Kalesijske novine Kalesijske novine
Ramazan je poseban mjesec za svakog muslimana. Ispunjen ibadetima, dovom…Za svakog je poseban na drugačiji način. U srcu nosimo uspomene na ramazane u djetinjstvu, a trudimo se stvarati i nove. Naza Mehmedović-Slakić ove godine imala je priliku za stvaranje posebnih uspomena. Ramazan u Meki i Medini..Ramazan na posebnim mjestima..Svoju priču podijelila je sa nama:
“Nekoliko mjeseci unazad u mom srcu se nastanila želja da posjetim Meku i Medinu, da obavim umru. Dovila sam Uzvišenom da mi usliša želju, da obavim umru u ramazanu. Znala sam da nema ništa bez kadera. Sve bude kada Allah, dž.š., odredi. Ne može ništa ni prije ni kasnije. Moje dove Uzvišeni Allah je uslišao, Njemu hvala na svemu. Mjesec dana prije ramazana uplatila sam ramazansku umru u organizaciji Ureda za hadž i umru Islamske zajednice u Bosni i Hercgeovini. Taj mjesec pred odlazak trajao je nešto duže jer je moje uzbuđenje bilo preveliko, pa sam željela da vrijeme prolazi brže. Konačno je osvanuo dan kad sam spakovala kofere i krenula u Sarajevo, odakle smo trebali poletjeti za Džedu. Na aerodromu u
Sarajevu smo se okupili i vodič nam je dao prve instrukcije o putovanju. Putovanje iz Sarajeva do Džede je trajalo oko 5 sati. S obzirom da smo svi postili, iftarili smo u avionu. Kad smo sletjeli na aerodrom u Džedi, slijedio je mukotrpan proces prolaska carinskih kontrola, preuzimanja kofera i ubacivanja istih u gepek autobusa. Kad smo sve to obavili, nastavili smo putovanje autobusom od Džede do Medine. U Medinu
smo stigli oko četiri sata po lokalnom vremenu. Unijeli smo kofere u sobe i u restoranu smo sehurili. Iz restorana sam, sa svojim ženama sa kojima sam bila raspoređena da boravim u sobi, krenula na sabah-namaz u Poslanikovu džamiju. Presretna sam gledala prelijepu Poslanikovu džamiju koja je blistala od svjetosti. Iako je ovo bila moja četvrta posjeta Poslanikovoj džamiji, svaki put sam je iznova sa
posebnim oduševljenjem doživljavala. Klanjati namaz u Poslanikovoj džamiji, posjetiti Rewdu Mutahheru, nazvati selam Poslaniku, a.s., Ebu Bekru, Omeru, r.a., ima posebnu vrijednost. U Rewdu smo išle po grupama. Ja sam bila u grupi sa još dvije žene, a imale smo termin u pola jedan poslije ponoći. Na putu do Revde vladala je velika gužva. Sve smo sa velikim strpljenjem i saburom čekale trenutak kada ćemo
se približiti Revdi. S obzirom da mi nije prvi put da posjećujem Rewdu, čim smo se približili, prepoznala sam ljepotu tog nezaboravnog mjesta. Kad sam prišla blizu Revde, srce mi je zakucalo jače. Nazvala sam selam voljenom Poslaniku, a.s., Ebu Bekru i Omeru, r.a. Posafale smo se da klanjamo dva rekata u Revdi. Ja sam klanjala šest rekata, a onda sam iz sveske pokušala pročitati imena svih koji su poslali selame
za Poslanika. Sa sobom sam ponijela svesku u koju sam bilježila imena prijatelja koji su poselamili Poslanika, Ebu Bekra i Omera. Željela sam da sve selame prenesem iako se u Rewdi provede malo vremena. To uzbuđenje, tokom boravka u Revdi, ne može se riječima opisati. Mnogima od nas poteku suze radosnice. Ovaj put to je bilo još izraženije i emotivnije. Umra u mjesecu ramazanu ima poseban značaj jer je Allahov poslanik Muhammed, a.s., rekao da umra obavljena u mjesecu ramazanu ima
vrijednost hadža. Svjesna tih riječi našeg vjerovjesnika Muhammeda, a.s., nisam osjećala nikakve poteškoće, bez obzira na post. Svim svojim srcem zaljubim se u Medinu Munevveru čim stanem nogom na njeno tlo. Za vrijeme boravka u Medini obilazili smo znamenitosti ovog grada kojim je naš Poslanik, a.s., hodio i gdje se nalazi njegov mezar.
