Kalesijske novine Kalesijske novine
U srijedu, 19. marta 2014. u 19 h u CEI “Nahla” održana je tribina pod nazivom “Kako su zar i feredža zabranjeni u BiH.” U tekstu ispod možete pročitati sažetak istraživanja koje je ovom prilikom izložio prof. dr. Fikret Karčić.
Razlog poduzimanja ovog istraživanja je da se osvijetli jedan događaj iz naše historije s pravnog aspekta o kojem nije bilo mnogo riječi, o kojem su postojale maglovite predstave o tome šta se desilo, ali je uglavnom bio prekriven velom zaborava i živio je još samo u usmenoj tradiciji u okviru porodica čiji su članovi bili svjedoci tog vremena.
Za istraživanje su korišteni dokumenti iz Arhiva BiH, fonda Antifašističkog fronta žena (dalje u tekstu AFŽ), dnevne štampe iz tog vremena, pogotovo Oslobođenja, Arhiva Ulema medžlisa za BiH i za IZ u Makedoniji sa sjedištem u Skoplju, Arhiva komisije za vjerske zajednice Narodne skupštine BiH. Iz ovih dokumenata je konstruisana slika šta se to ustvari desilo i kako se odvijalo.
Kako je sve počelo
Sve je počelo između dva svjetska rata prije dolaska komunista na vlast, već tad među bošnjačkim intelektualcima vođene su rasprave o zaru i feredži. Posebno je bitan Kongres muslimana i intelektualaca koji je održan u Sarajevu 1928. gdje je postavljeno pitanje zara i feredže i da li se ta nošnja treba i dalje očuvati ili da se prihvati neka modernija nošnja. Termin koji je korišten prilikom te debate bio je „otkrivanje muslimanke“. Kada čitamo štampu iz tog vremena, pod otkrivanjem se mislilo na otkrivanje lica muslimanki, uklanjanje vela s lica. Ni u kom slučaju se nije govorilo o skidanju marame. Vidimo na fotografijama iz tog vremena da žene koje skidaju zar ostavljaju maramu na glavi.
Na tom kongresu zauzet je stav da je stanje muslimanske žene zabrinjavajuće kada je u pitanju obrazovanje, zapošljavanje i da su im zar i feredža smetnja za društveni angažman. Taj stav je podržao i tadašnji reisul-ulema Džemaluddin Čaušević. To je osudio jedan dio uleme i sarajevski medžlis IZ koji je opovrgao stavove reisa Čauševića, te rekao da je i pravac koji zagovara reis Čaušević bio osnivanje petog kemalističkog mezheba u BiH. Više o tim diskusijama možete pročitati u članku „Reis i veo“ francuskog orijentalista Ksavijera Bugarela koji je dostupan u sveskama Instituta za historiju u Sarajevu.
Kada je završen II svjetski rat i uspostavljen socijalistički sistem pod dominacijom komunističke partije Republike Jugoslavije ubrzo je došlo na red i pitanje muslimanske tradicionalne nošnje. Prvi put je ovo pitanje spomenuto na II kongresu AFŽ-a koji je održan 1947. u Sarajevu gdje je donesena rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže. Cijelu akciju pokreće AFŽ, pod direktivom Komunističke partije, koja je bila zadužena za poravljanje položaja žene u Jugoslaviji. Sve je predstavljeno tako da se muslimanke trebaju same organizovati i promovisati ukidanje tradicionalne muslimanske nošnje.
Sličan slučaj je bio u centralnoazijskim republikama Sovjetskog saveza, također isto po nalogu komunističke partije Sovjetskog saveza. Tamo je organizovan pokret po nazivom hudžum (ar-per. napredovanje, napad, pokret, atak) koji je proveden na isti način kao i pokret skidanja zara i feredže u BiH.
Drugi kongres AFŽ-a označio je početak političke akcije za ukidanje zara i feredže koja je vođena putem agitacije i propagande. Aktivisti fronta koji nisu morali biti članovi partije, samim tim nisu bili ateisti, dobili su naloge da oni i njihove drugarice budu primjer u toj akciji koja će biti vođena. Ova akcija nije bila uspješna i to se vidi iz različitih izvještaja koji su poslani od strane područnih organa AFŽ-a centrali AFŽ-a u Sarajevu. Kao primjer navodi se izvještaj iz Vlasenice 14. 7. 1947. u kojem se kaže: “Po povratku delegata sa kongresa, održali smo u Vlasenici širu konferenciju na kojoj su naši najbolji frontovci muslimani govorili o rezoluciji donijetoj na kongresu i o potrebi oslobođenja žene muslimanke od zara. Konferencija nam nije uspjela, jer i sami drugovi muslimani, najistaknutiji frontovci nisu uticali na svoje drugarice kako bi one primjerom prednjačile. Skinula nam je zar svega jedna žena i to žena koja je uvijek nosila zar, žena iz najuglednije muslimanske familije u gradu”.
