Kalesijske novine Kalesijske novine
Zahvaljujući razantnom tehnološkom razvoju te pojavom računara, interneta, a naročito društvenih mreža poput Facebooka, Twitera, Instagrama i drugih, na bezbrojnim stranicama ove dunjalučke sveotvorenosti, moguće je doznati razne informacije do kojih je, prije nekoliko godina, bilo nemoguće doći.
U toj non-stop konverzaciji mnogi zaboravljaju na neka osnovna pravila ponašanja koja se moraju ispoštovati te nečesto ugrožavaju tuđi intengritet; vrijeđaju po raznim osnovama; proizvode i šire lažne informacije; kradu tuđe intelektualno vlasništvo, itd.
Jedan od onih čije se intelektualno vlasništvo počesto (zlo)upotrebljava na bh. internet bespućima, a i šire, je i književnik iz Kalesije, Fahrudin Sinanović, s kojim smo ekskluzivno za Otisak razgovarali o nekim gorućim temama koje nas trenutno zaokupljavaju.
Poštovani gospodine Sinanoviću, na nekim internet stranicama i forumima počesto “naletim” na stihove Vaše pjesme “A Bosne ima”, pa ako je ispravno potpisana – nikom ništa; ali kada vidim da ispod ne stoji Vaše ime, pomislim u sebi: “kazat ću vas Fahri”. Vaša pjesma se krade, raja se kiti Vašom poetikom, većinom iz neznanja a ponekad vala i zbog arsuzluka. Zbog naših čitatelja i svih onih kojima je stalo do istine predstavljam ovu, po stihovima kratku ali po intenzitetu sjajnu pjesmu, čije poruke, danas kao nikad, imaju i te kakvu važnost i težinu.
A Bosne ima
Bilo nekad Rimsko carstvo i bili Rimljani u Bosni.
Danas nema Rimskog carstva, a ima Bosne.
Bilo nekad Osmansko carstvo i bili Osmanlije u Bosni.
Danas nema Osmanskog carstva, a ima Bosne.
Bila nekad Austro-Ugarska monarhija i bili Austro-Ugari u Bosni.
Danas nema Austro-Ugarskog carstva, a ima Bosne.
Bila nekad Jugoslavija i bili Jugosloveni u Bosni.
Danas nema Jugoslavije, a ima Bosne.
Hoće li još neko da okupira Bosnu?
Bujrum, samo neka zna, poslije ima da ga nema.
(Fahrudin Sinanović)
Gospodine Sinanoviću, ima li Bosne (i Hercegovine) i hoće li je biti?
F. Sinanović: Ima i bit će je. U pjesmi sam pobrojao koja su sve carstva bila i nestala, a Bosna i dalje postoji. Bosna je više od države, Bosna je ideja. Ideja se ne može ubiti. Ljude mogu ubiti, ideju ne. Kad već spomenuste ovu moju pjesmu, meni je drago da se čita, da se “primila” u narodu, da se dijeli. To i jeste najvažnije – da se čita, ali, da se ne lažemo, volio bih i da potpišu autora. Jedan prijatelj mi je, u šali, rekao: “Tebi je narod već ukrao pjesmu. Najbolje bi ti bilo da je uvakufiš.”
Zapaljiva retorika i masa nemilih događaja u Bosni i Hercegovini te našem okruženju, dovela je do velike zabrinutosti širokih narodnih masa i svih onih progresivnih snaga koje su upućene i koje sa zebnjom prate situaciju. Po mnogima, sve ovo podsjeća na ne tako davna vremena sa početka 1992. godine pa je bojazan od ponavljanja historije izuzetno velika. Kakvo je Vaše mišljenje o ovome?
F. Sinanović: Zabrinutost nije bezrazložna. Dodik se igra vatrom. Utisak je da bi rat, ne daj Bože da ga bude, jedino Dodiku odgovarao. On, a i drugi srpski politički predstavnici bi trebali znati da su Cvetković i Maček u avgustu 1939. godine postigli sporazum u podjeli Bosne. Nekoliko godina poslije dogovora Cvetković – Maček, Srbima se dogodio “Jasenovac”. Isto tako, Milošević i Tuđman su u martu 1991. godine, u Karađorđevu, postigli dogovor o podjeli Bosne. Nekoliko godina poslije dogovora Milošević – Tuđman, Srbima se dogodila “Oluja”. I opet sad.
