U subotu tribina “Moj bijeg u slobodu”

Mreža mladih Medžlisa Islamske zajednice Kalesija organizuje tribinu povodom obilježavanja početka agresije na Bosnu i Hercegovinu pod nazivom “Moj bijeg u slobodu”.

Tribina će se održati u subotu, 7. aprila, u sali BKC “Alija Izetbegović” u Kalesiji sa početkom u 18.00 sati. Na tribini će govoriti Nedžad Avdić, preživjeli svjedok strijeljanja.

Medžlis Islamske zajednice Kalesija i Mreža mladih pozivaju sve zainteresovane da svojim prisustvom uveličaju tribinu i na taj način se prisjetimo teških dana iz naše nedavne prošlosti.

Kada je u julu 1995. godine stigao u selo Vitinica kod Sapne, koje je bilo pod kontrolom Armije Republike BiH, Nedžad Avdić je plakao kao malo dijete. Tješili su ga, hranili, davali vodu…Nije mogao vjerovati da je preživio.

A sve je počelo 1993. godine, kada je tada 15-godišnji Nedžad, zajedno sa ocem, majkom i tri sestre, iz jednog sela kod Vlasenice stigao u Srebrenicu. Smjestili su se u izbjegličko naselje Slapovići kod Zelenog Jadra, udaljeno 15-tak kilometara od Srebrenice. U ovom gradiću, zaštićenoj zoni UN-a, boravio je sve do napada srpskih snaga, 11 jula 1995. godine.

-Vijest o napadu srpske vojske na Srebrenicu stvorila je strah i paniku među narodom. Jednostavno, nismo znali kuda pobjeći. Neki su se odlučili za odlazak u Potočare, a drugi za bijeg prema Tuzli, priča Nedžad za Faktor.ba.

Porodica Avdić se razdvojila. Majka i sestre su otišle u bazu u Potočarima, a Nedžad i njegov otac su odlučili da bježe preko šume.

-Babo mi je tada rekao da se odlučim da li ću u Potočare ili sa njim. Bilo me je strah, ali nisam smio ići u Potočare. Odlučio sam da idem preko šume, priča nam Nedžad.

Zajedno sa ocem je otišao u Šušnjare i Jagliće, gdje su se priključili koloni Bošnjaka koji su odlučili da pokušaju proboj do slobodne teritorije. Već u Šušnjarima počinju prvi napadi na kolonu. Počinje i pakao.

-U masi sam izgubio oca. Nisam ga mogao pronaći. Pokušavao sam se za bilo koga uhvatiti, molio sam svakoga da krenem s njim, međutim, niko nije dao. Ostao sam među 2.000 ljudi, ali i na kraju kolone, priča nam Nedžad.

Svjedoči da je duž puta susretao brojne ranjenike i ubijene. Oni koji su preživjeli nisu imali izbora.

-Morali smo se predati Srbima. Izašli smo na asfaltni put između Bratunca i Konjević Polja. Tu su nas čekali srpski vojnici. Nakon toga smo odvedeni na livadu u Sandićima, gdje su već boravile grupe zarobljenika. Mislim da je bio 13. juli. Jedan srpski vojnik nam se obratio. Rekao je da su oni iz Srbije. Dok je on pričao mi smo morali uzvikivati parole: Živio kralj! Živjela Srbija! Morali smo aplaudirati dok su srpski vojnici držali govore. Tu su počele torture i prebijanja. A u kućama pored nas čuli smo prve rafale. Vjerovatno su ubijali ranjenike.

Nedžad je zajedno sa ostalim zarobljenim Bošnjacima iz Sandića prebačen u Bratunac. Prenoćili su u kamionima, a već sutradan su bili na drugoj, sada nepoznatoj, lokaciji. Naš sagovornik će kasnije saznati da je riječ o Zvorniku.

-Bio je 14. juli. Dovezli su nas u osnovnu školu u Petkovcu kod Karakaja. Torture su počele i prije nego što smo ušli u školu. Već u kamionima je bilo užasno. Ljudi su pili vlastitu mokraću, jer vodu nisu vidjeli danima. Tražili smo vodu, ali odgovor je bilo premlaćivanje. Onda smo tražili da nas puste ili ubiju. Odgovor je bilo premlaćivanje svakog od nas, priča nam Nedžad.

U školi su počela i prva ubijanja ljudi koji su dovezeni zajedno sa Nedžadom.

-Došao je red na nas. Rekli su da izlazimo po dvojica, jer je Crveni krst došao da nas registruje. No, nije bilo tako. Čim smo ustali vojnici su počeli pucali kroz prozore. Onaj ko je stigao do hodnika morao je skinuti odjeću i obuću, a onda su nam zavezali ruke. Tada mi je bilo jasno šta će biti sa nama, prisjeća se Nedžad pakla iz Petkovca.

