Prije 41 godinu bio sam pripadnik “JNA”. Služio sam u Sarajevu, da me ubiješ ne znam da li se kasarna zvala „Slobodan Princip Seljo“ ili „Slaviš Vajner Čiča“. Bio sam „nišandžija“ na radaru za osmatranje i navođenje.
Zakletvu, ono da ćemo “braniti domovinu ne žaleći da u toj borbi i život damo” polagali smo na Vracama.
Tada, 08. februara 1984. godine počele su Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Za vrijeme Olimpijade, zajedno s mnogim drugim vojnicima, bio sam na Jahorini. Proteklo je od tada ihahaj godina, ipak sjećam se nekih drugova iz vojske: Muhameda Bečića, Nijaza Selimovića, Zorana Kovačevića, Gorana Blagojevića, Aleksandra Ristića, Bitići Besima, Senvera Ibrahimija, Zorana Miličevića Febe, Zorana Saldžijeva, oficira Dermaku Šabija, Stanka Džomića, Dževada Aladina…

Dvadesetak dana prije početka takmičenja, s obzirom na to da nije bilo mnogo snijega, nanosili smo snijeg na staze i gazila ga nogama, kako bismo što više snijega mogli da nanesemo na stazu. Jedan do drugog, držeći se za opasače, spuštali smo se niz stazu, na petama, i nabijali snijeg. Kasnije, neposredno pred početak takmičenja pao je veliki snijeg pa smo morali da ga zgrćemo sa staze.
Na Jahorini su se žene takmičile. Sjećam se da je bila i naša Mateja Svet. Kada je oficijelni spiker najavio Mateju Svetu, usput dodajući da ima 17 godina, njena majka, koja je stajala baš kraj mene, počela je da viče:”Petanes’ pa pol, petnaes’ pa pol…”

Mnogi su nam aplaudirali dok smo prolazili. Neka se ne širi, i neka ostane među nama, ja sam bio onaj prvi glas koji bi prvi poveo pjesmu, a za kojim su svi ostali ponavljali riječi pjesme. Jednog dana, bili smo jako umorni a i padao je snijeg i puhao vjetar, bilo je baš hladno. Dok smo se vraćali, nije nam bilo do pjesme. Poslije nas je jedan oficir naružio zato što nismo pjevali. – Niko vas ne tjera da pjevate, ali ako se ovako vraćate sa staza, bez pjesme, mogu stranci pomisliti da mi vas tjeramo na rad.“ Bili smo smješteni u hotelu, čini mi se, u „Maršalu“.
Fahrudin Sinanović