Dodik sa Čovićem dogovara podjelu Bosne. Bilo bi dobro za sve, a, iskustvo govori, naročito za Srbe, da se Dodik okani dogovora o podjeli Bosne.
U Bosni dogovor dvojice protiv trećeg nikom ne donosi sreću. Rješenje je da se Bosanci svih vjera i etničkih skupina dogovore o budućnosti Bosne, za dobro svih. Ali, polazna tačka za dogovor ne bi smjelo biti ratom zatečeno stanje.
Naš narod voli reći “bolje spriječiti nego liječiti”, što je svakako poučna krilatica koju bi u djelo trebali sprovesti oni koji najviše i upravljaju procesima, kako bi ovu kriznu situaciju, najveću od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, relaksirali i spriječili da se ne ponove nemile scene koje su mnogima od nas još uvijek u svježem sjećanju. Imamo li snage, odnosno imamo li političare spremne da naprave zaokret i da se konačno stane ukraj ovom beznađu i sveopćoj letargiji?
F. Sinanović: Bez jakog pritiska međunarodne zajednice, aktuelni politički akteri teško da će postići dogovor. Iz reda građana također treba krenuti pritisak na političare. Iz Bosne odlaze svi, bez obzira na vjeru i naciju. Odlaze u Austriju, Švicarsku, Njemačku… Odlaze tamo gdje nema ni HDZ-a, ni SDA, ni SNSD-a, ni SDS-a, gdje nema “naših” stranaka. Vjerujem da među Bosancima ima više onih razumnih, koji znaju da je bolje da međusobno sarađujemo, trgujemo, poslujemo, bavimo se sportom, družimo, nego da se gledamo preko nišana, da ratujemo. Samo, pitanje je kako te razumne okupiti, organizirati pa da postanu faktor, da se oni pitaju, a ne ostrašćeni političari.
Vratimo se nakratko u ono vrijeme prije 30 godina. I tada, kao i danas, situacija je bila napeta, neprijatelji Bosne iskezili zube, a mi Bošnjaci i ostale patriote Bosne u bunilu i nevjerici da je zlo iznad nas i samo čeka da nas zaskoči. Je li ovaj put drugačije i jesmo li ovaj put spremniji i da li je moguće, izvlačeći pouke iz prošlih vremena, krizu riješiti na civiliziran način, kompromisnim rješenjima koja su jedini način da svi, u određenoj mjeri, budu zadovoljni, i da BiH o(p)stane i bude država ravnopravnih naroda i svih onih koji je doživljavaju kao svoju domovinu?
F. Sinanović: Odmah da kažem: ko želio rat, u avliji mu bio. Ali, svaka priča o podjeli Bosne, o otcjepljenju jednog njenog pedlja je poziv u rat. Ja se ipak nadam da će razum prevladati. Bolje nam je 30 godina pregovarati, nego 3 dana ratovati. Za kompromisno rješenje trebalo bi izvršiti deindoktrinaciju ovdašnjih ljudi. Srbi moraju znati da mi nismo Turci, nego Bošnjaci. Bošnjaci moraju znati da nisu svi Srbi četnici, niti su svi Hrvati ustaše. Hrvati moraju prihvatiti da Hrvata ima i izvan HDZ-a. Ima tu još raznih nametnutih predrasuda, krivih uvjerenja, manipulacija. Političari su nametnuli nekakav narativ da se nacionalni interesi mjere brojem ministarskih, direktorskih i drugih rukovodnih funkcija. Nacionalni interes i Srba, i Hrvata i Bošnjaka i svih drugih jeste da imamo sigurnost i slobodu vjerskog i kulturnog izražavanja i – da imamo minimalnu platu 1000 eura. Naravno, sve to u okvirima Bosne i Hercegovine.
