U posljednjem broju magazina Start BiH, Senad Avdić je u svojoj redovnoj kolumni TRAČ PARTIJA otkrio zašto je tri decenije prešućivao susret i razgovor sa Vinkom Puljićem u ratnom Travniku. Njegovu kolumnu prenosimo u cjelosti

Piše: SENAD AVDIĆ

Mislio sam i vjerovao u to evo skoro dugačkih trideset godina da priču koja slijedi nikada neću napisati, a trudio sam se da je, kada baš ne moram, ni ne opričavam nikome osim onim ljudima koji će umjeti znati čuvati njen intimni karakter. Nisam to činio da bih izbjegao javno ponižavanje sebe ili dovođenje u nedoličnu neprijatnost drugih ljudi, nego je razlog bio (i do danas ostao) taj što se događaj iz jednog vremena i konteksta može doživjeti i razumjeti samo ako se dovoljno zna o vremenu i kontekstu iz kojeg ga uzimamo. Bivalo je vremena kada sam se preispitivao da li se to zbiljski desilo ili je posrijedi utvara koja je nastala iz vrela ratnih košmara.

PRIČA KOJE NIJE TREBALO BITI

A nije da se svih ovih godina nisam suočavao s izazovom da taj događaj, kada ga već nisam u stanju potisnuti i iz memorije maknuti, ispričam onima koje bi, eventualno, mogao zanimati. Najveće sam iskušenje te vrste imao dvije-tri godine nakon rata. Mislim da je to koincidiralo sa dolaskom pape Ivana Pavla Drugog u Sarajevo. Tada je pisac Miljenko Jergović, već uveliko stanovnik Hrvatske, otkrio da je odluku za njegov odlazak iz Sarajeva ubrzao kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, koji mu je kazao da bi „hrvatski intelektualci trebali napustiti Sarajevo“.

Sjećam se Miljenka iz prve ratne godine, mislim da se sasvim sa Sepetarovca bio preselio u zgradu Bogoslovije, odakle je slao izvješća hrvatskim medijima sa kojima je surađivao. Poznato mi je jer sam i ja u ta gladna vremena znao izdašno omastiti brk u kuhinji Bogoslavije zahvaljujući karitativnoj predusretljivosti Franje Topića, predsjednika „Napretka“.

Svrbili su me prsti tada, nakon tog iznenađujućeg Jergovićevog priznanja koje kardinal Puljić nije osporio, da i ja ponešto dodam glede uzoritog vrhbosanskog nadbiskupa. Ali prevagnuli su razlozi koji su me opredijelili da se suzdržim.

A sada pređimo na događaj zbog kojeg i povodom kojeg sam sve ovo prethodno napisao.

Bilo je kasno popodne 9. juna 1993. godine kada sam iz Zenice, sa jednim policajcem protjeranim iz Kotor-Varoši u njegovom vozilu, stigao u Travnik. Tokom cijelog prethodnog dana stizale su vijesti o teškim borbama između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane u ovom gradu. Zatekli smo pust (ne i opustošen) grad, tu i tamo su se mogli vidjeti tragovi borbi, oštećene zgrade, staklo rasuto po asfaltu. Mnogo brutalnije slike ratnih razaranja vidjeli smo u naseljima kroz koja smo prolazili toga dana. Ispred samostana u Gučoj Gori stajala je veća grupa mudžahedinskih desperadosa stranog porijekla, koji su okrenuli puške prema našem automobilu kada je vozač-policajac pokušao zaustaviti i parkirati blizu samostana. Puškama i rukama su nam upućivali grube išarete da se ne zaustavljamo i da nastavimo dalje. Fasada samostana bila je išarana porukama na arapskom jeziku, polumjesecom i zvijezdom i drugim mudžahedinskim insignijama.

Nismo se zaustavljali sve do hotela u Travniku, ispred kojeg me je vozač „izbacio“. Ušao sam i upitao recepcionera ima li slobodnih soba, on mi je podrugljivo odgovorio kako su prebukirani, „navalili turisti sa svih strana“. Naravno, moje je pitanje bilo glupo: kakav će nego prazan biti hotel u gradu u kojem se još uvijek ratuje i čuju se bučne detonacije. Rekao sam mu da ću se vratiti kasnije nakon što malo obiđem grad i vidim ratne posljedice.

