Kalesijske novine Kalesijske novine
Subota, 4. april 2020.
Danas su evo tri pune sedmice otkako je krenulo sa koronavirusom i ovdje u Švicarskoj. Tri sedmice kako djeca ne idu u školu. Nastava se prati elektronskim putem. Iako djeca ne idu u školu, ja ipak moram raditi, jer radim u produženom boravku. Naše je zbrinuti djecu čiji roditelji moraju raditi. Mi smo jedine koje još otvaraju vrata škole i ono troje hude djece koji su prinuđeni još da dolaze, dok svi njihovi drugovi vrijeme provode kod kuće. Kada ih upitam je li im mrsko što su tu sami, svaki dan dobijem drugačiji odgovor. Jedan dan kažu:“Kod kuće bismo bili samo u kući jer mami i papi moraju raditi.“ Drugi dan kažu da su sretni jer mogu cijelu školu imati za sebe. Treći dan, kada se igraju vani, kažu da su najsretniji. Cijelo fudbalsko igralište pripada samo njima. Pošto smo samo nas četvero u školi, jednom sam im predložila da svaki sat promijenimo učionicu. Smijali mi se. Kažu, to samo mogu ja predložiti.
Otkako je krenulo ovo sa virusom, moja Šefika se pridržavala distance od ljudi. Kada izlazi, nosi rukavice i masku. Tako ju je jedna starica, Švicarka, u autobusu izružila na pasja kola, zašto unosi paniku među ljude i otkud joj pravo da svoju paranoju tako javno izražava? Helem, govorila moja Šefika nećemo se viđati dok ovo ne prođe, ipak postoji rizik da se zarazimo. Uspjela je tako tri sedmice izdržati. Danas me nazvala i kaže:„Hazi moja, ja ovo ne mogu više izdržati. Eto nas kod vas na kaficu. Neka ide do vraga i korona i sve. Dan je prelijep, sjest ćemo na avliji ili balkonu, petnaest je stepeni.“ Na balkonu pojedosmo maslenicu sa satarašom i popismo tu dugo iščekivanu zajedničku ćejf-kahvu. Ispričasmo se rahat jer niko nigdje ne hiti.
Jeste da smo morali biti glasniji, morali smo držati distancu jedni od drugih, pa smo se gotovo dovikivali. Haman smo počeli stariti pa i ne čujemo više dobro. Samo nas je četvero. Mogli bismo i još jednog insana primiti u društvo, da nas bude pet, kad se pridržavamo pravila neka bude potpuno. Tako su nam rekli da najviše pet osoba može biti skupa i da drže distancu od dva metra. Preporučuju i da se jedino rodbina još viđa. No Šefika ima i na to adekvatan odgovor „Pa mi i jesmo rodbina, Hazi je moja sestra“, kaže moja Šefikica i zaleti se da me zagrli. A onda se sjeti korone i distance pa me samo milo pogleda. Na polasaku veli i ovo: „Eto, mi smo probili led. Ako imamo virus sad smo se zarazili i možemo se dalje družiti ne razmišljajući više o tome.“ Ipak, uobičajeni zagrljaj pri dolasku i odlasku izostavismo, neka bar nešto bude od onog što se od nas traži, distanca.
Dan prođe da ni jedan put ne uključih televiziju kako bih pogledala vijesti. Zanimljivo je kako se insan vrlo brzo navikne na novo. Eto, haman smo se navikli i na ovu izolaciju, bolje reći blokadu, vrlo lahko.
Naveče privedoh kraju, po treći put čitanje knjige“Derviš i smrt“ Meše Selimovića. Nikada kao ovog puta tu knjigu ne doživjeh tako stvarno. Kaže Meša: “Pametni su ovo ljudi. Primaju nered od Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječju; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom: dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda počne sve odjednom da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači i ne vole da se sjećaju ničeg; boje se promjena jer su im donosile zlo, a lako im dosadi čovjek makar im i činio dobro.“ Ove Selimovićeve refleksije potrefiše ovo trenutno vrijeme u kom haman ništa od nas ne zavisi, a ipak nas se tiče i sudjelujemo u tome.
