Kalesijske novine Kalesijske novine
Antun Hangi, hrvatski učitelj i folklorist, rođen je u Petrinji (Hrvatska) 1866. godine, umro u Sarajevu 1909. Kao učitelj radio je u školama u Bosni (Maglaj, Livno, Bihać, Banja Luka, Sarajevo). Istraživao je kulturne tradicije Muslimana. Kao rezultat toga nastala je njegova knjiga “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini”. Knjiga je prvo objavljena u Mostaru 1900, zatim u Sarajevu 1906, prevedena je na njemački jezik 1907. godine. Objavljena je u Sarajevu i 1990. godine. U nastavku teksta pročitajte kako je Hangi opisao bosanske muslimane prije 120 godina.
“Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo.
Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji.
Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni uopće.
Je li stekao iskrena prijatelja na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjeg daha. Neprijatelja mrzi teško oprašta nanešenu mu uvredu.
Bosanski su muslimani agrikulturan (zemljoradnički) narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu koju su mu pređi namrli i za to ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi. Da su ipak neki prodali i da još i danas prodaju svoja dobra i sele u Aziju, uzrok je ponajviše špekulacija bezdušnih ljudi, neprijatelja ovog elementa, koji su prostodušna čovjeka nagovorili da seli, da se tako u bescijen dočepaju njegova dobra.
Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što je ljube bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikog Allaha, pa ako zatreba on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru svoju žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje.
Bosanski musliman je vrlo ponosan, jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda, a ostali dag a slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš zato skoro uvijek tih i sabran, govori malo a kad govori, pazi da ne rekne što nevalja ili odlična čovjeka nedostojna.
Ja služim već 16 godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad čuo da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca. Musliman mrzi i prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga huli.
Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim kolima bilo je više ljudi, koji su se u inteligenciju ubrajali, a među njima i jedan musliman iz Banjaluke. Neki od mlađih putnika porječka se sa kondukterom i opsova mu Boga, a naš mu musliman mirno ali ozbiljno rekne: „Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta da gledaš nebo i da ga slaviš a ti ga psuješ. To je sramota! Velika sramota!“
Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da šta ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.
Muslimani više čuvstvuju nego umuju i za to su ozbiljni i zamišljeni.
Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate presjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitave poslije podneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti ne osjećaju. To je tako zvani ćeif. Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje.
Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni i gdje se sastaju nema buke i vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.
Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti najvećom tačnosti. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni svome Bogu. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuđoj zemlji maker ga neznalice i objesni stvorovi radi toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu ili ćilim, koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Mekki i zaboravi i zaboravi na sve svjetovne stvari, ne oabazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli dragom Allahu.
Prije i za vrijeme molitve (namaza) niko ne govori, niko se ne smije, niti se ogledava. U džamiji vlada sveti mir i najveća tišina.”
Tako je Antun Hangi govorio o nama bosanskim muslimanima prije 120 godina. A kakvi smo danas?