Ne znam koliko je bilo sati tog popodneva, ali već se bilo smračilo. Kako je Ivo Andrić napisao u „Travničkoj hronici“, izvjesno je da se sunce u ovom gradu kasnije rađa i ranije zalazi nego u bilo kojoj od bosanskih varošica i čaršija. Nad Travnikom je padao mrak, a po Travniku su padale granate sa Vlašića. Mislim da sam se sjetio sevdalinke u kojoj se pjeva o Travniku koji gori nakon što ga je „djevojka okom zapalila“. Vječito vedri humorista Momo Dragićević se u jednoj radijskoj emisiji tokom rata pitao: „Kako djevojka može zapaliti grad, ako nije riječ o Biljani Plavšić?“

Stajao sam u dvorištu hotela, osluškivao detonacije i pušio, kada se, skrećući sa glavne ceste, ispred mene pojavio bijeli transporter UNPROFOR-a. Scena koja je uslijedila kao da je pobjegla iz nekog filma Tarkovskog ili, još prije, Bunuela: iz bijelog vozila su izašla dva čovjeka u crnim odijelima sa tamnim šeširima na glavi. Transporter je nestao, a dvojica ljudi su se uputili ravno prema meni. Kada su mi prišli na desetak metara, prepoznao sam prvog od njih: bio je to Vinko Puljić, vrhobosanski nadbiskup. Čovjeka u njegovoj pratnji nisam poznavao, kasnije sam saznao da se zove Ivo Tomašević i bio je glavni tajnik Nadbiskupije.

Ni sa Vinkom Puljićem se nikada službeno nisam upoznao, ali smo se pozdravljali tokom slučajnih, brzih susreta na sarajevskim ulicama. I, da, svoj nastupni intervju nakon izbora za vrhbosanskog nadbiskupa krajem 1991. dao je „Slobodnoj Bosni“, mom prijatelju, a svom zemljaku iz Bosanske Gradiške Manojlu Tomiću.

„Gospodine Avdiću, šta se ovdje desilo?“, prekinuo je kardinal Puljić tešku, nelagodnu tišinu.

„Ne znam, gospodine Puljiću, ja sam u Travnik stigao prije 20-ak minuta upravo da bih saznao šta se u njemu desilo“, odgovorio sam.

I nakon trideset godina sam čvrsto uvjeren da sam rekao još i sljedeće: iz ovoga što sam za ovo kratko vrijeme mogao vidjeti i čuti, „desilo se veliko zlo“.

„Možete li, gospodine Avdiću, otići do čelnih ljudi civilnih i vojnih vlasti u Travniku i reći im da ih ja čekam u Crkvi?“, upitao me Puljić očito precjenjujući i moj položaj i utjecaj u gradu u kojem sam bio gost kao i on.

Katolička crkva Svetog Ivana Krstitelja smještena je neposredno uz hotel u centru Travnika. Koliko sam nabrzinu mogao vidjeti, ona nije bila oštećena.

ŠTO LI SE TRAVNIK ZAMAGLIO?

Kazao sam Vinku Puljiću da ne znam gdje bih mogao naći lokalne šefove civilne vlasti, kasno je, ne vjerujem da su u svojim uredima, ali da sam upravo namjeravao krenuti do komande 17. Krajiške brigade Armije BiH, smještene u kilometar-dva udaljenoj kasarni.

„Obavijestit ću vojne zapovjednike da ste Vi u gradu, i reći da oni potraže gradske čelnike i dovedu ih na sastanak u Crkvu“, obećao sam.

I kada sam htio još neke tehničke detalje saznati, pitati za termin održavanja eventualnog sastanka sa njim, prekinuo me glas Puljićevog pratitelja i tajnika Ive Tomljenovića udaljenog nekoliko metara, sasvim dovoljno da bi se njegove riječi mogle jasno razabrati.

„Poštovani biskupe Puljiću, držim da nije uputno da stojite i na javnom mjestu razgovarate sa Senadom Avdićem. Poznato Vam je koliko je on zla nanio Hrvatima svojim pisanjem…“, govorio je ravnomjernim, metalik-sivim  glasom automatske telefonske sekretarice.

Kratko je trajala ona ista tegobna ćutnja sa početka ovog nestvarnog susreta, jezik sam pregrizao, da ne bih opsovao i neuljudnog katoličkog svećenika i ovaj grad „što se dijeli napola“.

„Uradit ću sve što budem mogao“, kazao sam i krenuo niz sablasno pustu glavnu travničku džadu koja je vodila do bivše goleme kasarne JNA, u kojoj se smjestila vojska i komanda Krajiške brigade. Prošao sam pored crkve Svetog Ivana Krstitelja u kojoj je majka Katarina Andrić prije skoro tačno stotinu godina krstila svog sina Ivana.

