Aktuelno
You are here: Home / Sport / Vaha Halilhodžić otkrio zbog kojeg igrača ne dovodi pojačanja s Balkana!

Vaha Halilhodžić otkrio zbog kojeg igrača ne dovodi pojačanja s Balkana!

Vahid Halilhodžić postao je heroj Magreba. Hercegovac je odveo reprezentaciju Alžira na drugo uzastopno, a četvrto Svjetsko prvenstvo u historiji. Dvomeč baraža sa Burkinom Faso bio je više od igre. Obračun na terenu, ali se psihološki rat vodio i van travnjaka. Prvu utakmicu Alžir je izgubio u gostima sa 2:3, ali je onda dobio revanš (1:0) i širom otvorio vrata Brazila.

Dok pričam s Vahom u kafeteriji mostarskog hotela “Bristol”, napolju pada kiša. Ljudi prilaze našem stolu, čestitaju, žele sreću na Mundijalu. Umoran od silnih neprospavanih noći – očiju koje su maločas pustile suzu na mostarskom groblju Sutine, gdje leži njegov stariji brat Salem – Halilhodžić priča o velikom uspjehu koji je razdragao alžirsku naciju.

 

 Strah od revanša u Alžiru

 

“Prepao sam se revanša”, kaže, ispijajući gutljaj kafe i gledajući  kroz prozor na ulicu. “Sudije su nas unakazile u prvoj utakmici. Do mene su došle razne priče, da je sudija dobio milion dolara da nas spriječi da pobijedimo, da nas mnogi ne žele u Brazilu. Ja sam danima pravio pritisak. Malo sam blefirao, ali sam želio da se ova utakmica shvati ozbiljno, jer je nogomet u Alžiru više od same igre. Ljudi vole reprezentaciju.”

vaha

Alžirske “Zelene lisice” uspjele su dati gol i na kraju pobijediti. Halilhodžić opisuje atmosferu sa stadiona. Na tribinama čovjek na čovjeku, na terenu bitka. Kad je završilo trčali su mu u zagrljaj igrači, navijači, novinari, a on je pogledom na tribinama tražio suprugu Dijanu, kćerku i sina, koji su došli iz Francuske.

“Osjetio sam ogromno olakšanje, sreću i ponos. Kad je sudija svirao kraj pogledao sam u nebo i pomislio na mog Salema. Na dan utakmice tačno godina od njegove smrti. Njemu sam posvetio pobjedu, njemu i alžirskom narodu. Tim divnim ljudima, koji toliko vole nogomet.”

Gledam ga dok priča i razmišljam koliko mu znači to što će voditi ekipu na Svjetskom prvenstvu. Jednom su mu oteli Mundijal, kad je trebao zakoračiti na najveću svjetsku scenu; prije četiri godine s Obalom Slonovače izborio je Mundijal, ali je iznenada smijenjen, jer je došla direktiva “odozgo” da mora otići, bez obzira na rezultat.

“Dugo mi je trebalo da se oporavim. Učinjena mi je velika nepravda, ali sam morao nastaviti dalje. Ovo što mi se desilo s Alžirom je satisfakcija.”

Odjednom prekida priču, zastade i u trenu podiže ruku i pokaza prstom u plafon: “Gore sam živio sam skoro godinu dana, u ovom hotelu, dok sam igrao u Veležu. Imao sam sobu, bio sam velika zvijezda. Bili su to lijepi dan u Mostaru.”

Skačemo na drugu temu. Mostar, Velež, Bijeli brijeg, inostranstvo, Nantes…

“Mogao sam i više napraviti u karijeri, ali sam kasno otišao u inostranstvo, sa 28 godina. Iz Veleža u Nantes, klub koji me dugo pratio.”

Tamo se brzo nametnuo, a Francuzuma je vrlo brzo postalo jasno da njegov težak karakter neće lahko ući u kalup koji je klub izradio za svoje igrače. Priča mi za anegdotu sa treninga mjesec dana od dolaska u Nantes.

