Kalesijske novine Kalesijske novine
Maj je sinonim za buđenje, rađanje. Cvjetanje. Sve miriše na behar. Poljsko cvijeće. Maj je sve to ali i maj je, posebno u Kalesiji, jedan od najtužnijih mjeseci. Maj je u Kalesiji i sinonim za otpor. Hrabrost. Ponos. Rađanje inata bosanskog. Onog što neprijatelju nije dao domovinu. Maj je mjesec kada su emocije uzburkane. Na vrhuncu. Kada su nam oči pune suza ali i srce puno ponosa. U maju je okupirana Kalesija. U maju je oslobođena Kalesija. Postala je prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. U maju se desio stravičan zločin. Ljudi zarobljeni i živi zapaljeni u štali. U maju se desila i bitka na Bijeljevcu, gdje su najhrabriji sinovi zaustavili neprijatelja. Poremetili mu planove i zasigurno promijenili tok rata u Bosni i Hercegovini.
U narednim danima fotografijama i tekstovima prisjetit ćemo se događaja iz perioda 1992.-1995.godina. Shodno tome donosimo tekst o šestorici braće iz Kalesije kojeg je, tih ratnih godina, napisao novinar Fuad Halilović.
“Uz kameniti drum koji vijugavo promiče kroz Gaj, miljanovački zaseok nadomak Kalesije. Za vanjskim hastalom sjedi dvoje staraca.Šute. Iznad starog oraha fijuknu jezive note koje srpski četnici šalju...
“Najstariji Adem mi je, rahmet mu duši, pogino. Palo mu đule u rov, ne bilo ga. Njega namah ubilo, a kompiji mi Mevludinu Kameriću, evo mu kuće ispod,otkinulo nogu. Iza Adema ostalo troje siročića a tek je počeo ovo malo kućerka da krpi. Sudbina, jah. Al preživjeće se ako Bog da, biće nafake. Preživjet će ovaj narod pa i moji unučići. Babo im se i borio za to, jel tako?”
–Tako je velim.
U “špicu fronta” je još pet Merića. Avdinih sinova. Ševkija, Esad, Mehmed, Bajro, Dževad. Sada je najstariji Ševkija sa 34 godine, a najmlađi Dževad, tek je uprtio dvadesetu. Svi u jedan dan odlaze i na sreću zajedno se i vraćaju. Majka im Nezira životom izmučena “tespihom od suza” moli se Bogu za svoje sinove.
“Kad odu, ja, moj sinko nikako ne spavam, džigere me bole”-jada se Nezira.
“Po vascijele noći sjedim kraj pendžera, slušam kako se tam puca i plačem. Preklinjem milostivog Allaha dž.š. da mi sačuva djecu. I moju, i svačiju…Teško je, moj sinko, sve dok se ne pomole. E, onda odahnem fala Allahu dragom”-otkide teret sa srca majka Nezira…