Nekoliko mi je puta u ljetnoj, svježoj travničkoj noći, dok sam se kretao tužnom gradskom ulicom, padalo na pamet da se vratim u hotel, zaboravim katoličke popove i obećanje koje sam dao, jer šta god da uradim ostat ću onaj „koji je svojim pisanjem nanosio zlo Hrvatima“. „Zamisli ti“, govorio sam sebi, „da neki hodža u Čapljini zasretne tvog predratnog drugara  Smiljka Šagolja i naredi mu da dovede u džamiju načelnika Peru Markovića i generala Slobodana Praljka.“ Nisam toga ratnog juna 1993. znao da u Čapljini nema ni hodža, ni džamija.

Oklevetan i posramljen, praćen hukom granata koje su zasipale Travnik, stigao sam u kasarnu, sa portirnice su me odveli do glavnih komandanata Mehmeda Alagića i Fikreta Ćuskića. Rekao sam im da je nadbiskup Vinko Puljić doputovao u Travnik, da je od mene tražio da ih o tome informiram, te da prenesu tu vijest civilnim vlastima, „On vas sve poziva da dođete u katoličku  crkvu na razgovor“, kazao sam.

Do kasno u noć slušao sam od komandanata i vojnika priče o događajima od prethodnog dana i ratu pripadnika Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Pitanje povoda za taj sukob, odnosno ko je prvi počeo nisam postavljao. Dva sam puta od početka 1993. godine boravio u Travniku i svaki put je napetost bila sve gušća, a oružani obračun sve bliži. U januaru sam obilazio zgradu Općine i svjedočio paralelizmima i dvovlašću. Uz kancelariju Općinskog štaba Teritorijalne odbrane, gdje sam tražio nekoga da me odvede na liniju fronta kod Turbeta, nalazilo se neko Općinsko ravnateljstvo, šta li već, na kojem je pisalo: Tomislav Gelić, pročelnik. Tomislav Gelić-Gela bio je, uz Rusmira Agačevića, najpoznatiji predratni glumac u Travniku. Nadao sam se da me je možda upamtio sa Tjentišta, gdje sam desetak godina ranije radio u organizaciji dolaska njegove predstave „Ja, Pišća, takozvani“. Najpoznatiji je ipak Gelić ostao kao berberin iz „Oca na službenom putu“, sa svevremenskom replikom tokom sunećenja: „Biće, biće za dobre pičiće.“ Želio sam se sresti i razgovarati sa njim, rečeno mi da nije tu, nego da je „na terenu“. Ispred zgrade Općine bio je parkiran skupocjeni terenac čiji nam je vlasnik kroz otvoreni prozor govorio: „Halo, novinari, što ne napišete nešto o hrvatskim herojima, što samo muslimane slikate?!“

Naš domaćin je meni i kolegi Mladenu Pikuliću, fotografu, kazao da se ne obaziremo, da je riječ o lokalnom hrsuzu koji fronta nije vidio, Pero Križanac se zove, a poznatiji je u čaršiji po predratnom nadimku „Pero Klempo“.

KAD MRAK PREKRIJE VEZIRSKI GRAD

U Travnik sam se vrato u maju iste godine i napetost u gradu između dvije vojske je već bila neizdrživo eksplozivna. U isto vrijeme je u gradu boravila ekipa slovenačke televizije u kojoj se nalazila sarajevska predratna televizijska  zvijezda Vesna Andree. Ne sjećam se da li sam tada išta govorio u kamere, bolje bi bilo da nisam, ali dobro pamtim uvjerenje Vesne i njenih slovenačkih kolega: Neće dugo moguće biti očuvati mir u Travniku. Maj je bio topao, mirišljav, sjedio sam u bašti kafane sa poznanikom iz Travnika, za stolom do nas vojnici Armije BiH su konobaru plaćali popijene pive. „Žao mi je, ne primamo bh.novac, samo hrvatske dinare i njemačke marke“, kazao im je konobar. Nakon toga je iza stola prema šanku poletjela kanonada praznih i nepopijenih pivskih boca. „Ovo neće izdobriti… Ovo ne može nikako izdobriti“, ponavljao sam svom travničkom poznaniku.

Nisam se te večeri 9. juna vraćao u hotel, onaj policajac koji me je dovezao u Travnik pozvao me je na spavanje u svoj štab, konačište koji se nalazio u svježe napuštenoj „hrvatskoj kući“.  Ne mogu se sad sjetiti naziva sela u kojem sam se probudio narednog jutra; upamtio sam lijepe, velike kuće, cvijetne bašte, uredno okrečena i potkresana stabla sa još nezrelim voćkama.

