Prije trideset i šest godina u “Kalesijskim novinama” pisalo se o Bulatovcima, naselju u Općini Kalesija, a mi Vam tekst prenosimo u cjelosti.
Bulatovci
Želja zvana moderno selo
Sretao sam Bulatovčane i u Bulatovcima i u Kalesiji. Sekretar mjesne zajednice Besim Heljić često me je opominjao da prema stanovnicima ovog uzornog sela činim nepravdu, da su oni mnogo uradili da rade i grade a da, i pored toga, njihove aktivnosti ostaju nezabilježene.
Činilo mi se da ovaj vrijedni sekretar Mjesne zajednice Memići pomalo pretjeruje i da se slične aktivnosti i akcije vode u skoro svim mjesnim zajednicama i selima sa područja opštine. Zbog toga sam mu često odgovarao “doći ću”, “polako”, “uradite još nešto”, “zovite me kad budete izvodili neku akciju”.
Bila je nedelja tog 4. marta kad je Besim sa svojim drugarima “banuo” u Kalesiju. Rekao je:”Imaš da ideš” i ja nisam imao izbora. Žurno, razgovarajući o akciji koja se vodi krenuli smo prema Bulatovcima. Toga dana Bulatovčani su radili na popravci lokalnog puta i iskopavanju propusnih kanala za oticanje vode. Snimili smo akcijaše i pojedine detalje sa akcije a onda ruku pod ruku sa najza paženijim aktivistima sela pošli u kuću Ibrahima Turkića, da tamo, na miru, popričamo o svemu što su Bulatovčani do sada vlastitim snagama uradili, o onom što ih tišti, i o daljim planovima izgradnje sela a za bolje zajedničko sjutra.
Organizovali smo neku vrstu “okruglo stola” za kojim su osim mene bili Besim Heljić, Ćazim Ćurtović, Halil Ferhatović, Avdo Bečić, Ibrahim Turkić, Avdo Bešić, Ismet Turkić, Hazim Bešić i Dževad Turkić.
I priča je protekla.
-Kako živite?
-Ovdje se, uglavnom, živi od poljoprivrede. Imamo 45 domaćinstava i isto toliko zaposlenih. Mi ostali živimo od ove bulatovačke poljoprivrede. Poneko je otišao na rad u inostranstvo. Djeca idu u školi. I tako…
Imamo deset traktora, dva kombija, kosačice, mlinove. Rade uglavnom, stari jer je najveći dio omladine otišao na škole. Obuhvaćenost djece i omladine osnovnim i srednjim pa i fakultetskim obrazovanjem povećava se iz dana u dan. Za one što su ostali na selu Crveni krst u zajednici sa nama organizuje zdravstveno…i druga korisna predavanja.
Mi, poljoprivrednici, snalazimo se kako znamo i umijemo. Neko radi za sebe, neko se udružio sa zadrugom a svima su nam opet potrebna stučna predavanja kako bi od ove zemlje još bolje živjeli.
Sva domaćinstva su savremeno opremljena. Živi se dobro, narod je voljan radi i ističe se. Želja nam je da uskoro posjetimo jedno od savremenih sela kako bi nam bilo jasno šta ćemo dalje raditi. Vodovod je uredan, put se gradi, eto, sve je radilo šest traktora i … ljudi. Tako će biti i sjutra i narednih dana sve dol..selo ne dobije moderan izgled.
-Šta konkretno planirate?
Još od 1977. godine zaveli smo samodoprinos u trajanju od pet godina. Želja nam je da na ovaj način obezbjedimo sredstva za asfaltiranje puta i rekonstrukciju električne mreže. Pored ovoga izgradićemo i čitaonicu koja će nam dobro doći za društveno-političke organizacije sela i omladinu. U vezi sa lokacijom…objekta izgradimo salu za sastanke i radne dogovore, prostor za kulturno-umjetničke programe. Nedostatak prodavnice takođe je jedan od problema koji još uvijek nismo riješili. No, kako sada stvari stoje u suradnji sa zadrugom otvorićemo i tu tako potrebu prodavnicu. Proizvodimo a nemamo kome da prodamo. Stanica za otkup mlijeka dobrodošla bi i nama i Mljekari iz Tuzle. Po ovom pitanju već smo imali neke pregovore pa spravom očekujemo da će otkupna stanica u našem selu proraditi do maja.
-Šta vam nedostaje?
-Ima tu još mnogo toga da se radi i dograđuje. Stručna pomoć u poljoprivrednoj proizvodnji ikooperativnim odnosima svakako nam je naj neophodnija. Htjeli bi da znamo šta i kako da proizvodimo kako bi kompletnije i šire organizovali proizvodnju što bi imalo dvostruku korist. Nedostaje i kompletnija saradnja sa Veterinarskom stanicom. Malo smo upućeni u značaj i mogućnosti koje pružaju kooperativni odnosi i udruživanje poljoprivrednika. Htjeli bi proširiti i saznanja i saradnju ali makar u ovom trenutku ne znamo kako i zbog čega. Mislimo da je ovdje zatajila mjesna konferencija SSRN-a koja se ne angažuje dovoljno na izgradnji novih, drugačijih i boljih odnosa na selu i u poljoprivredi.
Mi proizvodimo dosta. Imamo višak kukuruza, pšenice. Šljiva dobro rađa ali se dobro ne prodaje. Zbog toga se najveći dio njenog rada pretoči u rakiju da bi, makar tako, domaćinu-poljoprivredniku donio korist. A tako nebi trebalo. Sve dok ne bude bilo pravog dogovaranja dok ja ne budem znao šta treba da usije pa da bi dobio dinar, rekao je jedan od sagovornika, neću biti siguran da ću od onoga ušto ulažem silan napor i nad čijem bdijem imati koristi. Sve do tada i šljiva i kukurur i krompir i meso i duhan i stoka čekaće slučajnog ili nakupca što je još gore.
Tako pričaju Bulatovčani, hvale se i žale. Čini se sasvim otvoreno i objektivno u njihovoj priči satkana je želja da se živi pošteno i bolje. Delegatsko dogovaranje i ovdje je značajno zakoračilo. I ovaj susret bio je ništa drugo nego jedan od značajan radni dogovor bulatovčana.
Za svoje delegate, u mjesnoj zajednici i društveno-političkim organizacijama kažu da još uvijek ne ispunjavaju ono što su od njih očekivali kada su ih izabrali da predstavljaju njihovu mjesnu zajednicu. Stanovnici Bulatovaca još uvijek malo znaju o najvažnijim odlukama koje skupština i druge društveno-političke organizacije usvajane. No, oni vjeruju u bolje sjutra i grade ga tražeći i ne čekajući da ono dođe samo od nekog drugog.