U BKC-u promovisana knjiga „Zavičajne priče“: Zapisana naša ratna muka i patnja

U sali JU BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija održana je promocija knjige „Zavičajne priče“. Knjiga „Zavičajne priče“ jeste zbirka priča pristiglih na literarni natječaj, što ga je 2014. i 2015. godine raspisala Javna ustanova Gradska biblioteka Kalesija pod nazivom „Zavičajna priča“. Pobjednik na prvom natječaju bio je Hazim Karić, a na drugom Isnam Taljić. U knjizi je objavljeno 17 najuspjelijih priča.

Osim Karića i Taljića, među autorima priča su i Adnan Spahić, Osman Halilović, Azir Šabić, Fadil Živčić, Sabina Omerović, Sevret Mehmedćehajić, Halil Mehanović, Dženita Hrnjčić, Alma Muharemović, Hazim Karić,  Samir Hasanović i Sejfulah Imamović.

Knjigu su predstavili književni kritičar Osman Halilović i Fahrudin Sinanović, direktor JU Gradska biblioteka Kalesija. Recenziju magistrice Hurije Imamović i odlomke iz priča čitale su Dina Osmanović i Edina Suljić, učenice 4. razreda kalesijske gimnazije. Većina priča je sa ratnom i postratnom tematikom.

– I onaj ko nikad nije živio na ovim prostorima, samo da pročita ovu knjigu „Zavičajne priče“, iz njih bi saznao kroz kakve smo sve muke, patnje i stradanja prolazili tokom četiri godine agresije, kazao je, između ostaloga, književni kritičar Osman Halilović.

– Da zbirka „Zavičajne priče“ zaista i jeste zavičajna svjedoče toponimi u kojima se odvija radnja ovih priča. Zavičaj je shvaćen prilično široko, od Vlasenice i Zvornika, preko Sarača, Gornjih Vukovija sve do naslućene tuzlanske čaršije. Rijetke su priče koje nemaju imenovano mjesto radnje, kao što je Tihi tajkun, ali se i u njoj može nazrijeti duh odrastanja svojstven Sprečanskoj dolini.  S obzirom na tematiku, i likovi su uglavnom heroji, vrlo često i žene. Majke koje su izgubile djecu, muževe, djevojke koje su izgubile svoje prave ljubavi, svaka od njih na junački se način nosi sa surovom sudbinom. Motiv žene koja nalazi snage da se vrati na razrušeni dom, sama, bez sinova i muževa, čije su kosti razasute po bosanskim dolinama i brdima, bez kćeri koje su budućnost potražile negdje u bijelom svijetu, prisutan je u pričama „Hava“ i „Habibin povratak“. To su postratne priče o snazi da se sve izdrži, nastavi dalje, o neuništivoj klici života i vjere u bolje sutra i vječni život.

U priči „Tihi tajkun“ osnovni je motiv odrastanje u idiličnoj atmosferi, kad je čast i odanost bila jača od boli zbog batina, ali ona govori i o vremenima kad se znalo praštati i najljućem neprijatelju.

„Rezervna ahmedija“ također je jedna od rijetkih neratnih priča, no njeni motivi su univerzalni. To je priča o ljudskoj sujeti, vječitoj ljudskoj čežnji za društvenim prestižom i materijalnim, kojoj ne odolijevaju ni učeni, ni oni što su vazda u džamiji, ni oni kojima i ne treba više od onog što im je Bog dao.

„Džemper boje meda“ iznosi sudbinu običnih, malih ljudi, nekih sa dna društvene ljestvice. No, katkad i ti ljudi mogu pokazati izuzetan karakter i ljudskost, valjda što ih je surova životna borba naučila da prepoznaju ljudsku nevolju i potrebu za tračkom sreće.

„Sahat s posvetom“ svjedoči o ljudskosti u teškim ratnim vremenima. To je priča o ljubavi koja je jača od mržnje i osvete. „Bajraktar“ je priča o bosanskim gazijama, iz posljednjeg ali i pređašnjih ratova.

U knjizi nailazimo i na priče (Drugo vrijeme) o tragičnom usudu bosanskog čovjeka, stradanjima muslimana četrdesetih i devedesetih godina dvadesetog vijeka. I poruka priče mogla bi biti da bosanski čovjek nikako ne umije razlikovati pravog prijatelja od pravog neprijatelja, možda jer je period između ova dva genocida tako kratak.

„Džamija u kojoj od petka do petka klanjaju ptice“ donosi legendu o džamiji na Kušlatu. Priča je to o nesvakidašnjoj ljepoti i želji bošnjačkog čovjeka da svjedoči Jednoga, koja je jača od kamenih stijena.

„Habibin povratak“ postratno je svjedočenje o povratku u razrušenu kuću i uništeno porodično gnijezdo. U priči „Hatidža“ kazuje se o životu i iskušenjima, o sudbinskoj predodređenosti, o čudesnim putevima koji čekaju svakog insana. Priča počinje ratnom atmosferom, što samo jače naglašava spoznaju da sudbinsko predodređenje nije ni u miru uvijek blagonaklono.

Priča „Mehmed“ govori o djeci koju život ne mazi, a oni koji bi ih trebali najviše paziti, roditelji, još više im zagorčavaju gorku životnu zbilju.

Najviše zavičajnih elemenata ima u priči „Dževkin bunar“, koja čuva sjećanje na lokalnu tradiciju, dobre vakife i njihove zadužbine.

Sarajevski „Marlboro“ kao životni naslov svjedočenje je o počecima ratnih dešavanja. Ponekad je potrebna sitnica, neki bi rekli sudbina, neki Milost Božija, no istina je da je vlasnik naših života On, a ne neki zločinački umovi koji su naumili „da nas nema“, napisala je magistrca Hurija Imamović u svojoj recenziji.

Na koricama knjige su slika Sejfulaha Imamovića i fotografija Jasmine Aljić. Knjigu je tehnički uredio Ahmed Hadžić.

Štampanje knjige pomogli su Općina Kalesija, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi TK, BZK Preporod Kalesija i Fondacija za bibliotečku djelatnost FBiH, JU BKC „Alija izetbegović“ Kalesija i MZ Kalesija centar. Promociji je prisustvovala i većina autora priča.

S obzirom da su se prethodna dva književna konkursa pokazala kao pun pogodak i da je kao rezultat toga nastala knjiga „Zavičajne priče, JU Gradska biblioteka Kalesija je raspisala novi književni konkurs za najbolju kratku priču pod nazivom „Ratna priča“. Konkurs ostaje otvoren do 15. maja.