Moj Alija privede učenje Kur’ana kraju, proučio za devet dana cijeli Kur’an, te zajedno poklonismo hatmu njegovim roditeljima. Allah im džennet podario, a njega nagradio za njegov divan trud. Alija opet krenu iznova sa učenjem Kur’ana. Kaže sad za sestru Hasiju, koja je preselila prije tri mjeseca, pa će do kraja izolacije, ako Bog da, i mojim roditeljima proučiti hatmu. A dokle će biti izolacija, samo Bog zna. Helem, ima i pozitivnog u svemu ovome. Eto učimo Kur’an, čitamo dobre knjige. Sami smo, djeca rijetko dolaze, kažu vode računa da nas ne zaraze, a ipak nam nije dosadno.
Nedjelja 5. april 2020.
Cvrkut ptica dopire kroz otvoreni prozor, najavljujući još jedan prelijepi dan. U spavaću sobu ulazi Alija, zove na sabah. Kaže, ne spava od tri sata. Ustajem uzimam abdest i klanjam. On je već klanjao. Bogami, prinese i kahvu, zalio. Zamirisala cijela kuća. Nekako nas ova izolacija zbližila. Postali smo nekako finiji jedno prema drugom, omekšalo nam srce. I kad nam nešto ne godi, oboje nekako drugačije reagujemo. Ne povisujemo ton. Haman shvatamo da samo zajedno možemo pobijediti sve nedaće koje nas zadese. Uz kahvu uobičajena priča. Pričamo o trenutnom stanju u cijelom svijetu. Iako sam juče sebi rekla da neću više stalno pratiti vijesti i stanje sa inficiranim, ipak me jedna poruka natjera na to. Moj brat Hazim iz Amerike iz Sijux Falsa, pita kako smo, kako kod nas, koliko imamo zaraženih. Da bih mu dala odgovor, moradoh pogledati na internet stranici. Sama se iznenadih, u Švicarskoj 21.100 inficiranih, umrlih 559. Od toga 52,7 posto su žene, 43,3 posto muškarci. Još nešto u toj statiscici mi privuče pažnju: najmanji broj inficiranih su djeca do 19 godina, i to 594 slučaja, nema umrlih među tom populacijom. Od 60 do 80 godina starosti 7300 inficiranih, iznad 80 godina A samo 559 mrtvih, 80 posto od umrlih su ljudi koji su imali neke hronične bolesti. Pitam se pa zbog čega onda sve ovo? Naš kanton Appenzell Ausserhoden ima 62 inficiranih, nema umrlih. Velim sebi, onako, nikud iz tebe ne mrdam. Haman nam široko pa se ni virus ne može da zakopiti tako lahko.
Ponesena onim riječima Meše Selimovića “zajedno smo u nevolji“ odlučih se javiti mnogim dragim insanima, koje dugo nisam kontaktirala. Napisah poruke mojim dragim prijateljicama, rodbini, osobama koje jako cijenim. Jer zaista želim znati kako su. Napisah i Fahri poruku, upitah za zdravlje njega i njegove porodice, a Fahro mi evo zadade zadatak. Neka, velim baš lijepo. Zaista i treba pisati dnevnik u ovakvim situacijama, da čovjek kasnije, kada sve prođe, pročita i prisjeti se, a možda i neke fajde imadne od toga.