Prvo smo obišli brdo Uhud, zatim mesdžid Kibletejn, a potom džamiju sa dvije kible. Tu smo klanjali dva rekata salatul- duha. Poslije smo posjetili Mesdzidul Kuba, koji je Muhamed, a.s., odlikovao svojim riječima: “Svako onaj ko se očisti u svojoj kući a zatim dođe u džamiju Kuba i u njoj klanja dva rekata imat će nagradu umre.” Preostale dane u Medini posvetili smo boravku u Poslanikovoj džamiji klanjajući redovne namaze, učeći Kur'an, zikr, dove… Velika je gužva bila ovog ramazana u Poslanikovoj džamiji. Iako sam u Medini bila tri puta ranije, za vrijeme hadža, čini mi se da je ove godine bilo prisutno najviše vjernika u Poslanikovoj džamiji. Četiri dana boravka u Medini prošlo mi je nevjerovatno brzo. Kad je insan okružen takvom ljepotom, gledajući kako rijeke hadžija žure da zauzmu svoje mjesto u Poslanikovoj džamiji, poželi da vrijeme prolazi sporije, da se te ljepote nagleda. Na
um mi je pala misao da nikad više u životu neću posjetiti Poslanikovu džamiju, pa su mi suze, po ko zna koji put, počele navirati na lice. Svaki put kad krenem iz Medine Munewere, kad napuštam to mubarek mjesto, moje oči zasuze. Na put iz Medine u Meku krenuli smo poslije podne-namaza. Uzeli smo abdest,
obukli ihrame i krenuli prema mikatu Zul Hulejfa, gdje smo zanijetili umru. Tu smo klanjali dva rekata, zanijetili umru, napravili nekoliko fotografija za uspomenu te smo uz izgovaranje telbije krenuli prema Meki. U putu smo iftarili u autobusu i u kasnim satima stigli u Meku. Sehurili smo u restoranu hotela, a poslije sehura sam sa svojim ženama iz sobe krenula na sabah u harem. Jedan namaz obavljen u haremu Kabe ima vrijednost kao 100.000 namaza na drugom mjestu. Zbog velike gužve u haremu, nismo mogle ući unutra da klanjamo, te sam trenutak da ugledam Kabu morala čekati do momenta kad smo u ihramima krenuli da obavimo umru. Prošle su dvije godine kako nisam zijaretila Kabu. Meni se čini da je prošlo mnogo više. Došao je trenutak kad smo svi skupa krenuli da obavimo umru. Izgovaramo
telbiju: “Lebbejkellahume lebbejke. Lebbejke la šerike leke lebbejk. Innel-hamde ven- ni'mete leke vel mulk la šerike lek.” – “Odazivam Ti se, moj Allahu, odazivam! Odazivam Ti se! Ti nemaš sudruga, odazivam Ti se! Samo se Tebi zahvaljujem i samo Ti imaš blagodati i imaš vlast. Ti nemaš sudruga.” Poslije učenja Kur'ana ovo su najljepši zvukovi koji obuzimaju svaki dio ljudskog bića. Konačno smo zakoračili na mjesto odakle počinje tavaf i Kaba se u svoj svojoj veličini ukazala pred mojim očima. Ništa ljepše ljudsko oko nije vidjelo. Dok sam hodala u tavafu oko Kabe, Uzvišenom Allahu sam se ponizno zahvaljivala što mi je
dao takvo srce koje samo Njemu robuje. Zahvaljivala sam Mu što mi je omogućio da za života posjetim Kabu u mjesecu ramazanu. Zahvaljivala sam Uzvišenom što me počastio da Mu na najodabranijem mjestu, pred Kabom, zahvalim na svim blagodatima koje mi je darovao.
I dovila sam… Za sebe, za oprost grijeha, za zdravlje, za halah opskrbu. Da preselim na bolji svijet kao vjernica, muslimanka. Za svoje rahmetli roditelje, za svoju rahmetli braću, rahmetli sestru, njihove porodice, rodbinu, komšije, kolege, za bolesne koje znam i koje ne znam. Za komšije, za one koji su tražili da za njih dovim zbog neke njihove teške brige, za prijatelje, za moju domovinu Bosnu i sve Bošnjake, za narod Palestine, Sirije… Za neznane i znane koji su bili na spisku koji sam pisala nekoliko
dana prije polaska i tokom boravka u Medini. Fascinirala me slika velikog broja ljudi iz cijelog svijeta koji su došli da obave umru u mjesecu ramazanu. Veću gužvu nisam vidjela ni za vrijeme hadža. Svi su došli da se mole Allahu, dž.š., da svoje grijehe očiste, da im Uzvišeni usliša dove. Četiri dana u Meki su prošla brzo. Morali smo se spremiti za povratak kući, a svi bismo platili da je bilo moguće da još koji dan ostanemo. Da Kabu gledamo, da namaze obavljamo, Kur'an učimo, dovimo… Deveti dan smo se vratili u našu voljenu Bosnu, sa dovom i nijetom da još koji put za života zijaretimo Meku i Medinu.”