„Proklet bio svako ko se raduje ovoj i ovakvoj  ‘pobjedi’, prekletstvo stiglo i onoga ko je moj narod natjerao u bijeg“, očajavao je narednog dana sredovječni srednjoškolski profesor Hrvat.

Sa njim me upoznao njegov kolega Sejo Šarić, Mostarac kojeg su odavno okorjeli Travničaniu čaršiji prihvatili kao svojeg. Moj sugovornik kaže da su i njega lideri HDZ-a i HVO pozivali da sa porodicom, nakon vojnog poraza, napusti grad i zaputi se prema Vlašiću. Iako ta „dobronamjerna“ uvjeravanja nisu bila nježna, on je odlučio ostati u Travniku. Od njega sam prvi put čuo zastražujuću brojku od 18-20 hiljada Hrvata koji su samo u jednom danu napustili svoje domove i preko srpskih položaja na Vlašiću krenuli u još jedan „križni put“. Mnogo godina kasnije stizat će strašne priče i svjedočenja o njihovoj ponižavajućoj Golgoti na Vlašiću, odvođenju žena, zlostavljanju naoružanih muškaraca. Objavljene su i fakture na više stotina hiljada maraka koje je Ratko Mladić ispostavio čelnicima „Herceg-Bosne“ za taj tragični „oblik pažnje“ – prihvat hiljada Hrvata iz Travnika…

PORAZ, PO PORAZ DO KONAČNE POBJEDE

Ono što sam se opsesivno pitao tada u Travniku, a kasnije nakon sličnih ratnih događaja i njihovih posljedica u drugim gradovima srednje Bosne, Kaknju, Zavidovićima, Bugojnu, Varešu u kojima je HVO vojnički poražen u sukobu sa Armijom, bilo je: ko je taj koji je donosio odluke da se po svemu slabija, malobrojnija i nemotiviranija vojska konfrontira sa nadmoćnijim protivnikom – Armijom BiH? Prilikom putovanja u Gradačac i Brčko, u januaru 1993. godine, konvoj u kojem sam se vozio zaustavljen je na punktu kod Vareša. Naređeno mi je da izađem iz kamiona i strogi vojni policajci su me odveli u kancelariju kod svog zapovjednika. Bila je kasna zimska noć, kancelarija je bila topla, zapovjednik za koga se ispostavilo da me je poznavao iz Sarajeva gdje je službovao, me je zabrinutim glasom pitao: „Senade, šta nam sve ovo treba“. Ohrabren njegovom prisnošću, kazao sam: „Kome ovo treba?! Meni sigurno ne treba da me u gluho doba noći ko zadnji ološ izvode iz kamiona i dovode tebi.“ Nisam mu rekao, a valjda je to i njemu bilo jasno, da ne može biti održivo postojeće stanje u kojem je par stotina drumskih razbojnika presijeklo komunikaciju između dva bazena, tuzlanskog i zeničkog od milion duša! Nekoliko mjeseci kasnije, u jesen iste godine, nakon pokolja bošnjačkih civila u Stupnom Dolu, uslijedio je sveobuhvatan napad jedinica Armije BiH na Vareš. Taj je ratni sukob prije nekoliko godina u zagrebačkom „Globusu“ opisao prof. Ivo Goldstein, vrsni, hrvatski povjesničar i diplomata. „Kako su jedinice Armije BiH bile kudikamo brojnije i bolje naoružane od jedinica HVO-a, bilo je jasno da Varešu nema spasa i da je njegov konačni pad samo pitanje dana“, napisao je Goldstein. Ponovo je 3. novembra 1993. skoro deset hiljada vareških Hrvata i onih koji su se u taj grad doselili tokom sukoba u Kaknju i Kraljevoj Sutjesci krenulo prema srpskim položajima i ponovo su doživjeli istu kalvariju kao njihovi sunarodnjaci iz Travnika.

I, konačno, nakon dugog i teškog puta u prošlost, stižemo do pravog povoda za ovaj tekst za kojeg sam vjerovao da mu nije suđeno da ikada bude napisan. Prije nekoliko nedjelja na društvenim mrežama se pojavio (pa i do mene došao) dokument-pismo kojeg potpisuje msgr. Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup. Pismo je upućeno predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu. Od nekoliko ljudi koji su tada i kasnije surađivali sa kardinalom Puljićem tražio sam da potvrde ili demantiraju njegovu vjerodostojnost i dobio isti odgovor: pismo je potpuno autentično.

(stratbih.ba)

 

ŠTA JE VINKO PULJIĆ PISAO TUĐMANU

U svojevrsnom vapaju obraća se Vinko Puljić Tuđmanu, kako veli, „najodgovornijem čovjeku među Hrvatima“.