Veli Alija iznenađen: „Vidi, Šefika zaboravila telefon.“ Odlučismo pješice otići do njihovog vrta da se tamo sretnemo i predamo joj telefon. Dan je prelijep, 18 stepeni. Mustafa nas provede kroz vrt. Zasadio već salate, luk išikao poveliki. Pokazuje nam skulpture koje pravi od starog gvožđa. Bože, kako je taj čovjek sretan u tom svom malom, jednostavnom svijetu. Šefika napravila krompirušu i srijemušu i zove da se ode po nju da nam donese pite. Nakon podosta prepješačenih kilometara, ne odbismo, obradovasmo se. A pite bijahu pravo ukusne. Odvezosmo se sa njima zajedno do seljaka, na selo, da kupimo voća netretiranog. Bože, kakvi su ovi Švicarci, vjeruju čovjeku. Nakupili su u kese po kilu jabuka, krušaka i na svakoj kesi priljepili cijenu. Koliko uzmeš toliko ubaciš u kasu koja stoji nezaključana. Nigdje nikog nema, samoposluživanje je. Smijemo se i pitamo se kako li bi ovo izgledalo kod nas.
Dođosmo kući, sjedoh pisati kad vidim stiže email od doktora. Ja i zaboravila da sam u petak, 3. aprila, bila u ordinaciji i da je uzeo uzorak kako bi testirao jesam li zaražena virusom. Čak sam i na izolaciju zaboravila. Sjetih se momenta kada sam u petak ušla u ordinaciju pa se nasmijah. Tada me uvedoše u hodnik gdje nema pacijenata. Dođe doktor, ko svemirac: rukavice, odijelo, maska, naočale. Nasmijah se tako slatko, upitavši ga. „Angst“ (strah)? Kaže: “Ne, predostrožnost.” „Blodsinn» (budalaštinja), kažem ja. I eto potvrdilo se da je zaista to, test negativan. Hajde velim, valjda sad mogu djeca rahat doći. To bi mi najviše smetalo da moram držati odstojanje od moje djece.
Danas je dan i kada mi ovdje u Švicarskoj, našim ponašanjem pokazujemo kako se pridržavamo propisa. Na osnovu današnjeg rezultata Vlada će odlučiti hoće li pooštriti mjere narednu sedmicu ili ostaje ovako relativno dosta slobode. Kako rekoše na dnevniku, dobri smo. Ipak se pridržavamo primjerno. Dolazi još ljepše vrijeme i puno više ljudi će napolje, a dolaze i praznici. Hoće li nas ostaviti da se možemo kretati ili će nam zabraniti kretanje saznat ćemo sutra.
Iako sam započela čitanje knjige “Legenda o Ali-paši“, ipak se radujem novim knjigama koje sam dobila na čitanje, posebno knjizi Šemsudina Sarajlića „Iz bosanske romantike“ i Nafije Sarajlić „Teme“, zajedno u jednoj knjizi.
Ponedeljak 6.april 2020.
Uobičajeni ritual i ovog kao i svakog našeg jutra, klanjanje sabah-namaza i ispijanje jutarnje kahve. To je naš običaj već nekih tridesetak godina. Navikao Alija na kahvu, kaže, i sad je on taj koji traži da je pijemo. Moje rame jutros skroz loše, boli nesnošljivo. Artroza uzima maha. Pišem doktoru email u kom mu zahvaljujem na proslijeđenim rezultatima „nezaražnosti“ koronavirusom i usput tražim opravdanje za posao jer sam morala petak provesti u izolaciji. Tražim da me pošalje ortopedu zbog ramena. Naravno, on to odmah obavlja i u narednih pola sata mi proslijeđuje mail da slijedi zakazivanje termina kod speijaliste ortopeda.
Danas smo trebali letjeti za Kalesiju. Sve nam je ova korona poremetila. Svaki put kada trebamo letjeti kući, sretna sam, a ovaj 6. april sam posebno isčekivala i radovala se odlasku u domovinu. Razlog za to je moja treća knjiga „Ja zaboraviti ne mogu“ koja je trebala biti objavljena i promovirana u mojoj Kalesiji. Moja štamparija Off-Set i vrijedna Mirela Aljić, na koju se čovjek zaista može Osloniti, sve je pripremila. Kaže mi Mirela da je knjiga odštampana, samo da se uveže. Nadam se da ih ova situacija nije u potpunosti blokirala. Ali, ionako se ne žuri. Wizz air je otkazao sve leteove, granice su zatvorene. Nisam sigurna da se uopšte može igdje više i otići. Ovo me podsjeća na vrijeme dok je trajao rat u BiH, kada nismo mogli uopšte odlaziti kući. Tada sam mnogo patila, jer tada se nije moglo komunicirati kao sada. Jedan telefonski poziv u periodu 92-95. je koštao pravo malo bogatstvo, a uz to je bilo gotovo nemoguće dobiti vezu.
