Kalesijska biblioteka ovoga puta svojim članovima za knjigu sedmice preporučuje zbirku priča „Ordijski mujezin“ Fajke Kadrića.
Knjiga pripovjedaka Ordijski mujezin autora Fajke Kadrića je istinsko otkrovenje u modernoj bosanskohercegovačkoj prozi. Ordijski mujezin nagrađen je od Fonda za izdavaštvo Federacije BiH, a u svom sadržaju među šesnaest odličnih pripovjedaka nalaze se dvije priče koje su na konkursima za najbolju kratku priču pobjeđivale u zemlji i inozemstvu. Priča „Miris zemlje Bosanske“ prvonagrađena je na tešanjskom konkursu za „Afirmaciju pozitivnog razmišljanja“, a priča „Taksi“ na konkursu „Zavičajne staze Bihor“ dobila je nagrada za autentično pripovjedanje.
U obrazloženju Žiri je za priču „Taksi“ napisao sljedeće: „ Priča Taksi puna je duha, ritma i neuobičavanja. Ovoj priči nedostaje samo jedno – da bude roman. Na konkurs je prispjelo dosta priča sa teškim temama – bol i žal, odricanje i muke. Ova priča je izuzetak koji potvrđuje ono čega u narodu, i pored sve patnje i teških iskustava, ima, ima obilato: neprestane šale i dovitljivosti, punog i zdravog života.
„Taksi“ je lahko napisana vedra storija, ali je atmosfera ove priče negostoljubiva, beketovska. Paralelno sa strahovima taksiste razvija se i neobičan lik putnika koji je naoko strašan, a u suštini tako plemenit lik. Cijela priča sastoji se iz niza pričica koje su vrlo neobične. Ova priča nije prostorno vezana za Bihor, ali je u jeziku i očuđavanju i te kako bliska Bihoru. Spajajući sve ove elemente, autor je sačinio neobičnu, čitljivu priču s puno kontrasti.“
Sve što je rečeno za priči „Taksi“ praktično se odnosi i na cjelokupan sadržaj knjige pripovjedaka Ordijski mujezin.
Lahkoća Kadrićevog pripovjedanja ogleda se u lepršavoj nenategnutoj misli koja u rečenici teče lahko, rasterećena potrebe za dokazivanjem i njega kao autora i njegovih likova. U šarolikoj zbirci njegovih junaka i priča u kojima autor bez straha ulazi u vrijeme 19. Vijeka, ili nekih koje se dešavaju ovdje i sada, vodeći nas kroz njihovu fabulu autor čitaoca neosjetno odnese u radnju i vrijeme zbivanja njegovih priča. Na kraju kad na priči stavi tačku, imamo dojam da su njegove priče bnaprasno prekinute kao život. Imamo utisak, moglo je još. U stvari iz nas progovara potreba da još živimo u njegovim pričama.
U Kadrićevoj prozi se motivi antičke snage isprepliću sa diskursom svakodnevice; smjenjuju se satira i čista emocija; ironija i naracija sa tezom, hroničarski postupak sa sanovitom onirikom. Zapravo, onako kako svaki čovjek buđenjem, nakon stanja sličnog smrti, biva vraćen u stanje slično životu i Kadrićeva proza nas vodi od estetike trenutka do stravičnosti ljudske historije; od neizvjesnosti jave do mistike sna; od jedne do druge zapitanosti – ispisujući tako stranice jedne knjige u kojoj se, oponašan književnim sredstvima, ogleda sam život. Ili barem, ono njemu slično.
Knjiga se može nabaviti u kalesijskoj biblioteci, knjižarama i kod autora na [email protected]
O autoru:
Fajko Kadrić rođen je u Skugrićima. Srednju medicinsku školu završio je u Sarajevu na Bjelavama, a 1987. godine upisao je pravo u Sarajevu. Ordijski mujezin je druga Kadrićeva knjiga. Njegova prva zbirka pripovjedaka “Ko još pjeva dok umire” doživjela je tri izdanja. Pobjeđivao je na konkursima “Zavičajna priča” Gradske biblioteke Kalesija i Udruženja “Prosvjetitelj” za najbolju priču o Srebrenici. Dobitnik je prve nagrade Muzeja Tešanj i specijalne nagrade za autentično pripovjedanje na Festivalu priče “Zavičajne staze – Bihor 2016” u Crnoj Gori. Kadrić piše i poeziju.