U posjeti emeritusu Omeru Nakičeviću: Moj profesor Meša Selimović

Profesor emeritus dr. Omer Nakićević ima impresivnu karijeru. Nekima bi trebalo i više od tri života da postignu sve ono što je on postigao. A usput je “uspio“ i deset godina odrobijati zbog članstva u Mladim muslimanima.

Rođen je 1927. godine u Teočaku. Srednje obrazovanje je stekao u Behram-begovoj medresi u Tuzli i Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu.

Kao pripadnik Mladih muslimana, 1947. bio je osuđen na 20 godina zatvora, ali je odležao u zatvoru “samo“ 10 godina. Tada je bio student druge godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Po izlasku iz zatvora izgubio je sva građanska prava. Čak nije mogao ni posao naći.

Redovno se morao javljati tadašnjoj miliciji

Nekoliko dana je radio u fabrici namještaja, ali je ubrzo dobio otkaz. Imao je i obavezu da se redovno javlja tadašnjoj miliciji. Jedne prilike ih je zamolio da mu dozvole da ode u Beograd i nastavi studij. Dozvolili su mu. Na fakultet su ga upisali kada su se, nakon provjere, uvjerili da nije “ibeovac“.

Prilikom ponovljenog upisa pomogle su mu nekadašnje kolegice sa fakulteta, koje su, dok je on bio u zatvoru, doktorirale i počele raditi na Filozofskom fakultetu. Sjeća se da je kolegica dr. Marija Đukanović bila šefica Katedre za turski jezik, a na istoj katedri radila je i kolegica iz studentskih dana dr. Ljubinka Rajković.

S obzirom da je znao arapski jezik, jedno vrijeme radio je na Radio Beogradu, pripremajući emisije na arapskom jeziku. Orijentalistiku je završio 1962. godine, a magistrirao 1968. na Kairskom univerzitetu na Fakultetu za arapski jezik i književnost.

U Kairu je spezijalizirao i žurnalistiku na Radio-stanici Kairo. Doktorirao je 1981. godine na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tema doktorske disertacije bila je “Arapsko-islamske znanosti u Bosni i Hercegovini i glavne škole od XV-XVII stoljeća (Sarajevo, Mostar, Prusac)“.

Objavio desetke knjiga, udžbenika, stručnih radova

Radio je kao prevodilac arapskog jezika u arapskom svijetu, u Arhivu u Prištini i Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Osam godina je predavao arapski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi, a od 1982. godine hadis i islamsku tradiciju na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, odnosno Fakultetu islamskih nauka.

Dva puta je bio dekan na FIN-u. Počasno zvanje profesor emeritus Univerzitet u Sarajevu mu je dodijelio 2006. godine. Dobitnik je i drugih nagrada i priznanja. Nakičevićevi studenti bili su Rešid Hafizović, Adnan Silajdžić, Džemaludin Latić, Hasan Čengić…

Objavio je više od 30 knjiga, nekoliko udžbenika arapskog jezika i književnosti te brojne stručne radove. Prva knjiga koju je preveo bio je Ustav SFRJ, preveo ga je na arapski jezik.

‘Da bi te neko priznao, moraš biti najbolji. A ne možeš biti najbolji ako ne čitaš, ne učiš, ne obrazuješ se’, smatra Nakičević

Učestvovao je na velikom broju naučnih konferencija u Bosni i Hercegovini i inozemstvu: Saudijskoj Arabija, Iranu, Austriji, Hrvatskoj, Alžiru, Maroku, Maleziji, Egipatu, Sudanu… Tom prilikom susretao se s najvećim državnim liderima.

‘Ništa ne radim, samo čitam i pišem’

Iako danas doktor Nakičević ima 94 godine, još uvijek nije stavio tačku na svoj znanstveni rad. I dalje čita, piše i prevodi. Uprkos golemom bremenu godina, još je vitalan.

“Uskoro ću imati 95 godina i ostat će mi samo još pet do stotine godina”, kazuje nam šaljivo u vrijeme naše posjete njegovom domu u sarajevskom naselju Bjelave.

Kad smo ga pitali kako provodi vrijeme, rekao nam je: “Ništa ne radim, samo čitam i pišem.” Još nam kaže da onima koji ga pitaju šta mu to znači emeritus, odgovori da to znači da moraš raditi do groba, dok ne umreš.

Prilikom posjete profesoru Nakičeviću zatekli smo ga kako čita i prevodi knjigu koju je 60-tih godina prošlog vijeka pronašao u Prištini.

“Knjiga je na arapskom jeziku. Radi se o starom rukopisu. Bila je u Beogradu, a na kraju sam je dobio od jednog Albanca u Prištini. U to vrijeme sam radio na zaštiti starih rukopisa. Želim napisati prikaz ove obimne knjige”, pojasnio nam je na čemu trenutno radi.

Meša Selimović s fesom na glavi

Okružen je knjigama i novinama. Na dohvat ruke su mu Preporod, Oslobođenje, Avaz i beogradska Politika. Poštom povremeno dobija i novine na arapskom jeziku. Iz Engleske štampu mu već 15 godina šalje Jusuf Islam, bivši pjevač Cat Stevens, s kojim se upoznao prilikom njegove posjete Sarajevu.

Sjećanje ga dobro služi.