Danas mi ova izolacija puno lakše pada jer zahvaljujući internetu imamo omogućenu komunikaciju sa rodbinom i prijateljima u domovini. U Švicarskoj kao da je ljeto. Danas je 22 stepena. Rahat se može na balkonu sunčati. Kahva i sladoled nakon ručka, kažemo: ovo samo danas, nećemo sutra, sutra ćemo gledati na kalorije.
Popodne uzimam započetu knjigu Legenda o Ali-paši, Envera Čolakovića. Mislim da je ovo treći, ako ne i četvrti put da je čitam. A kako i ne bih čitala, pripovjedač kao što je Enver Čolaković mora se čitati. A Alija Lepir je jedan upečatljiv lik, gotovo melek. A pored njega negativni, škrtica Mula-Hasan dedo, opet nekako simpatičan. Majstor je Čolaković bio zaista, za divljenja je njegovo pisanje. Preporučujem je svima na čitanje.
Utorak 7. april 2020.
Nakon jučerašnjih prepješačenih kilometara svaki mišić boli. Vučemo se oboje kao slomljeni po kući. Uobičajen svakodnevni ritual kahva, jelo, pospremanje, facebok i tako. Dan je prelijep, na balkonu provodimo najveći dio vremena. Gledam knjigu na stolu koju mi Mustafa pokloni, na njemačkom jeziku „Ein Blatt Liebe“ ( Jedan list ljubavi) Emila Zole i razmišljam hoću li je uspjeti da pročitam dok je ovo vrijeme izolacije. Nekako me plaho ne privlači.Ipak se odlučujem za poeziju i uranjam u prekrasni svijet Maka Dizdara i po ko zna koji put se oduševljavam jezičkim izrazom ovog sjajnog pjesnika.Poslije sam dugo razmisljala o Gorčinu i njegovoj teškoj sudbini.
Oko 15 sati zove podstanarka, pita šta mislim smije li ići u trgovinu da donese mlijeko. Ja se nudim da idem ja donijeti, ali ona kaže da bi ona voljela otići do trgovine, samo me pita šta ja o tome mislim. Kažem joj neka sama odluči. Ona opet veli: „Da si na mom mjestu bi li ti otišla?“ Kažem naravno da bih i da se uopšte ne bih zatvarala u četitri zida, to bi me gore ubilo nego ovaj virus. Veli ona: „Pametno, idem ja“. Kasnije pri povratku srela Aliju i rekla mu, sva ozarena, da je išla u trgovinu i da joj ništa bilo nije. Šta je ona mislila da će joj se desiti, da će je možda neka baja zaskočiti, da će odmah vidjeti rezultate odlaska u trgovinu, je li se zarazila ili nije? To joj je prvi izlazak nakon tri sedmice. Jadna žena i jadni svi ti starci ionako, a sad posebno u ovom vremenu izolacije kada su blokirani i prepušteni drugima u potpunosti. Bogami me strah ostariti kad sve ovo vidim. Nadam se da ćemo nakon ove blokade biti zasićeni komuniciranja putem telefona, facebocka i drugih budaleština. Nadam se da ćemo ići da vidimo ljude okom u živo, da ćemo se više cijeniti , više uvažavati, poštovati, pomagati. Da će naši kontakti biti ostvarivani direktnim posjetama, a ne tehnikom.
Srijeda 8. april 2020.
