Adnan Spahić: Bio jednom jedan prosjak

Piše: Adnan Spahić

Čekajući tetku da završi neke pretrage na UKC Gradina u Tuzli, parkirah se na novoizgrađeni parking u neposrednoj blizini pomenute bolnice.

Parking se, bezbeli, naplaćuje: pola marke sat vremena, marka dva. Znao sam za to od ranije pa sam se i pripremio – od tetke uzeo pola marke za parking jer sam se prethodno čitav pretresao i nisam našao ni feninga sitno kod sebe.  Baš se pitam kakav bi ishod potrage bio da sam tražio krupno.

I tako ti se ja parkiram, sat vremena uplatim, sjednem  u auto i čekam da tetka završi. Znao sam ja da to ona neće brzo završiti pa sam ponio, kao i uvijek, nekoliko knjiga sa sobom da mi ne bude dosadno. Kako je vrijeme prolazilo sve sam više shvaćao da sam bio u pravu. Pogledam na sat, pa u onu parking karticu – ostalo mi još samo 5 minuta parkinga. Nazovem je da upitam hoće li ubrzo završiti i dobijem odgovor na da neće još za najmanje sat vremena.

Pogledam uokolo: malo – malo pa žuta “kandža” na gumama automobila. Kazna 15 KM. Nema otići dok se ne plati. Dežurni saobraćajni redari rade maksimalno profesinalno svoj posao i daju ti samo 5 minuta “cajta” da produžiš parking prije nego što ti čestitaju. Šta ću sad? Do najbliže prodavnice treba mi najmanje 10 minuta i 10 dok se vratim – 20, taman me mogu dvaput zaključati. Izvadim 10 marki iz novčanika i počinjem ići od čovjeka do čovjeka na parkingu i pitati ima li iko sitno. Nema niko. Pored aparata u koji se ubacuje novac za parking sjedi jedan prosjak u invalidskim kolicima. Samo sjedi, niti traži novac, niti moli za milostinju. Ako mu ko šta da – dobro i jest.

Na njemu dugi maslinasti mantil, kačket, duga i neuredna kosa i brada, brkovi isto tako podugački.

Pitam ga:

-Ljudino, imaš li ti sitno 10 maraka?
-Otkud mi, bolan? A za što ti treba?
-Da produžim parking.
-Pa kol’ko si mislio produžiti?
-Pa jedno sat vremena najmanje.
-Drži od mene onda pola marke pa produži. Jer, ako ti istekne vrijeme ovi ugursuzi će te zaključati nećeš se stignuti ni okrenuti.
-Ali… ja ne mogu uzeti od tebe…
-Uzmi ba, momak! Ti, eto vidiš, imaš podosta para, ali opet nemaš ono što ti treba. Meni pomažu ljudi koji su dobri, pa hoću i ja nekome da pomognem.

Gledam i ne vjerujem. Znam da je rahmetli Nedžad Ibrišimović poznavao jednoga prosjaka koji je kusur vraćao (neko mu da dinar, on mu vrati polić), ali ovaj prosjak u invalidskim kolicima mi daje ono što je on naprosio iako mu ja prije toga nisam ništa udijelio. Uzmem od njega to pola marke i produžim parking. Stavim karticu u auto te odmah krenem do najbliže prodavnice usitniti ono 10 maraka. Vratih se za nekih 20 minuta. On na onom istom mjestu sjedi. Dadoh mu jedan gusti sok koji sam kupio u prodavnici, zajedno sa pola marke koje sam mu ostao dužan. Pruži mi ruku i nasmija se onako kako se može nasmijati samo onaj koji je osjetio sreću, radost i zadovoljstvo zbog toga što je uspio nekome pomoći.

 Adnan Spahić