Iz izvještaja područnih organizacija AFŽ-a može se steći utisak o uspješnosti ove političke akcije: tokom jula i augusta, odnosno prije donošenja zakona, u srezovima, u Banjaluci je zar skinulo 106 žena, Tuzli 115, Modriči 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene, itd. Kako se kaže u izvještaju “više njih je spremno, ali čekaju širu konferenciju AFŽ-a kada bi se to imalo izvršiti“, jer nije bilo samo bitno skinuti zar nego to učiniti javno kao primjer ostalima.
Uloga Islamske zajednice
Islamska zajednica nije inicirala ovaj pokret, ona mu se priključila i izvršila ulogu legitimizacije politike koju su regulisali drugi faktori. Svojim stavovima je potvrdila da s vjerskog stanovišta nema nikakve zapreke da se skine zar i feredža.
Na III zasjedanju održanom 3. augusta 1947. Vakufsko-mearifski sabor je donio rezoluciju u kojoj se kaže: “Vakufsko-mearifski sabor kao najviše vjersko predstavničko tijelo Muslimana NRBiH na svom zasjedanju od 2-3. augusta 1947. razmotrio je sva aktuelna pitanja IVZ-a u BiH. Sabor je obratio naročitu pažnju na pokret Antifašističkog fronta žena za skidanje zara i feredže muslimanki u Jugoslaviji…. Vakufsko-mearifski sabor, duboko prožet principima islama, koji naučava punu ravnopravnost među ljudima smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere s običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije”.
U reagovanju IZ se stalno ponavljalo da pokrivanje lica nije vjerski nalog već običaj i da nema kršenja vjerskih propisa skidanjem zara i feredže.
Iste godine u svom nastupnom govoru povodom primanja menšure u Begovoj džamiji u Sarajevu reisul-ulema Ibrahim ef. Fejić je podržao skidanje zara i feredže. U tom obraćanju reis se pozvao na azharsku fetvu koja je bila najveći adut uleme kada je bilo riječi o skidanju zara i feredže. U toj fetvi se između ostalog kaže: „Pokrivanje žene bio je običaj kod svih naroda stare civilizacije. Ovaj običaj primili su Rimljani, Grci i pridržavali ga se sa svom strogošću hiljadu godina prije islama. To isto činili su i Izraelićani. Svi naši imami mezheb-sahibije jednodušno su rekli da žena ne treba pokrivati lice i ruke do iza šaka, da može izlaziti van kuće i svršavati poslove, da može ići na rad za izdržavanje svoje i obitelji svoje. Islam nije naredio, kaže se dalje u odgovoru, da žena živi kod kuće i uhapšena, nego je naredio da ide u džamiju i dozvolio joj da može posjećivati konferencije i sastanke na kojima se pretresaju važna narodna pitanja, učestvovati u debati i stavljati svoje prijedloge…“
Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ (VIS) raspravljalo je pitanje otkrivanja muslimanki (skidanje zara i feredže) i donijelo je sljedeći zaključak: “Uputiti ulema-medžlisima, odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da je pitanje otkrivanja muslimanske žene objašnjeno poslanicom reisul-uleme i rezolucijom Vrhovnog vakufskog sabora, da pokrivanje žene nije vjerski propis i da muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno otkrivene hodati i vršiti svoje poslove. „
Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji je 1950. usvojio izjavu o pitanju zara i feredže. U ovoj izjavi se kaže:
“Ulema medžlis konstatira da feredža, odnosno čaršaf i peča, koja služi za pokrivanje žena, nije odjeća propisana od i sa vjerskim propisima islama, nego je to nametnuto kasnije sa druge strane i bez veze sa našim vjerskim propisima; da prema šerijatskim propisima žena treba da je propisno odjevena, da je čestita, moralna itd., ali to ne znači i ne stoji da ona treba da je pokrivena, da ne smije izlaziti vani, da ne smije uzimati učešća u javnom životu i slično. Naprotiv, ona i po šerijatskim propisima imala je sva prava, kao i muškarac… Da je žena uopšte, kako ranije isto tako i u bivšoj Jugoslaviji, bila je obespravljena i potpuno zapostavljena. Njoj su bila uskraćena sva prava kako u javnom životu (nije imala prava glasa, nije mogla imati javne funkcije u društvu, nije mogla raspolagati svojim imetkom bez odobrenja muža) isto tako i u privatno-pravnim odnosima ona je bila zavisna i u podređenom položaju kako u odnosu društva, isto tako i u odnosu muža, djece itd”.
