Kalesijske novine Kalesijske novine
“Maj je mjesec, priroda se dobrano probudila, sve nekako živo i lijepo a u meni nemir, stari znanac što se iznova vraća i guši, kvasi oči i traži samoću i tišinu. Sanjam tako s vremena na vrijeme nepovezane snove, ljude bez lika, siluete u plamenu. Sanjam snove hiljada jetima koji tragaju za likom kao dijete za izgubljenom igračkom koju nije ni imalo…” ovako je počela svoju priču Anela Sakić, djevojačko Vildić. Aneli maj mjesec budi najteže uspomene. Njenog babu Pašana ubili su kada je imao samo 26 godina, potom su ga zapalili u štali u Hemlijašima. Zapalili su ji Pašanovog babu Ibrahima. Anela je imala samo tri godina kada je ostala bez babe, a njena sestra šest mjeseci.
“Bio vitak, visok i dva metra – kažu. I kada god u pođem upisati ime roditelja, tačno osjetim prasak plamena i miris spaljene ljudske kose. Kako – ne znam. Isto kao što ne znam ni objasniti mojoj Esmi i mom Imranu ko mi je otac, zašto nemaju djeda da ih ponekad pokupi iz vrtića ili iz škole. Nemam ni sjećanja. Sa tri godine koliko sam imala nisam zapamtila ni lik. Seka pogotovo, mlađa je. Tek poneka fotografija sačinjena za zvaničnu upotrebu, one porodične su stradale kao i sve što smo imali. Uspomena na oca nemam, djedu nisam poljubila ruku za bajram. Imam samo uspomene na muk, na prazninu, na pitanja upućena majci – a gdje je baba, je li on daleko na liniji pa ne može da dođe, hoće li mi donijeti poklon za rođendan ili bar seki, možeš li me ti naučiti da vozim bicikl, zašto noću plačeš kad misliš da spavamo,… Kasnije je krenula škola, pa srednja, onda fakultet. Nema veće žalosti i nepravde od djeteta koje odrasta bez roditelja. Ili ima – one kada te počnu svrstavati u kojekakve kategorije i, umjesto da ti olakšaju i bar malo saosjećaju, oni ti iznova daju do znanja da si na svijetu sam. Ali neću o tome. Osmi maj je mnogima samo još jedan dan u sedmici. Nama je to vrhunac nemira što nam čitave godine okupira misli i vremenom se pretvara u pitanje – kakav to čovjek moraš biti da zapališ drugog, nedužnog čovjeka, kakva je to mržnja, kako se stoljećima njeguje takvo zlo? Ne mrzim, ne. Ne mogu se izboriti sa svojom tegobom pa mi ne treba još jedna. Ali pamtim, moja je misija da svojoj djeci neprestano ponavljam da je moguće da u ovom svijetu postoje ljudi koji se smatraju bitnijima i koji sutra mogu doći u tvoju kuću i zapaliti je, da je pravda spora i često ne da odgovore na sva pitanja i pored činjenice da postoje živi svjedoci i da je sve jasno kao dan. Znam, mali su još, ali će znati da njihova mama nije zapamtila svoga oca samo zato što su mržnja i ludilo u ljudima potpomognuti sistemom jednog dana odlučili da ga živog zapale i da pritom slobodno žive i nikada ne odgovaraju.” kaže Anela za portal NEON Televizije.
Maj posebno budi bolne uspomene, otvara stare rane koje se drugim danima u godini pokušavaju zakrpiti. Maj dopusti da se iz srca iznesu sve boli. Da se pretoče u riječi i da bar na trenutak bude lakše. Anelina sestra Arnela otvorila je dušu i na svom Facebook profilu napisala ono što je tišti, muči…“Kako je neko mogao uzeti dio moje duše i dio mojih nadanja i snova? Ko je to uzeo one tvoje riječi, zagrljaje, naše zajedničke uspomene od mene”-između ostalog je napisala.
Za zločin u Hemlijašima niko nije odgovarao iako se nalogodavci ali i izvršioci zločina znaju.
Osim Pašana i i Ibrahima Vildića ubijeni su i zapaljeni u štali Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine Mustafa (Hrusto) Vildić, Smajil (Alija) Vildić, Nedžib (Osman) Zulić, Ibrahim (Emin) Turkić , Mustafa (Kadro) Kuduzović. Proces identifikacije ubijenih bio je izuzetno težak, jer su nakon ubistva žrtve spaljene u štali oko koje su postavljene mine. Posmrtni ostaci svih osam ubijenih pronađeni su na zgarištu štale u Hemlijašima, ali su neki dijelovi njihovih tijela bili izmješteni na lokalno mezarje. Ekshumacija sa mezarja i iz spaljene štale obavili su eksperti Instituta za nestale osobe BiH 24. oktobra 2016. godine, a nakon toga je DNK analizom utvrđen identitet ubijenih. Kolektivna dženaza klanjana je 8.maja 2018. godine. U štali tog kobnog dana bio je i Alija Ibrišević koji je kako kaže uz Božiju pomoć uspio pobjeći i povesti komšiju Omera sa sobom. Ostao je Alija da priča istinu. Ostale su i porodice. Ostale su Anela i Arnela koje su danas ostvarene osobe. Naša sagovrnica majka je dvoje djece, diplomirani je pravnik…
