“Šta su meni ptice” novi je roman Fajke Kadrića: Priča obilježena smrću i nadahnuta životom

Nakon uspjeha sa romanom “Udovičke zemlje”, koji je naišao na odličan prijem kod čitalaca i književnih kritičara, književnik Fajko Kadrić se ovih dana pojavio sa novim romanom “Šta su meni ptice”. U podnaslovu je navedeno da je roman nastao na osnovu kazivanja Ekrema Redžića.

Izdavač romana je je Izdavačko-štamparsk kuća “Planjax komerc” Tešanj, a recenzenti su kjiževnik Željko Grahovac i prof. dr. Mirsad Kunić.

Književni kritičar Osman Halilović u svom osvrtu na novi Kadrićev roman je napisao:

” Najbolji među ljudima rode se pred zlovaktom, da se do njega otresu pelena i dječijih bolesti. Kad zatreba, u njima se usprave divovi…”

Ispisan majstorski, u klasičnom linearnom ključu, autentičnim jezikom podneblja, ostajući vjeran “ich formi” kao jedinom načinu da pogled pripovjedača ni u jednom trenutku ne skrene sa očiju smrti koje ga uporno gledaju, ovaj brutalni roman vanvremenska je posveta malom podrinjskom čovjeku u kojem se, kada se našao suočen sa elementarnim svetosavskim zlom i napušten od svijeta, uspravio kolosalni div.

Taj Čovjek dio je onoga repa koji je “mudra glava” odbacila kada se izvukla na sigurno, jer rep uvijek ponovo izraste, i ostavila ga da se batrga u čeličnom stisku zla po vrletima bosanskog Podrinja. Odrastao u bijedi i patnji, nakon epskog “krvopišanja” za domovinu, kad se ptice vrate i haubice utihnu, on, taj Čovjek, ponovo se prestrojava na samo začelje nacije, u društvenu neprepoznatljivost i borbu za preživljavanje. Mudra glava opet zasjeda na svoje prijestolje, sad još jača i ovjenčana romantičnim epskim iskustvom domovinskog rata sa distance.

Napeta, višeslojna, ekstremna. Obilježena smrću i nadahnuta životom, ova velika priča ispripovjedana je očima, nogama, rukama i još po nekim dijelom tijela, Ekrema Redžića, ratnog kurira, čiji se “posao” stalnih proboja iz opkoljene Cerske ka slobodnoj teritoriji Tuzle i natrag, u ona doba više doživljavao kao “avantura, nego kao podvig”

Fajko Kadrić u ovom romanu, znalački gradeći priču o vremenu čiji su svjedoci i njegove oči i ruke, ispisuje jedinstven i neponovljiv tekst jednog od najboljih romana bh književnosti uopće. Sabire se, pod šinjelom ovoga romana, široki i raznoliki spektar iskustava, motiva i fenomena u kojima je obuhvaćen, možemo slobodno kazati, kompletan registar podrinjske i bosanske ratne drame i tragedije. Od zadivljujuće žrtve podrinjskih mladića u odbrani života bošnjačke nejači pred četničkom kamom do elementarnog iskustva gladi i onoga na što ona tjera čovjeka. Suptilno, ponekad samo ovlaš, ali i tada upečatljivo i jasno poput bljeska, pripovjedač kroz tekst rasprostire i cijeli registar podrinjskih ratnih tabu tema. Ne analizira, ne donosi sudove, ne otvara teme. Samo pripovijeda. Onako kako to vazda čini prava književnost u svom plemićkom uvjerenju da je trajnija i vječnija od zvanične historije.

Priča je to koja čitaoca ne ostavlja da mirno prespava noć. Knjiga je to koja se lijepi za dlanove kao puščana cijev na -20. Zato, ako je nađete na zadnjem sjedištu nekog taksija – uzmite je.

Može zatrebati.”

Fajko Kadrić je do sada objavio dvije knjige pripovjedaka “Ko još pjeva dok umire” i “Ordijski mujezin”, te romane “Protokol posrnulih”, “Udovičke zemlje” i “Šta su meni ptice”. Rođen je u Skugriću (Vlasenice), živi, i piše, u Kalesiji.