Aktuelno
You are here: Home / Bosna i Hercegovina / “Zara ka zvijezdama”, pročitajte emotivnu priču o ljubavi jedne majke prema njenoj djevojčici

“Zara ka zvijezdama”, pročitajte emotivnu priču o ljubavi jedne majke prema njenoj djevojčici

Na facebook stranici “Zara ka zvijezdama” majka djevojčice Zare ispričala je svoju emotivnu priču. Priču o ljubavi, nadi, želji, snu… Iako je to tužna priča  o djevojčici kojoj je svaki dan uspjeh u njenom životu, ujedno je i priča i poruka nama, koji smo zdravi i imamo sve da budemo zahvalniji, sretniji i da vidimo da naši životni problemi ipak nisu najveći i nerješivi.
Pročitajte priču Zarine majke:

mala zaraKada sam prvi put vidjela Zaru (bilo je to drugog dana po njenom rođenju, u inkubatoru na Neonatološkoj klinici bolnice Gradina u Tuzli), doživjela sam strašan šok. Rekli su mi da je mala…ali ne toliko mala. Manje biće nikad prije nisam vidjela. Bila je minijaturna, sićušna, najmanja. Taj dan je imala 750 grama, smežurane prevelike kože, kao da ste joj obukli benkicu pet brojeva veću, tjela sive, zemljane boje. Mislila sam da ću se ugušiti od osjećaja bespomoćnosti i nečega…teškoga, što me pritskalo i prijetilo da me smrvi.
Neću pisati o mračnim teškim danima…kad sam postavljala pitanja, a nisam imala odgovora, kad sam očekivala nemoguće, a nisam znala gdje da tražim, kad sam se lupala o zidove od gorčine i boli, a znala sam da moram biti jaka i čvrsta.
Onda sam upoznala njih dvije: NADU I VJERU!
Svako moje jutro je donosilo novu nadu. Prvo moje otvaranje očiju nakon teške noći, bilo je nadanje: da ćemo taj dan usvojiti i osvojiti jedan novi momenat, novi pokret, novi glas. Doktor je rekao da je Zarin mozak “prazan list papira”. Nema ništa u njemu. Nijedan centar nije razvijen. Na tom listu papira nije ništa upisano. Morali smo mi…Svaki dan upisati nešto novo, trenutak, glas, pokret, okret, mig oka. Drugi dan smo to morali ponoviti i dodati još nešto. Koliko je nade bilo svaki dan u iščekivanju da vidimo koliko je upamtila…?
I nije bilo razočarenja ako nije umijela ponoviti. Nastavljali smo…dan po dan, sa vjerom, ogromnom vjerom u nju.
Život nam je išao dan po dan i nikad nije rečeno “ako Zara”, uvijek je bilo “kad Zara”. NADA nas je tjerala naprijed, a samo VJERA u nju, njenu snagu, njenu volju, vjera da će naša ljubav prema njoj pobjediti, samo sam njih imala.
Ljudi mi često kažu da se dobro nosim sa ovom situacijom, da ne izgledam kao neko ko ima ovakvu “priču”. Življensku. Kažu: nasmijana sam, o Zari pričam normalno, ne skrivam i ne preuveličavam njeno stanje. Imam planove za budućnost, njenu, našu…normalne kao i drugi…
Možete li vi shvatiti koliko sam ja puta do sada umrla od tuge, jeda, gorčine, razočarenja. Ne zato što sedam godina nismo išli na godišnji nigdje, ne zato što imamo krš od auta (a auto nam treba kao vazduh), ne zato što se sve raspada, kvari, a mi ne pomišljamo na izmjenu, renoviranje, ne zato što se više ne šišam , ne farbam kosu, ne kupujem garderobu, ne idem na kave i šoping za dušu.
Pa čak i ovakvo razdvojeno življenje, samoća, želja da smo svi zajedno, sinovi rođendani, naše godišnjice. Neee… to nije razlog  za umiranje. Ni za bol, ni suze.
Kada su vaša djeca Zarinih godina polazila u vrtić, ona je jedva držala glavu uspravno…nekoliko sekundi. Ja sam plakala do besvijesti.
Kada su vaša djeca slavila rođendane uz glamurozne zabave,  Zara je svoje dane ležala u gipsevima, pripremala se za operacije, ležala “zacementirana” u gipseve poslije operacija. Ja sam umirala plačući.
Kada su vaša djeca, Zarinih godina, vaše ljubavi, radosti i cijeli svijet, polazila prvi dan u školu, Zara se borila za svoj novi pokret, padala, dizala se, plakala, vrištala. I nastavljala. U invalidskim ortopedskim kolicima počela je sanjati svoj san. Pitala me što djeca rade…? Rekla sam hodaju. Pitala je hoće li i ona hodati…? Rekla sam da…jednog dana. Prestala sam plakati i krenula s njom u boj. Do pobjede.
Kada se vaše kćerke i sinovi Zarinih godina budu spremali za matursko veče…ja ne znam hoće li neko željeti da je drži za ruku, hoće li je neko zamoliti za ples u invalidskim kolicima, hoće li neko reći da ima prekrasnu haljinu…kratku i salonke sa vrtoglavo visokim petama.
Zbog toga svaki dan, svaki milioniti dio mene umre, a ja živim. I smijem se. I borim. Sa svojom Hrabrom Velikom Ljubavi. Svaki dan.
I svaki dan zamolim ljude da kupe neku lutku, knjigu, čestitku, srce. To sve pravim za nju. Jer kad kupite nešto za njenu bolju budućnost, postaćete svjesni jednog lijepog trenutka: da ste zdravi i da možete pomoći Zari da i ona ozdravi.
I možda vam se to učini da je samo milimetar u vremenu Zarinog liječenja, ali je hiljadu kilometara i premnogo svjetlosnih godina u Zarinom i mom životu. Ljubav je!

 

Posjetite facebook stranicu: Zara ka zvijezdama

zara ka zvijezdama

About Dopisnik Kalesijskih

Scroll To Top