Zapis iz Zagreba: Velik i lijep grad, samo, brate, zabačen, od Kalesije udaljen čak 350 kilometra

Neka ostane među nama, jučer smo Safet Hamzić, Alija Salihović i ja zapacali u Zagreb na promociju knjige “Samo prolaznik – Autobiografski fragmenti” autora Ibrahima Kajana. Kajan je živući klasik bosanskohercegovačke književnosti i vrijedilo je krenuti na ovaj dug put. Zagreb je velik i lijep grad, samo, brate, zabačen, od Kalesije udaljen čak 350 kilometra.

Orahova, Atif Dudaković i Nusret Imamović

Na putu do Zagreba svratili smo u Orahovu, rodno mjesto generala Atifa Dudakovića, gdje smo klanjali podne i ikindiju. U džamiji smo vidjeli dosta stolica, očito da uglavnom stariji insani dolaze na namaz. Malo popričali i s mještanima.

Saznadosmo da je prije rata ovdje imam bio i Nusret Imamović, naš Kalesijac. Danas imaju tri džamije i samo jednog imama, Merzuka-ef. Kozlića. Vele nam da je u Orahovi prije rata bilo 4000 stanovnika. Imali su i školu s osam stotina učenika. Danas školu pohađaju samo četiri učenika. Orahova se nalazi u entitetu Republika srpska. Većina Orahovljana radi u inozemstvu, najviše njih u Austriji.

Krenusmo dalje. Dvadesetak kilometara od Orahove nalazi se Jasenovac. Još je u životu spomenik brojnim žrtvama koncentracionog logora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Žrtve su bile uglavnom Srbi.

 

Podjela Bosne, Jasenovac, Oluja, Dodik i Čović

 

Podsjeti me  to na sporazum o podjeli Bosne, koji su  su u avgustu 1939. godine potpisali Cvetković i Maček. Nekoliko godina poslije dogovora Cvetković – Maček, o podjeli Bosne, Srbima se dogodio “Jasenovac”.

I Milošević i Tuđman su u martu 1991. godine, u Karađorđevu, postigli dogovor o podjeli Bosne. Nekoliko godina poslije dogovora Milošević – Tuđman, o podjeli Bosne, Srbima se dogodila “Oluja”. Dodik s Čovićem opet dogovara podjelu Bosne. Bilo bi dobro za sve, a, iskustvo govori, naročito za Srbe, da se Dodik okani dogovora o podjeli Bosne. U Bosni dogovor dvojice protiv trećeg nikom ne donosi sreću. Rješenje je da se Bosanci svih vjera i etničkih skupina dogovore o budućnosti Bosne, za dobro svih. Ali, polazna tačka za dogovor ne bi smjelo biti ratom zatečeno stanje, već prijeratno stanje.

Kahva s Nadom All Issa

 

Stigosmo i u Zagreb. Pravo pred Zagrebačku džamiju, u Gavelinoj ulici, u Folnegovićevom naselju. Lijepa lokacija, mnogo zelinila okolo, ima i sportskih terena. U restoranu kahvenišemo s Nadom All Issa.  I ona je naručila bosansku kahvu, jok kavu. Pričali o svemu pomalo. Opet ja nagovarah da zapiše svoja ratna sjećanja. Vjerujem da bi to  bila vrlo zanimljiva knjiga. Uručili smo joj i skromne hedije, malo kahve, rahatlokum i, bezbeli, knjige. Ja joj “hedirao” svoj knjigu “A Bosne ima” i knjigu “Puteva je mnogo” Asmira Mešića. Alija Salihović joj poklonio knjige svoje supruge Hazete Salihović Hamzić. Hediju je dobila i od Safeta Hamzića.

Žao mi je što tokom boravka u Zagrebu nismo uspjeli da kahvenišemo i sam Mirzom-ef. Mešićem, vrijednim imamom Zagrebačke džamije. Iako smo dogovarali susret, do njega ipak nije došlo. Ali, bit će, ako Bog da, prilike.

Biznis s banom Jelačićem

Na promciju knjige iz Zagrebačke džamije smo krenuli sa Seadom Husićem Belim. Sead je bio i recenzent i promotor Kajanove knjige. Do Trga bana Jelačića vozili smo se tramvajem, “šesticom”. Karta košta tek 0,53 eura, jedna marka. Javni ptijevoz u Zagrebu je i jeftin i lijepo uređen. I kod njih mladež u tramvaju uglavnom tipka na mobitelu.

Na Trgu smo se slikali i s banom i s konjem. Da se pitam, od ovog spomenika bih napravio dobar biznis. Postavio bih uz spomenik velike ljestve, da se turisti mogu popeti, zajahati na konja i slikati se na konju zajedno s banom Jelačićem. I sve po cijeni od 10 eura.  Ako biznis krene, odmah pored napraviti još jedan spomenik, da turisti ne čekaju. Jelde da imam smisla za biznis?

 

Na promociji bilo plaho fino

 

Na promociji knjige u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb bilo plaho fino.  Osima autora, o knjizi govorili i Faris Nanić, publicist i književnik, mr.sc. Sead Beli Husić, knijiževnik iz Tuzle, i dr. sc. Ermina Ramadanović s Instituta za hrvatski jezik. Publiku je oduševio i hor “Bosana”, koji je izveo  nekoliko lijepih pjesama.  Da sam član ovoga hora, bio bih jedan od mlađih članova.

Na promociji sretoh i Filipa Mursela Begovića. Prelomi smo poneku. Poklonio je i nekoliko vrijednih knjiga. U centru Zagreba sretoh i glumca Mirzu Ćatibušića, direktora Narodnog pozorišta Tuzla. Tu večer u Zagrebu igrali su predstavu “Putovanje”.

 

“Koliko si ti visok?”

 

Vratili smo se isto veče. Jeste bilo zahmetli, ali se isplatilo, bilo fino, sreli finih insana. Iskreno, malo sam se plašio noćne vožnje. Vozili su Safet i Alija, oni su ugodinama, nisu mladi kao ja, ali ipak sve je dobro prošlo. Dok je Alija vozio, vidim nešto se ušutio pa kontam da mu se, na daj Bože, nije za volanom pridrijemalo. Da ga malo povratim, ispričam mu vic o mladiću niskog rasta, koji je u diskoteci “bario” jednu curu. On onako ponizak, đuska oko nje, skače, šizi (otkad nisam čuo ovaj izraz), a ona ga gleda i pita:”Bogati, koliko si ti visok?” Mladić, ne prestajući da đuska, kaže:”Ma visok sam 190 cm, samo ne znam šta mi je večeras.”

Vic je upalio, Alija se smijao sve do Doboja.

Niko od nas trojice ne poznaje Zagreb baš najbolje. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli kada je trebalo naći neku lokaciju. Alija Salihović nas je dva puta odveo u pogrešnom pravcu. Poslije mi pitamo njega kud trebamo ići, i kako nam on kaže, mi samo kontra krenemo. I nikad nismo fulili. Bilo mu plaho drago kad nas je jednom i navigacija odvela pogrešnim pravcem.

Kad sam već bio u Zagrebu, jazuk što nisam imao bundu od nerca pa da se lijepo proštetam Ilicom i Trgom bana Jelačića. I da budem bošnjačka elita. Jah…