Priča: Učitelj Lazo, pomračenje Sunca, radion i sijalice, Safet Hamzić

Svakog 13. februara, obilježava se Svjetski dan radija. U četvrtak, 15. februara navršavaju se 63 godine od posljednjeg  potpunog pomračenje sunca, vidljivog sa prostora Bosne i Hercegovine. Tim povodom objavljujemo prigodnu priču “Učitelj Lazo, pomračenje Sunca, radion i sijalice”, autora Safeta Hamzića. 

Učitelj Lazo, pomračenje Sunca, radion i sijalice

Posljednja je godina šeste decenije dvadesetog vijeka. Po večernjim, a i jutarnjim sijelima, uz petrolejsku lampu ili fenjer, raspredaju se priče, kako ćemo i mi uskoro dobiti svjetlo. Neki se jadaju kako su narezani da daju hrast i to najbojli. Hrast, kažu, mora biti prav ko strijela, bez grana i čvorova, dug sedam-osam metara, i da nije deblji od 30 centi pri dnu, ni tanji od 10 centi pri vrhu. Kažu, to treba za stubove za struju, koje će, kasnije, električari zvat bandijera. Oni koji su dobili razrez da kopaju rupe za strubove bolje su prošli. Žicu za struju će razvlačiti, kažu, pomoću konja, a kuda konj ne može proći – ručno.
Uskoro, diglo se selo da i oni sebi dovedu svjetlo. Kad smo, vele, neku godinu prije, izgradili školu, možemo i sad dovesti svjetlo.

Da je to bila posljednja godina šeste decenije dvadesetog vijeka , pamtim po tome što je komšija Ferid, ispred svoje kuće, doviknuo radnicima koji su s mukom pokušavali da usprave tek oguljeni i teški hrastov stub:“ Nek’ i mi dobijemo svjetlo u šesetoj godini…“
Narod je bio skroman, dovoljno mu je da uvede svjetlo, da zamijeni petrolejske lampe i fenjere, ne razmišljajući, a i ne znajući, kako sa električnom strujom mogu doći i druge blagodati. Osim za svjetlo od električne struje, znalo se još samo za radioaparat.

Bio je jedna kućerak, u gornjoj mahali, u kojem je često svirao radion, kako su neki zvali tu kutiju koja priča i pjeva, i prije dolaska struje. Bio je to tranzistorski radioprijemnik na baterije. Da, zvali su ga – radion. Vlasnik ovog kućerka i radiona bio je Hamid Osmin. Kuća mu je bila na brdašcu, iznad usjeka kojim se provlačio uski , nekad blatnjavi nekad prašnjavi, kolski put.

Razapeo je Hamid antenske žice, sa obližnje trešnje do šljemenskog roga, a odatle do nevelikog prozora na kojem je glavno mjesto zauzimao radion.
Prozor je najčešće bio otvoren. Nije prozor bio otvoren da bi se soba zračila, već da bi se pjesme, sa radiona razlijegale po gornjoj mahali. Prolaznici, koji bi prolazili putem, pored kućerka, bi uspravali hod, nerijetko i zastajali, ne bi li čuli pjesmu, koja je u toku, do kraja.
Navečer bi se na putu ispod kućerka okupljala djeca i omladina da sluša radion. Hamid bi, ponosno, pojačao „do daske“.

Tako sam i ja, idući u školu ili mejtef (otac nije dozvoljavao da idem noću), čuo prvu pjesmu na radiju. Bila je to „ Ajde Jano, ajde dušo, kolo da igramo…“ (Mislim da je tu bilo pratećih vokala jer znam da sam se pitao: kako si ti ljudi mali, kad su mogli stati u tako malu kutiju.)

A prve godine sedme decenije dvadesetog vijeka učitelji u selu Miljanovci su bili Mira i Lazar Ložajić, ona iz okoline Zagreba, a on iz okoline Pančeva.
Bio je to mladi bračni par, prema kojima su se mještani odnosili sa puno uvažavanja i respekta. Živjeli su u kući, nekoliko koraka istočno od škole, kojeg smo mi, učenici, zvali stan. Stan (kuća) za učitelje je izgrađen kad i škola, ili malo kasnije. I oni su imali radioaparat.