Bol u ramenu me budi, 3 su sata iza ponoći. Nigdje svjetlo nije upaljeno, ali se vidi kao da je dan. Puni mjesec je noćas. Izađem na balkon i fotografiram. Zaista nikada do sada tako blizu nisam vidjela mjesec i tako jasno. Kažu da je ovo Supermond, a to je vrijeme kada je mjesec na svojoj putanji najbliže zemlji te se tada najbolje i najjasnije vidi. Uzimam kapi za bolove i vraćam se opet u krevet.
Ujutro za kahvom dogovaramo plan za danas, jer najavljuju 24 stepena da će biti. Za Švicarsku i njen vlažni zrak je 24 stepena, a pogotovo u aprilu, previše. Odlazimo već u 9 sati, za hlada, na našu trasu sa štapovima. Usput svraćamo da naberemo srijemoša.
Nakon ručka sunčamo se na balkonu. Sunce upeklo. Tražim kremu za sunčanje, nigdje ništa. Nalazim neko arganovo ulje. Mažemo se sa tim. Alija pita kakvo je ovo ulje? Arganovo, velim. Za šta je? Mislim da je za rast kose. Veli, joj majko šta ću sad će mi dlake narasti, po cijelom tijelu. Smijemo se, cijeli kvart odjekuje.
Popodne, pokucam na prozor mojoj bakici da vidim kako je. Pitam bili sa nama pojela sladoled i popila kahvu na avliji, tu možemo održati odstojanje. Odgovor i nije trebala dati, njen osmjeh i ozareno lice su bili dovoljni. Pričala je bez pauze. Haman je imala potrebu da ispriča sve ono što je u ove tri sedmice propustila. Ko hudi insan, ima potrebu za društvom. Nekako me rastuži kada reče da joj djeca neće dolaziti dokle god traje ovo sa virusom. Velim joj, ne brini, mi smo tu za tebe. Što god ti treba samo reci. Na rastanku reče još i ovo, da će vešeras bolje spavati i najmanje deset puta se zahvaljujući ode u njena četiri zida. Mi ostasmo na avliji i nastavismo sa sađenjem salate u našem malom vrtu. Inače do sada nismo to radili, ali kako bismo prekratili vrijeme, a možda i bude ne daj Bože zatrebalo, odlučili smo zasaditi desetak salata i kelerabica.
Pred veče telefoniram sa kćerkom Imanom. Kaže doći će u petak. Četiri sedmice je nisam vidjela. Pitam je šta će da napravim, jal burek, jal krompirušu. Kaže nešto zdravo, tek sam smršala, a ti me hoćeš odmah da toviš. Ništa više nisam morala sa njom pričati, bi mi dovoljno to što najavi dolazak . Vesela odoh na počinak.
Iz sna me probudi neka dernjava. Podstanar sa nekim telefonira, prošlo je 22 sata. Čekam da završi, probam opet zaspati, ne ide. Čitam Legendu o Ali-paši. Ponovo zaspim. Opet dernjava. Malo prije ponoći. Ustajem iz spavaće, prelazim u dnevnu. U 0,15 zvoni telefon, podstanarka, izvinjava se kaže pogriješila. Pitam se što li ne spava, je li i nju probudio komšija ispod nje. Ona reče da će vešeras bolje spavat, a vidi. Vidim i Šefika u 23,30 zvala. Šta je ovom svijetu svi budni? U 1,45 opet podstanar i dernjava. Bože, s kim telefonira iza pola noći, i još se dernja, galami. U dva mu pišem poruku da smanji. Odgovara: Okay. Uh, tek me tad razbjesni. Da mi je bio tu, baš bih ga namlatila. Vrsnik je mog najmlađeg djeteta i mogla bih vala. Bogami će psihijatrije nakon ove korone ponajviše profitirati. Konačno u pola tri odlazim na spavanje. Lahku vam noć svi vampiri povampireni.
Četvrtak 9.april 2020.