Svi mi u Bosni moramo prihvatiti da s nama žive i drugi, drugačiji od nas. Bošnjaci, naprimjer, moraju prihvatiti da bosanski Srbi vole Srbiju, a bosanski Hrvati vole Hrvatsku, baš kao što i Bošnjaci iz Sandžaka vole Bosnu. Isto tako, ako živimo u multietničkoj državi, ne smiju da nam smetaju tuđe bogomolje, drugačiji način pozdrava. Moramo poštovati i svoje i tuđe. I, što je najvažnije, moramo zakon poštovati. Emocije se ne mogu kontrolisati, ali naša ponašanja moraju biti unutar zakonskih okvira. Ja mogu da ne volim crkvu ili džamiju, ali ako bih pokušao da oskrnavim neku bogomolju, moram biti sankcionisan. Moramo pooštriti zakon koji sankcioniše izazivanje i poticanje vjerske i nacionalne mržnje i dosljedno ga primjenjivati. Tu bi mogao biti ključ rješenja.
Iz razgovora i druženja s Vama i našim zajedničkim prijateljem, književnikom Mehmedom – Mešom Đedovićem, Vašim sugrađaninom, saznali ste koliko sam ja “slab” na vas – Kalesijce, a sve iz prostog razloga jer ste vi među prvima pokazali šta znači rodna gruda, šta znači Domovina, te ste onda, maja 1992., izvojevali jednu od najveličanstvenijih pobjeda u četverogodišnjem ratu kad je Kalesija, nakon kratkotrajne okupacije, postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini, te je do kraja rata ostala slobodna. Da li je ovo dovoljan dokaz dušmanima da se sa bosanskim inatom nije igrati i da će uvijek biti dovoljan broj onih koji su spremni stati u odbranu Bosne i Hercegovine?
F. Sinanović: U našoj JU Bosanski kulturni centar “Alija Izetbegović” Kalesija imamo spomen-sobu “Kalesijski heroji odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992 -1995”. Između ostalih eksponata, tu je izloženo i ručno pravljeno oružje, puške koje su pravljene od vodovodnih cijevi, od cijevi za radijatore. E, ako smo sa tim i takvim oružjem u maju 1992. godine mogli osloboditi Kalesiju, to znači da nema sile koja može pobijediti bosanske borce za domovinu.
Za kraj Vam nudim mogućnost da uputite poruku ili apel povodom aktualnih događaja u BiH, Brčacima ali i svim drugima koji posjećuju našu stranicu, jer Otisak je odavno medij koji se čita i van granica Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
F. Sinanović: Brčko distrikt Bosne i Hercegovine je dokaz da Bošnjaci, Srbi, Hrvati i svi drugi mogu zajedno živjeti u Bosni, a izvan entiteta. Šta Brčacima fali? Ništa. Osim što bi voljeli da su im plate još veće. Dakle, Brčko i Brčaci su dokaz da su entiteti praktično višak. Trebali bismo naše političare natjerati da prestanu pričati o otcjepljenju, o referendumima, ukidanjima, trećem entitetu, a da počnu pričati o novom zapošljavanju, o povećanju plata, o izgradnji autoputeva. Trebamo ih natjerati da o tome pričaju, o tim mjerljivim kategorijama pa da mi, nakon 4 godine mandata, lahko možemo metrima i brojkama izračunati i ocijeniti šta su i kako su radili.
Izbor iz biografije: Fahrudin Sinanović rođen je 1964. godine u Miljanovcima kod Kalesije. Prije rata završio je gimnaziju u Tuzli, a potom je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli – Odsjek bosanski jezik i književnost. Od 2000. do 2008. godine predavao je bosanski jezik i književnost u školama u Kalesiji i Sapni. Bio je direktor Gradske biblioteke Kalesija i JU Bosanski kulturni centar „Alija Izetbegović“ Kalesija. Predsjednik je Društva bibliotekara Tuzlanskog kantona.
Bavi se i novinarstvom. Pisao je, ili još uvijek piše za: RI telefaks, Muslimanski glas, Ljiljan, Preporod, Zmaj od Bosne, Zeman, Novo vrijeme, Sport, Dnevni avaz, balkans.aljazeera.net… Uređuje portale provincija.ba i kalesijske-novine.com. Jedan je od pokretača i prvi urednik lista Zeman, koji je izlazio u vrijeme Agresije. Uređivao je i list Novo vrijeme. Bio je urednik i Radio Kalesije.
Prozu, poeziju i dramske tekstove objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Autor je knjiga „Kuća na dva sprata plus potkrovlje“ (priče) i „Merhaba, amidža!“ (pisma).
Razgovarao: Hakija Karić
(otisak.ba)
