Draga naša razrednice…

Kazala si nam na početku, da smo tvoja poslednja generacija.
Nismo ni slutili da bi te riječi danas kada se izgovore bile ovako tužne. Umiveni suzama ovdje smo pored tebe. Stojimo ponosni što će se za našu generaciju vezati ime jedne tako velike osobe, prije svega čovjeka.

Za koji dan smo trebali ruku pod ruku da napravimo poslednje korake iz naše škole, da krenemo u budućnost koju si nam ti osvijetlila svojim savjetima, riječima, postupcima.
Umjesto za ruku danas te nosimo na rukama. Poslednji ispraćaj je trebao biti radostan uz po neku suzu, ali ovo nismo očekivali. Tvoj iznenadni odlazak napravio je veliku prazninu u našim životima. Tišina govori puno. Suze. Jecaji nevinih mladih ljudi koji su u tebi vidjeli uzor. Ti koja si nam bila uz naše roditelje, još jedan član porodice. Među našim prijateljima, jedan od najvećih prijatelja. Poštovala si nas, naše dostojanstvo. Podržavala si nas i kada to možda nismo bili zaslužili. Kada smo bili za ukor, ti si to znala na svoj ispraviti. Vjerovala si u nas. Vjerovala si u našu mladost. Prepuna si bila razumjevanja za naše mladalačke nestašluke.

Nadamo se da smo i mi tebi uzvratili sa poštovanjem, cijeneći sav tvoj trud i energiju koju si potrošila pokušavajući od nas da napraviš vrijedne, dobre, pouzdane ljude, ljude koji će se dostojanstveno uhvatiti u koštac sa svim životnim nedaćama, koje nas čekaju. I jučer i danas i sutra, s ponosom ćemo za sebe vezati ono što nas je pratilo protekle godine „TO JE ONAJ SENIN IXB“, neka tako ostane zapisano i vječno sačuvano u našim srcima.

Volimo te i voljet ćemo te zauvijek, tvoj IXb