Jutros razmišljam šta nam više treba u životu od malo hrane, vode i koji komad odjeće, a ponajviše ljubavi. Meni trebaju moja djeca, da ih gledam, da punim dušu njihovim lijepim toplim licima, riječima. Da se sa mojom kćerkama mazim kao da su još male, da se smijemo i šalimo. To je ono što će i najbolnijeg dići na slabašne noge.
Šta može biti gore od ove korona krize, pitamo se svi, dokle će trajati ova blokada ljudi? Naumpade mi jučer dok smo hodali i konstatujemo da je zemlja previše suha, da ovakvo toplo vrijeme u ovo doba godine, nije tipično za ovu zemlju. Sve je ovo posljedica promjene klime. Možda ova pauza kad se puno manje zagađuje zrak i dobro dođe. Kad prođe, vidjet ćemo rezultate, statističari će nam i to saopštititi. U ovom današnjem svijetu sve se svelo na brojke. Brojke inficiranih, umrlih, brojke ljudi koji su ostali bez posla, brojke firmi koje prijavljuju skraćeno radno vrijeme kako bi dobili povlastice od države, visina kredita koju banke daju opet brojke. Sve statistika i brojevi. Mi smo brojevi i tako nas i tretiraju. Jedan manje, jedan više, ništa posebno. Odosmo u helać.
Sve dotle dok nas budu tretirali kao brojke, nema nam izlaza. Onda kada otvorimo naša srca, kada ljude budemo gledali kao živa bića koja imaju osjećaje, potrebe za ljubavlju, toplinom, onda kada ljudima budemo pristupali sa respektom i osjećajima, onda će nam se i stanje među nama promjeniti. Kada budemo otvorili naša vrata beskućniku i podijelili sa njim ono što imamo, kada budemo naša srca očistili od svake prljavaštinje i kada budemo zadovoljni i sretni sa onim što imamo.
Odlučujem da počistim stan, dolazi mi dijete. Navlačim čistu posteljinu, zračim, usisavam, brišem podove. Sve je bilo čisto jer nikog na spratu nema dok oni ne dođu. A ja ipak sve to radim. Hoću, kad mi dođe, da joj kuća miriše, da osjeti miris majčine kuhinje, hurmašice sa kokosom koje je majka spremila. Jer neće ni mene vječno biti, još nekih pedesetak. Smijem se…
Petak, 10.april 2020.
Dan D, najvažniji. Došlo mi moje dijete. Ljubim je, zavirujem u nju, da vidim ima li kakvih promjena. Plačem od radosti. Nutkam je svim i svačim. „Kaže“, smiri se bona, „eto tu sam.“ Haj vam sjedi da te grlim. Grlimo se, šetamo, jedemo. Opet se grlimo. Ahh, kako sam samo sretna.
O autorici:
Hazeta Hamzić Salihović, Bosanka, rođena je 1965. godine u Miljanovcima, opština
Kalesija. Odrasla je u višečlanoj radničkoj obitelji, gdje je naučena cijeniti rad, poštenje i nadasve prave ljudske vrijednosti. Osnovnu i srednju ekonomsku školu završila je u Kalesiji, a studij biologije i hemije na Pedagoškoj akademiji u Tuzli.
Svoj radni vijek otpočinje kao nastavnica biologije i hemije u Bosanskoj Krupi, gdje je
živjela do agresije na BiH, kada sa dvoje malodobne djece odlazi u Švicarsku.
Danas je u Švicarskoj, radi i živi sa suprugom Alijom i njihovih troje djece: sinom Dinom, kćerkama Aminom i Imanom.
Roman ŠAPAT SUDBINE njen prvijenac, objavljen 2017. Godine, preveden je na njemački jezik. Njen drugi roman VRISAK DO NEBA, objavljen je 2018. Godine, prevodi se na švedski jezik. Zbirka novela JA ZABORAVIT NE MOGU njena je treća knjiga.
Izvor: www.provincija.ba
