Harisom Silajdžićem krajem 1994. godine. Možda je preteška ocjena, ali sa ove historijske distance se može kazati da je dr. Silajdžić od 1996. godine bio drugi adut u evropskoj politici zavadi pa vladaj Bošnjacima. Zanimljivo je da je Silajdžić 1996. godine u očima Evrope i SAD-a bio perjanica dekomratizacije političke scene u BiH (samo u onom dijelu na kojoj se Bošnjaci većina), a da je 14 godina poslije, 2010. proglašen od istih krugova radikalom, kočničarem i „blizancom zla“. Sedmi raskol se desio ostavkom Safeta Oručevića nezadovoljnog rješenima pregovora u Rimu. Dakle, čak osam vrlo važnih ljudi, iz prvog tima, za samo šest godina politički su se rastali od Alije Izetbegovića. Kakvu bi Bošnjaci historijsku poruku trebali iščitati iz navedenog političkog frakcionaštva? Vrlo jednostavnu. Ukoliko sebi i državi žele dobro, moraju prestati sa unutarnjim podjelama i sukobima baziranim na sitnim ljudskim prohtjevima, egoizmu, sujetama i nedoraslostima.
Na drugoj strani, do koje mjere je išla mržnja i nepodnošenje Izetbegovića, ali i nesvijest o aktuelnom političkom i historijskom trenutku, možda na najbolji način ilustruje stav opozicije krajem marta 1992. godine kada je tražila ostavku Alije Izetbegovića sa čela SDA u vezi sa rekontrukcijom tadašnje Vlade i Predsjedništva BiH. U istom tom času, i JNA je tražila da napusti poziciju prvog u Predsjedništvu! (Naravno, poznato je da je zamrznuo funkciju Predsjednika SDA do marta 1994. godine)

Umjesto zaključka

Ako neko bude imao dilemu o državničkoj ulozi Alije Izetbegovića i bosankohercegovačkog tima koji je na koncu uspio osigurati kontinuitet bh. države i značaju takvog raspleta događaja 1995. godine, onda neka se samo sjeti Kurda, Čečena, Ujgura, Palestinaca ili Tatara, odnosno kipčačkih Turaka na Krimu. Neka pokuša dokučiti razmišljanja i percepciju političkih predstavnika Evrope o tome kako su oni gledali na činjenicu da dvomilionski muslimanski narod u srcu Evrope ima svoju državu! Često se ponašamo na način da čudo posmatramo kao nužnu realnost i datost koja nam se, tobože, mora dogoditi.
Povijest čovječanstva svjedoči da će uvijek biti nezadovoljnih, sebičnih i zluradih. No, niti jedan narod svoj identitet, svoju državu i svoje vrijednosti ne može graditi na priči nezadovljnih, sebičnih i zluradih. Takve kategorije se u jednom društvu registriraju, podnose i ograničavaju. Priča o identitetu, državi, naciji, vrijednostima počiva na afirmaciji priče o onima kod kojih pretiču hrabrost, poštenje, darežljivost, kvalitet i dobronamjernost.
U vremenu političke, ekonomske i moralne krize u kojoj živimo, ukoliko neko želi recept za poboljšanje sveopćeg stanja u našoj državi i društvu, neka konsultira riječi i djela prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne Repubilke Bosne i Hercegovine – tamo će ga sigurno pronaći.

 

About redakcija novina

Scroll To Top