Leševi i krvi bili su po svuda ispred škole. Zarobljenim Bošnjacima naređeno je da se ponovno popnu na kamion. Vozili su se 10-tak minuta. Padala je noć.

-Naredili su da izlazimo po petorica. Tada sam shvatio da su nas doveli do brane crvenog mulja, koju je koristila fabrika Birač. Korak, dva, tri, a potom rafali! Pokušavao sam da se sakrijem i zavučem iza drugih ljudi. To su radili svi, ali nisam se mogao sakriti. Došao je red na mene, prisjeća se Nedžad.

Iako je bilo mračno Nedžad je vidio redove mrtvih ljudi. Kako se približavao tijelima, razmišljao je o tome kako će umrijeti, gdje će ga metak pogoditi…

-Pitao sam se: Hoće li moja mati znati gdje sam završio? Moje misli je prekinula naredba: Lezi! Pokušao sam da legnem, ali oni su zapucali. Ne sjećam se kako me metak pogodio. Ležao sam i drhtao: Osjećao sam bolove u desnoj ruci, grudima i stomaku.

Okolo su se čuli jauci drugih ljudi.

-Umirao sam. Molio sam Boga da dođu da me ubiju, nisam mogao da trpim bolove, ali nisam imao hrabrosti da ih zovem.

Kada je prestala pucnjava čuo je razgovor dvojice srpskih vojnika.

-Jedan je rekao: Jovo, pregledaj ko ima toplo tijelo i ispali još po jedan metak u glavu. Drugi je odgovorio: J…. im mater, mrtvi su!

Odjednom čizma staje pored moje glave. Ubijaju čovjeka pored mene. Dodatno me ranio u rame, vrat i potiljak. Pomislio sam: Majko moja, što ne umirem, sav sam izranjavan!? Nisam smio da ga zovem, a čekao sam svaki trenutak da dođe i ubije me, priča Nedžad.

No, nekoliko minuta poslije čuo se zvuk kamiona. Podigao je glavu i vidio da se jedno tijelo miče.

-Pitao sam: Jesi li živ? Jesi li živ? Kaže: Živ sam! Hajde me odveži. Rekao sam da ne mogu, ali on je uporno zvao. Nekako sam se uspio okrenuti nekoliko puta i doći do njega. Zgulio mi je povez sa ruku. Prije dolaska drugog kamiona, uspjeli smo pobjeći u neki kanal i žbunje, prisjeća se Nedžad, koji je puzao po leševima kako bi spasio svoj život.

Drugi muškarac bio je lakše ranjen. Skinuo je potkošulju i Nedžadu je zavio rane. Nedžad je zaspao u njegovom krilu. Sjeća se da ga je do tada nepoznati muškarac probudio nakon nekoliko sati sna. Bila je zora.

-Jedva sam hodao. Našli smo račune za struju i onda smo saznali u kojem smo mjestu. Vidjeli smo toranj glinice. To je bio jasan znak da smo u Zvorniku. Lutali smo danima, govori nam Nedžad.

Molio je muškarca s kojim je išao da ga ostavi. No, on je bio uporan. Išao je ispred njega sa štapom, savijao travu kako bi Nedžad mogao puzati. Kada nije mogao puzati, muškarac ga je nosio Nedžada i molio da još jedan dan izdrži.

-Prošli smo nekako kroz srpske linije, kroz linije Armije BiH. Imali smo sreće da ne nagazimo na mine. Izašli smo u Vitinici kod Sapne, priča nam Nedžad.

Kada su stigli do Vitinice, nisu znali o kojem se selu radi. Vidjeli su ženu sa šamijom i muškarca, i shvatili su da se radilo o Bošnjacima. Kada ih je vidio, muškarac koji je stajao sa ženom je pobjegao.

-Rekli smo: Nemoj bježati! Mi smo muslimani iz Srebrenice. Doveo je vojnike i ljekare. Bilo je dosta ljudi oko mene. Davali su mi vodu. Hranili su me. Plakao sam kao malo dijete, priča nam Nedžad, jedan od rijetkih Podrinjaca koji je preživio direktno strijeljanje u genocidu.

Nedžad je izgubio oca, amidžu i skoro sve muške članove njegove porodice. Nakon rata se nastanio u okolini Tuzle.

Uprkos patnjama smogao je i snage da nastavi život.Završio je srednju školu i Ekonomski fakultet. 2007. godine se vratio u Srebrenicu. Danas živi i radi u Potočarima. Oženjen je i ima dvije kćerke.

(Samir Karić/Faktor.ba