Postavlja se pitanje zašto je IZ imala ovakav stav. Neki su govorili da je to bio oportunizam IZ, da je država kontrolisala IZ te da je zbog toga morala govoriti ono što se od nje očekuje. Radi se zapravo o tome da su u vođstvu IZ u to doba bili većinom ljudi koji su unutar debata u staroj i predratnoj Jugoslaviji bili zagovornici ukidanja zara i feredže. Oni su bili modernistički orijentisani i borili su se da njihovi stavovi prevladaju. Tada to nije bilo moguće, ali kada su u novoj socijalističkoj Jugoslaviji bili na pozicijama, sa tih pozicija su reagovali i iznijeli ranije oblikovane stavove.
Donošenje zakona o zabrani zara i feredže
Kada se politika za ukidanje zara i feredže pokazala neuspješnom, tadašnja vlada je posegnula za donošenjem zakona koji će u sebi sadržavati kaznene sankcije. U nekim izvještajima se navodi da su neke mlađe muslimanke govorile da im braća i očevi ne daju da skinu zar, ali „kad bi to bilo pod moranjem bilo bi nam lakše.“
Aktivnosti za donošenje zakona počele su u ljeto 1950. prijedlog je uputila Vlada Narodne Republike BiH. Prijedlog je razmatran na sjednici zakonodavnog odbora Narodne skupštine kojim je predsjedavao Džemal Bijedić. U procesu donošenja zakona o zabrani zara i feredže spominje se i Hakija Pozderac koji je dao obrazloženje zakona pred skupštinom. Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donesen je 28. septembra 1950. Stenogram te diskusije je objavljen u Glasniku IZ BiH iz kojeg se vidi da su svi bošnjački predstavnici podržali donošenje zakona.
Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Marame nisu zakonom zabranjene, ali one će postepeno nestajati prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama.
Razlog zabrane je namjera “da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodnooslobodilačnoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje”.
Za samo nošenje zara i feredže predviđena je kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara, kao i za svako zahtijevanje da se ta odjeća nosi. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara. Propisano je da zakon stupa na snagu 30 dana po objavljivanju.
Ovaj period je iskorišten za propagandnu akciju AFŽ-a da organiziraju skidanje zara i ferežde prije stupanja zakona na snagu, kako bi se ukazalo da je svijest muslimanke već spremna za skidanja zara, te da će ga one skinuti svojevoljno a ne zbog straha od snakcije. Žene koji nisu bile pokrivene ili su skinula zar su poslane u sela da vrše propagandnu akciju. Tražilo se da uglednije žene skinu zar i feredžu da svojim primjerom utječu na ostale. Postavljani su grafikoni sa imenima žena s tog područja koje nose zar ili fereždu i tako su javno bile izložene na stubu srama. Kada bi neka od njih skinula zar ili feredžu njeno ime bi bilo uklonjeno sa grafikona. U nekim slučajevima je bilo organizovano takmičenje među selima koje će selo više skinuti zarova i feredža u jednom periodu. „Oslobođenje“ u to vrijeme piše o to takmičenju između Butmira i Hrasnice. Prema novinskim spisima akcija se odvija savršeno i bez problema i otpora. Međutim, iz zapisnika o savjetovanju centralnog odbora AFŽ-a u Sarajevu gdje su predstavnice sa terena iznijele otvoreno probleme koje imaju s provođenjem akcije, tu se vidi da u nekim mjestima ta akcija nije provođena, da su žene u Foči odbijale skinuti zar dok Tito ne potpiše taj zakon, a zna se da ga on neće potpisati. U Travniku se prenosila parola da će muslimanke skinuti zar i feredžu kada se svi Hrvati i Srbi osunete.
Na tom sastanku predsjednica AFŽ-a informiše prisutne da je tajno donesena direktiva koja je odaslana svim partijskim organizacijama na terenu da se do stupanja zakona na snagu ne poslužuju u javnim ustanovama žene koje nose zar ili feredžu. O tome novine nisu pisale, iako je to veliko kršenje prava.
Postavilo se pitanje šta će obući žene kad skinu zar i feredžu, jer one nisu imale kapute, kostime, mantile i sl. U to vrijeme je bila velika oskudica u tekstilu koji se kupovao na tzv. „tačkice“. Donose se instrukcije AFŽ-a koji traži od svih područnih organizacija da se prilikom davanja „tačkica“ za nabavku tekstila da prednost ženama koje žele skinuti zar i feredžu, a da krojačke zadruge preorijentišu kostime i mantile za žene koje skinu zar i da se hitno snabdiju odgovarajućim tekstilom.
Dana 4. novembra 1950. „Oslobođenje“ je objavilo članak o stupanju na snagu zakona o zabrani zara i feredže, da je to bio uspješan poduhvat. Nakon toga ne postoje podaci o ženama koje nose zar i feredžu. „Oslobođenje“ je zabilježilo dva slučaja napada na žene koje su nosile zar i feredžu pri čemu su počinioci kažnjeni zbog izazivanja vjerske i nacionalne mržnje i razdora lišavanjem slobode i oduzimanjem građanskih prava.
Prilagodila i pripremila: Amela Melkić (nahla.ba)