Radion učitelja Mire i Laze odigrao je važnu ulogu u informisanju mještana Sela.
U to vrijeme prva saznanja djeca su sticala od učitelja. Ne samo djeca.
Tako, jednog februarskog dana, Učitelj nam objašnjava da će tad i tad, u toliko i toliko sati, biti pomračenje sunca. Biće potpuni mrak, kao noć. Nisu djeca, od desetak ili manje godina, baš ni razumjela šta je to pomračenje.

Isti dan je počela priprema rekvizita kako bi se pomračenje spremno dočekalo. Naravno, sve što je nepoznato izaziva i izvjesnu dozu straha. Učitelj je tu da strah umanji i počinje edukacija kako dočekati tako važan prirodni događaj. Uzima komad stakla, otvara gornji poklopac peći „Plamen“, ali ne uspje u onom što je naumio , da začadi taj komadić stakla, staklo se zagrija, ali ne začadi. Mijenja način, zove Hasana da mu donose komad papira. Ubrzo Hasan donese oveći komad papira od vreće za brašno (Hasan Rahmanov je bio školski podvornik i pekar i kuhar, najčešće riže u mlijeku).

Uzima Učitelj papir od vreće, uvrnu ga nekoliko puta, uze svoj upaljač, benzinac, otvora mu poklopac i palcem desne šake okrenu nazubljeni točkić, krehnu ga i prinese pod papir. Plamen se polahko razbuktava, a Učitelj ispusti upaljač na klupu, uze komad stakla, malo manji od male teke, i poče kružit njime iznad plamena. Staklo začadi, postade, većim dijelom svoje površine, mrko.

Pronosa Učitelj taj komadić stakla između redova sa klupama, da nas uvjeri da se kroz njega ne vidi. Zatim nam, okrećući taj začađeni komad stakla prema prozoru, pokazujući da se, kad je okrenuto prema svjetlosti, ipak, kroz njega vidi. Slabije, al’ se vidi. Objašnjava nam da se nadolazeće pomračenje sunca smije gledati samo kroz tako začađeno staklo, u protivnom može škoditi vidu, što smo mi shvatali da možemo oslijepitii. Nije Učitelj propustio da kaže da će pomračenje nastupiti 10 minuta prije devet sati. Također je rekao da taj dan, to jest sutradan, ne dolazimo u školu i da ostanemo kod kuće.

Dali smo se u potragu za staklom, kojeg nimalo nije bilo lahko naći. Bila je olakšavajuća okolnost da su prozori bili ostakljeni sa malim komadima stakla, često polomljenim, pa su se nakon korištenja mogli ponovo vratiti na razbijeni prozor.
Začađivanje stakla sa krpama, koje su, pri sagorijevanju, mnogo jače čadile od papirnatih vreća za brašno, bio je „moj izum“.

Konačno, osvanuo dan, kao i svaki drugi februarski dan. Bez snijega. Bilo je prilično vedro.
Ukućani su se razišli da nabrzinu obave poslove van kuće, uglavnom oko stoke da se štala okida, očiszi, pomuzu krave i da im se položi sijeno. Alija je otišao u Husinu vodenicu po brašno
Povukli se svi u kuću , pripremili „sprave za osmatranje“ i čekali „kijametski dan“. Kako se približavlo najavljeno vrijeme pomračenja , počeli smo oprezno izvirivati , neko sa prozora, neko iza ćoška kuće, neko kroz brvnara hudžere, želeći zauzeti što bolju poziciju, držeći u rukama komade stakla, nepravilnog oblika, neki manje, neki više začađeni.