„Dobili smo neke informacije od izvora, kojima nema razloga ne pokloniti nepovjerenje, želim ih pred vas iznijeti očekujući mjerodavnu zaštitu našeg življa“, piše u uvodu Puljić. Informacije koje želi podijeliti sa predsjednikom Hrvatske („koje su dospjele u ruke nekim međunarodnim čimbenicima“) odnose se na ratne sukobe u srednjoj Bosni.

„Navodno je jedan općinski zapovjednik iz Srednje Bosne, vrativši se sa puta u Grude, izjavio: Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć, očistiti krajeve koje kontroliramo, te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su dogovorili ove predjele tako riješiti“. Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: „Moramo izazvati Muslimane da nas potjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio“, napisao je u pismu Tuđmanu Vinko Puljić.

On zabrinuto piše i sljedeće: „Zbunjen sam ovim vijestima, pogotovo što mi živimo na takvom prostoru da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a. Oni stalno tvrde da im stižu ovakvi nalozi. Više nemam povjerenja da nas hrvatska politika štiti. Osjećamo se žrtvovanima i osuđenima na smrt na rate.“

Na kraju pisma msg. Puljić defetistički konstatira i moli hrvatskog poglavara: „Puno je dokaza da nas se želi istrijebiti sa ovih terena i Muslimanima se pruža prilika da olako to i učine. Ne znam globalnu politiku, ali znam šta je pravo na život. U ime tog života upućujem vapaj da nas zaštitite.“

Nije poznato da je Franjo Tuđman, pismeno ili usmeno, odgovorio Vinku Puljiću. Nakon rata su se pojavila vjerodostojna svjedočenja aktera tih povijesnih zbivanja da je Gojko Šušak, ministar odbrane Hrvatske, u više navrata pozivao Puljića da trajno napusti Sarajevo.

Za puno razumijevanje povijesnog konteksta u kojem je nastalo ovo pismo, treba vidjeti datum njegovog upućivanja: 31. oktobar 1993. godine. Samo nedjelju ranije, 23. oktobra, pripadnici HVO-a su napali (nebranjeno) selo Stupni Do, kod Vareša, ubili 38 njegovih stanovnika, među kojima žene i djecu. Sedam dana nakon tog zločina, 30. oktobra uslijedio je napad Armije BiH na Vareš. U danu kada Vinko Puljić piše Tuđmanu desetak hiljada Hrvata iz ovog dijela Bosne je u pokretu prema teritorijama pod kontrolomn Vojske RS… Po svemu što se zna, „općinski zapovjednik iz Srednje Bosne“ na čije se izjave i instrukcije dobivene u Grudama Puljić pozvao, jeste Ivica Rajić, zapovjednik HVO iz Kiseljaka. On je nakon desetogodišnjeg skrivanja u Hrvatskoj, u čemu je imao pomoć vlasti te zemlje, uhapšen i u Haagu osuđen na 12 godina robije. Rajić je bio zapovjednik vojske kojoj je njezin politički i vojni vrh namijenio neobičan, ponižavajući zadatak: da bude vojno poražena po svaku cijenu.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Nakon uvida u pismo koje je prije skoro trideset godina pisao Franji Tuđmanu, razmišljao sam šta bi se desilo, kako bi msgr. Vinko Puljić reagirao one junske noći ispred hotela u Travniku da sam mu na pitanje šta se desilo, odgovorio parafrazirajući onog „općinskog zapovjednika“ kojeg će on pola godina kasnije citirati u pismu Tuđmanu. Kakva bi bila reakcija dvojice svećenika u Travniku da sam kazao kako „HVO ima dogovor sa srpskom stranom… po kojem će Srbi omogućiti iseliti Hrvate, a oni će te predjele predati četnicima. Zato su morali izazvati Muslimane, Armiju BiH da ih potjeraju odavde (iz Travnika)…?!“

Svoj tekst u kojem je kroz tragičnu sudbinu Hrvata iz Vareša ispričao povijesnu istinu o sudbinama hiljada njihovih sunarodnjaka u srednjoj Bosni, prof. Ivo Goldstein završio je riječima kojima i ja okončavam ovaj tekst.

„U posljednje vrijeme javljaju se više nego proteklih godina oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata i da ih brani i danas. Danas će ti i takvi odbranu koncepcije Herceg- Bosne zaogrnuti u plašt ‘borbe za prava Hrvata u BiH’, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja ‘trećeg entiteta’, itd.“

„No zagovornicima Herceg-Bosne“, poentirao je Goldstein, „nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese“…