Dan maternjeg jezika: Bosanski, srpski i hrvatski jezik imaju isto porijeklo

Osnovne razlike između bosanskog jezika na jednoj strani i srpskog i hrvatskog jezika na drugoj strani jeste u frekventnosti, odnosno prisustvu i upotrebi glasa H u govoru te u prisustvu orijentalizama u leksici bosanskog jezika. U narodnom govoru govornika srpskog jezika čut ćete izraze: iljada, ljeb, Muamed, ajmo, ajde… dok u govoru Bošnjaka imamo izraze: hiljada, Muhamed, hajmo, hajde…

Negiranje bosanskog jezika je u tijesnoj vezi sa negiranjem bosanske državnosti i Bošnjaka kao naroda.

Laž da je bosanski jezik izmišljeni jezik. Tome svjedoči Uskufijev rječnik iz 1631. godine, Gramatika bosanskog jezika iz 1890. godine…

Kao što god srpski i hrvatski jezik imaju kontinuitet razvoja, ima ga i bosanski jezik. I prostorni i vremenski kontinuitet i govornoga i pisanoga jezika.

Bosanski, srpski i hrvatski jezik imaju isto porijeklo, istu novoštokavsku dijalekatsku osnovu. Pripadaju južnoslavenskim jezicima, koji su nastali iz indoevropske jezičke zajednice. Moglo bi se kazati za bosanski, srpski i hrvatski jezik da ih je jedna mati rodila, u jednoj bešici da su odnjihani, a da su kasnije, kad su prohodali, krenuli svako svojim putem, opet, ne odmičući se daleko jedan od drugoga i ne razlikujući se previše. Sve je to dovodilo i dovodi do toga da im se često brkaju imena. Doduše, neki to rade svjesno i sa nečasnim nakanama.

Može se govoriti o zajedničkom porijeklu bosanskoga, srpskoga i hrvatskoga jezika, može se govoriti i o jednom jeziku sa tri varijante, ali kad se spominju sevdalinke, kad se spominje “Hasanaginica”, kad se spominje “Smrt Omera i Merime”, kad se spominju brojne pitalice, zagonetke i poslovice ( Ha ne zno, ha nejmo.), onda se može govoriti samo i isključivo o bosanskome jeziku.

Bosanski jezik jest jezik Bogumila, Dobrih Bošnjana, okalemljen islamskom mladicom. Bosanski jezik jest zbirka “Kameni spavač” Mehmedalije Maka Dizdara, a jest i Selimovićev roman “Derviš i smrt”. Bosanski jezik jest i Kulenovićeva “Ponornica” i poema “Na pravi put sam ti, majko, izišo”, i Kadićev “Ilhamijin put u smrt”, i Ibrišimovićev “Ugursuz”, i Latićeve ilahije, Sidranova poezija, Taljićev „Roman o Srebrenici“…

Ne zna se tačno kada je prvi puta spomenut naziv bosanski jezik.

Sasvim logičnim se čini da je taj naziv u tijesnoj vezi sa geografskim pojmom Bosna i nacionalnom odrednicom Bošnjak. Termin Bosona, koji se odnosi na Bosnu, spominje historičar Konstantin Porfirogenit oko 950. godine. Naziv bosanski jezik spominje i Konstatin Filozof u periodu između 1423. i 1426. godine u svome djelu Skazanije izjavljenno o pismenah, naporedo sa bugarskim, srpskim, slovenskim, češkim i hrvatskim.

Također, 3. jula 1436. kotorski notar piše da je mletački knez u Kotoru kupio djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.

Jezik kojim govore bosanskim ili bošnjačkim nazivali su i pisci Stj. Matijević (1630), Divković (1631), Stj. Margitić (1701), Ambrož Matić (1827), Ivan Frano Jukić, Martin Nedić, Ante Knežević…

Politika, dakle, nije, kako to neki vole i hoće kazati, 90-ih godina izmislila i nametnula bosanski jezik i naziv bosanski jezik. Kroz historiju jezik kojim govore Bošnjaci različito je imenovan, nazivan: ilirski, ilirički, slavenski, slavinski, bošnjački, srpski, hrvatski, zemaljski, srpsko-hrvatski, pa i kao bosanskohercegovački standardnojezički izraz.

Definitivno, jezik kojim govore Bošnjaci zove se bosanski jezik. Sve drugo su mu nadimci. Neki su mu te nadimke davali iz milošte, neki iz neznanja, neki iz nužde (političke), a neki da se narugaju ili, pak, da ga negiraju.

Sa bosanskim jezikom može se usporediti Bošnjak koji se zove Ibrahim. Uz svoje ime, često se Ibrahimu, u zavisnosti kako ga ko doživljava, daju nadimci: Ibro, Ibrica, Briško, Baja, Brajče, Bajkan, Ibraga, Ibrahimaga, Ibrahimbeg, a, Boga mi, ima i onih za koje Ibrahim nije Ibrahim, već je Abraham, odnosno Avram.

U bosanskome jeziku najbrojnija je slavenska leksika. Bosanski jezik je sačuvao svoj slavenski karakter. Ovo, pak, govori da je, uz otvorenost, jedna od karakteristika bosanskoga jezika i žilavost, otpornost na sve moguće utjecaje sa strane.

Posmatramo li razvoj bosanskoga jezika kroz njegovu povijest, uvjerit ćemo se da ga je politika, vrlo često, namjeravala ukinuti, zabraniti, prešutjeti. Ponekad se i činilo da mu je došla glave, međutim, on se uvijek iznova javljao poput ponornice. Zapravo, on je uvijek bio tu, živio u ilegali, živio je pod drugim imenom. Najagresivniji nasrtaji politike na bosanski jezik dešavali su se krajem treće i početkom četvrte faze njegovog razvoja. Nasrtaji na bosanski jezik javljaju se uporedo sa jačanjem nacionalne svijesti kod komšija i susjeda, Srba i Hrvata.

Jezik je socijalna kategorija, pa samim tim, nije ni imun na društvena dešavanja oko njega. Ako je ičega manjkalo bosanskome jeziku, nije mu manjkalo krupnih, prelomnih, historijskih događanja. Bosanski jezik ipak je preživio sve to burno vrijeme. U zadnjoj, bosanskoj fazi svoga razvoja, najznačajnijoj, bosanski jezik konačno je dobio svoje prave identifikacijske dokumente: pravopis, gramatiku, pravopisne priručnike, koji su njegov najbolji štit od svih nasrtaja. Kojih će biti dokle god bude i nasrtaja na Bosnu i Bošnjake.

Povodom 21. februara – Međunarodnog dana maternjeg jezika / Autor: Fahrudin Sinanović, novinar i književnik