“Igramo na dva gola i vidim ja ne daju mi loptu. Dignem ruku s ispruženim dlanom i viknem: ‘Stop’. Svi gledaju u mene. Već sam naučio ponešto francuskog i pitam jednog: ‘Što mi ne daš loptu?’, a on kaže: ‘Nisam te vidio’. Ja njemu: ‘Čuj, nisi vidio, koga ti, jadan, foliraš, ne vidiš dva metra i sto kila?! Da nisi možda Ray Charles, pa me ne vidiš?'”

Ovaj razgovor na treningu bio je svojevrsna prekretnica, jer su Vahu počeli gledati. I uvažavati. Postao je najbolji igrač u ekipi i jedan od najboljih u Francuskoj. Dobio je ponudu Paris Saint-Germaina. Pitam ga šta misli o sadašnjem PSG-u i može li ga porediti sa svojim, kad je bio trener.

Autoritet Drogbi i Ronaldinhu

 

“Kako da se porede budžeti od 70 miliona i skoro 500 miliona eura?! Ja sam kupovao igrače za sitne pare, a ovi kupuju za ogroman novac. Pogledajte Ibrahimovića, Cavanija, Pastorea… Ja sam dovodio Ljuboju, Ibiševića, Boškovića…”

Kod ovog posljednjeg zastade, zavrti glavom, usta mu se skupiše, a šake stisnu u pesnicu. Iz njega progovori bijes i kajanje.

“On mi je najveća greška. Doveo sam ga, dao mu šansu, a kad sam vidio da ne može onda nije ni igrao. A on je počeo pričati gluposti, te ovo, te ono, te Vaha mu ne da da igra jer je Srbin. Čuj Srbin?! Pa ja sam ga doveo iz Crvene zvezde. Zbog Boškovića nikad više u svoj klub neću dovesti nijednog igrača sa naših prostora. Nikad!”

Tvrdoglav je Vaha, ali i pravedan. U karijeri ga niko nije častio. Borio se za svoje mjesto, kao igrač i kao trener. Nikad nije vjerovao u uspjeh preko noći. Kod njega postoje samo čuda koja je stvorio naporan rad.

“Kad sam otišao iz Mostara u ratu stigao sam u Francusku i nisam imao kud. Morao sam ponovo u školu, morao sam učiti. Obišao sam cijelu Evropu, pratio klubove, gledao kako se radi. Sve sam napravio uz ogroman trud. Zato ne dam nikome da me pravi budalom.”

Nije dao ni Didieru Drogbi, ni Ronaldinhu. Zvijezde su ga voljele, a i on njih. Kaže da je u startu postavljao stvari na svoje mjesto. Uvijek je slušao igrače, ali je tražio da čuju i oni njega. Nasmijao se kad sam rekao “Zlatan”. Primjećujem da mu je drag, čak da ga voli. Vidi li sebe u njemu, upitah.

“On je mangup, pravi razbojnik, ima sve naše manire. Pravi Bosanac. Taj nema ništa švedsko. Voli da bude glavni, da se sve oko njega vrti, da svi pričaju o njemu. Veliki igrač, uz Messija i Ronalda, najbolji na svijetu. PSG za njega godišnje izdvaja blizu 50 miliona eura. Pola za plate i premije, pola za porez, ali on vraća na terenu. Drag mi je…”

Zamalo u Real i Chelsea

 

Pričamo o njegovoj budućnosti. Da li će nakon SP-a u Brazilu ponovo u klupski nogomet. Kaže da mu fali da se sekira svaki dan, da bude na terenu, vodi utakmice svaka tri dana. Aha, Liga prvaka, velim u sebi, a onda kaže naglas:

“Naravno, Liga prvaka. Hoću u pravi klub, ambiciozan, da se borim za titule.”