Čuveni književnik Meša Selimović bio mu je profesor u Behram-begovoj mederesi prije Drugog svjetskog rata.

“Na čas je uvijek dolazio s fesom na glavi. Uvijek se držao uspravno, dostojanstveno. Dok bi šetao učionicom, povremeno bi skinuo fes i držao ga u ruci. Često je bio zamišljen, misli bi mu odlutale. Tražio je da se mnogo uči i čita”, prisjeća se Meše profesor Nakičević iz medresdanskih dana.

Kaže da je zahvaljujući Meši Selimoviću naučio sastavne, rastavne i sve ostale  veznike.

“Dan ranije nam je predavao o tim veznicima, a odmah sutradan počeo nas je ispitivati. Tražio je da mu neko nabroji sastavne, rastavne i suprotne veznike. Prozvao je 14 učenika i niko ih nije znao nabrojiti, svako bi rekao po jedan ili dva, a niko sve da nabroji. Podijelio je 14 jedinica. Tek 15. učenik kojeg je prozvao, Mustafa  Huremović, izbiflao je sve veznike, A Meša je glasno rekao: ‘Hvala, Bogu!’ Srećom, ja nisam bio među onima koje je prije prozvao, pa nisam dobio jednicu, ali sam, dok su oni odgovarali, načio da su sa sastavni veznici: i, pa, te, ni, niti, suprotni: a, ali, nego, već…”, prisjeća se emeritus Nakičević.

Zatvorsko druženje s Dervišom Korkutom

“Srijedom smo kod Meše čitali poeziju. Više je volio da čitamo nego da pišemo. Čitali smo usmenu narodnu epsku poeziju, pjesme o Muji i Halilu Hrnjici. Najljepše je čitao neki Ruščuklija iz Kladnja. Dok smo mi čitali, Meša je s rukama na leđima šetao između klupa”, priča Nakičević, dodajući da smatra da Meša nije bio za njihov uzrasta, jer su oni bili premladi.

Pitali smo ga da li je poslije bio u kontaktu s Mešom, kada je postao slavan pisac. Kaže da nije imao nikakvih kontakata i susreta s njim poslije medrese.

Profesor Nakičević je cijelog života čitao i učio. Čak i u zatvoru.

“Sa mnom u zatvoru, u Zenici, jedno vrijeme bio je i Derviš Korkut, nekadašnji travnički muftija, čovjek koji je u toku Drugog svjetskog rata spasio Sarajevsku hagadu. On je bio vrlo obrazovan. Volio sam šetati s njim i slušati ga. Davao sam mu i svoje sljedovanje cigara samo da bih bio uz njega.”

Profesor Nakičević uvijek insistira na čitanju i učenju.

‘Otkud toliki topovi oko Sarajeva i silni tenkovi?’

“Da bi te neko priznao, moraš biti najbolji. A ne možeš biti najbolji ako ne čitaš, ne učiš, ne obrazuješ se”, kazuje.

‘Sa mnom u zatvoru, u Zenici, jedno vrijeme bio je i Derviš Korkut, nekadašnji travnički muftija, čovjek koji je u toku Drugog svjetskog rata spasio Sarajevsku hagadu’, kaže Nakičević

Prisjeća se i jedne međunarodne kofnferencije u Beču na kojoj se govorilo o ratnim dešavanjima u Bosni.

“Neko od učesnika je rekao da je u Bosni bio vjerski rat. Odmah sam se javio i protestirao. Pitao sam ih otkud Srpskoj pravoslavnoj crkvi toliki topovi oko Sarajeva i silni tenkovi”, prisjeća se Nakičević.

Na policama među knjigama nalaze se i vakufname, koje svjedoče da je Nakičević bio veliki dobrotvor, da je 2018. godine tuzlanskoj biblioteci “Behram-beg“ poklonio 2.454 knjiga i 1.868 serijskih publikacija. Džematu Ugorsko u Vogošći uvakufio je parcelu površine 2.000 metara kvadratnih.

Vitalnost, kako kaže, duguje urednom životu, a do prije pet-šest godina vozio je auto.

I danas, svako jutro, u svom plasteniku zalijeva povrće, a i cvijeće ispred kuće. Ne bez ponosa pokazuje zasade paradajza i paprika. Sve mu ovo dođe kao dobra rekreacija, da održava kondiciju, da se kreće.

Piše rukom, više ne vjeruje računaru

I svakodnevno obavljanje pet dnevnih molitvi mu je pomoglo u održavanju vitalnosti. Dok smo bili u kući nije mu bilo mrsko da se uz stepenice popne na sprat da nam pokaže svoju biblioteku.

Profesor Nakičević, kojemu je stota praktično “za vratom”, nema vršnjaka, nema školskih drugova. Svi su već preselili na Bolji svijet. Prije nekoliko godina umrla mu je i supruga. O njemu brine i pazi ga unuka Bedrija. I ona nam kaže da djed stalno čita i piše.

“Stalno radi, skoro do ponoći čita i piše. Piše rukom. Ne vjeruje računaru. Prije nekoliko godina koristio je računar, ali mu je virus uništio neke dokumente i od tada više ne koristi računar”, kazuje unuka Bedrija.

Na kraju posjete, profesor doktor Omer Nakičević, kako i priliči domaćinu, ispratio nas je sve do avlijskih vratnica.

Piše: Fahrudin Sinanović