Nekoliko minuta prije 9, sve češće bacamo pogled prema suncu, podižući komade začađenog stakla ispred očiju. Mjesec i Sunce, u jednom trenutku, su bili nekakako jedan pored drugog, zatim Mjesec nailazi ispred sunca, polahko, oprezno, kao da se trudi ne ne prođe prebrzo, pa da nam šta ne promakne. I posmatrači se pomalo opuštaju, slobodnije gledaju kroz svoje „sprave“, primičući i odmičući od očiju, tražeći najbolju vizuru.
Polahko je nestajalo sunčevog žutila sa lijeve strane. U jednom trenutku od sunca je ostao samo luk sa desne strane, a ubrzo je i njega nestalo.
Ponovo je nastupila noć. Ne baš noć, ali jest tamno kao noć sa slabijom mjesečinom.
Zatim se polahko sa lijeve strane počeo ukazivati žuti luk i s njim nova pojava dana. Trajalo je to nekoliko minuta. Sve nekako, u tom uzbuđenju, brzo prođe

Djeca, pomalo razočarana što je sve brzo prošlo, nerado se vraćaju svojim svakodnevnim obavezama.

Te iste, prve godine sedme decenije dvadesetog vijeka, u selu se vrši intenzivna elektrifikacija. Prethodne godine je razvedena niskonaponska mreža kroz glavna naselja i postavljene trafostanice.

U istoj godini u većini kuća u Selu zasijale su električne sijalice. Svi su željeli da u svoje kuće što prije „uvedu svjetlo“.
Selom se šire vijesti: Osman Husin uveo svjetlo, Ibrahim Alijin uveo svjetlo, Huso uveo svjetlo… Uglavnom su se postavljala sijalična grla. Za utičnicama nije bilo potrebe.
Jedno su želje, ali mogućnosti su drugo.
Ostalo nejasno, zašto je Mustafa, čije domaćinstvo je važilo kao vrijedno i imućno, svjetlo uvodi tek nakon dvije-tri godine: ili nije imao para, ili je više vjerovao u petrolejku. Biće da je ovo drugo.

Porasla je potrošnja struje, pa se pristupilo redukcijama potrošnje. Kako u tim prvim godinama nije bilo drugih potrošača električne energije, osim sijalica i vrlo rijetkih radioaparata, pristupilo se smanjenju broja sijalica. Naime, električari distributeri su zašli od kuće do kuće i uz revers uzeli „višak“ sijalica. Jedna kuća, jedna sijalica. No, takav oblik redukcije nije dugo trajao jer je narod doskočio nabavkom novih sijalica.
Izuzete sijalice još nisu vratili.

Istorijske činjenice su da se posljednje potpuno pomračenje sunca, vidljivo na prostoru Bosne i Hercegovine, dogodilo 15. februara 1961. godine oko 8 sati i 50 minuta ( Mjesec se ispriječio između Zemlje i Sunca, tako da je pogled prema Suncu bio potpuno zaklonjen mjesečevom površinom). Pomračenje (potpuno) je trajajalo 3 – 5 minuta. Ovo pomračenje je, osim iz BiH, bilo vidljivo iz još desetak zemalja Evrope.
Iste 1961. godine, širom Miljanovcima, su zasijale mnoge električne sijalice. Selo je poprimilo novi izgled, naročito noću.

Sljedeće, potpuno, pomračenje, koje će se vidjeti sa prostora Bosne i Hercegovine, prema proračunu astronoma, dogodit će se 3. septembra 2081. godine.
Vidjećet mo da li su astronomski proračuni tačni, a i kako će Miljanovci tad izgledati.

Safet Hamzić

O autoru:

Safet Hamzić je autor knjige „Rodoslov porodice Hamzić“. Rođen je 1950. godine u Miljanovcima. Ekonomski fakultet završio je 1975. u Sarajevu. Radio je u Tehnogradu, Rudniku „Kreka“ i „Opresi“. Od 1996. godine bavi se privatnim biznisom. Osnivač je firme „Jelovica“ ( „firma kćerka“ poznate „Jelovice“ uz Škofje Loke, Slovenija).