Na moju opasku da je vrijeme da uzme nekog velikana i da ponovo osjeti čarobnu noć Lige prvaka, Vaha uze plastičnu kašičicu sa stola i slomi je na tri parčeta. Dok je stiskao njene dijelove među prstima sve jače, mršti se i onda progovori.

“Znaš li ti da su me tražili Chelsea i Real Madrid dok sam vodio PSG? Predsjednik kluba me nije pustio. Nije htio ni čuti da odem. Imao sam ugovor i zaprijetio je da će poduzeti sve korake da me spriječi.”

Da li će prihvatiti moje pitanje koga bi volio trenirati, koji klub?

“Ne znam”, odgovara, a ja razmišljam kako zna, a neće da kaže.

“Zna se koji su to veliki klubovi. Želim raditi u vrhunskom klubu i osvajati titule. Poželio sam. Zovu me sa svih strana. Turci, Trabzonspor, Kinezi, Rusi, Ukrajinci, o evropskim ponudama da ne govorim. Zvao me je i jedan klub iz Azerbejdžana, iz Bakua, nudio ogroman novac. Odbio sam. Meni nije do novca. Gladan sam titula. Ja sam najveći trener sa Balkana. Sve poštujem, ali nikome ne dam ispred mene.”

Dok izgovara posljednju rečenicu, razmišljam kako je suština sporta u tome da ne daš nikome ispred sebe. Vaha je to shvatio u izvornom obliku. On je sport prihvatio kao borbu na život i smrt. Dao je sebe Alžiru, a zauzvrat dobio sve ono o čemu svaki sportista mašta: uspjeh, zadovoljstvo, poštovanje i slavu.

Cruyff je najbolji

Pitam ga ko je najbolji igrač protiv koga je igrao. Udahnuo je, digao glavu gledajući u strop. Očekujem da kaže Pape, Baka, Meša, Šurjak… Nekoliko sekundi je tako stajao, a onda je ponovo pogledao kroz prozor na ulicu, otpuhnuo  i rekao – Johan Cruyff.
”Igrao sam jednu utakmicu na Nou Campu pred 130 hiljada ljudi za evropske zvijezde protiv Barcelone. Tada je igrao Cruyff. Strašan igrač. Ja sam na toj utakmici dao dva gola, a nakon svakog je Cruyff prišao sudiji, ošamario ga i rekao da se ponište. Bio je čudesan igrač.”

Terazije i komunisti

Dođosmo i do finalne utakmice Kupa Jugoslavije 1981. godine na Marakani. Velež je nakon velikog preokreta uz dva Halilhodžićeva gola pobijedio Željezničar. Na stadionu 80 hiljada navijača, došlo je nekoliko hiljada iz Hercegovine…
”Meni se klanjalo 10 hiljada ljudi na Terazijama nakon te utakmice. Sutra me zove drug sekretar iz Saveza komunista i traži da se ogradim od navijača. Čuj da se ogradim. Bježi bola od mene, kakvo ograđivanje. Ne dolazi u obzir. Zato su me uzeli na zub, političari su mi zabranili da igram za reprezentaciju, a Miljan Miljanić me nije poveo na Svjetsko prvenstvo. Pričali su da mi je prezime predugo, ne može da stane na semafor.”

BiH je moj ponos

Legendarni trener kaže da je pratio sve utakmice reprezentacije BiH i da ga je plasman na SP obradovao.

”Sretan sam zbog moje države, zbog mog prijatelja Papeta, predsjednika Dine Begića, prijatelja i igrača. Reprezentacija je napravila najbolju moguću promociju Bosne i Hercegovine, pokazali smo da ova država ima prave sinove. Sretan sam jer svi mogu da vide da BiH ima budućnosti i da oni koji kažu da ovo nije država, grdno griješe.”

Razgovarao: Emir Delić

Izvor: Al Jazeera

About redakcija novina

Scroll To Top