Kao čovjek, Zulfikar Berber je bio u onom osjetljivom dobu života kad si dovoljno star da budeš otpušten s posla kao višak radne snage, a nisi dovoljno mlad da brzo dobiješ novi posao: to mu se i dogodilo – našao se nakon pet godina rada na listi otpuštenih dostavljača pisama i paketa u pošti u Frankfurtu na Majni i u tako dugoj potrazi za poslom da ga je počela obuzimati malodušnost čiji je najteži oblik bila nesanica ispunjena tmurnim razmišljanjem: nesanica mu je umarala tijelo, a pesimistične misli lomile su mu duh. Tragajući za novim poslom, u danima vikenda je prije podne njegovao cvijeće i travnjak na jednoj porodičnoj parceli na mjesnom groblju, a popodne je bio šetač pasa, para elegantnih i temperamentnih crnih labrador retrivera (od čijih se nepredvidivih napada umiljavanja jedva uspijevao odbraniti ).
Kao pisac, koji je objavio jednu knjigu priča Srebrnina gospođe M, otišao je iz Bosne u Njemačku 1992. godine prije nego što je mogao steći književno ime (sav njegov na brzinu ponesen prtljag bila su dva primjerka knjige, farmerice, tri košulje kratkih rukava, pola vekne hljeba i diploma studija južnoslavenskih jezika i komparativne književnosti (od koje u Njemačkoj neće imati nikakve koristi). U Njemačkoj je napisao još jednu zbirku priča i zbirku refleksivnih pjesama, ali nije imao nikakvih izgleda da ih objavi jer ih je napisao na bosanskom jeziku. Njemački jezik je znao toliko da se može njime koristiti u bilo kojoj svakodnevnoj prilici bez opasnosti da neće biti shvaćen, ili da neće naći potrebne riječi da kaže što želi, ili što se mora reći; čitao je knjige na njemačkom, ali njegovo znanje njemačkog jezika nije bilo ni blizu nivoa koji bi ga ohrabrio da pokuša pisati na njemačkom, ili ono što je napisao prevesti na njemački. Put do njemačkog izdavača za njega je postojao samo u misaonoj sferi i u snovima u kojima su nepostojeći početak i kraj opisivali krug.
Tog jutra, koje je stvarni početak ove priče, kao i mnogih jutara prije toga, Zulfikar je, gledajući u osunčani prozor, spram svjetla vidio kako mu ispred desnog oka, iz kojeg, kao da izviru, plove prema gore crne mrlje nepravilnog oblika i veličine i nestaju iz vidokruga, za iščezlim pojavljuju se druge i plove naviše dok se i one ne izgube: plove sporo, lelujajući se kao da ih nagore tjera neka slabašna i neujednačena vazdušna struja, ili kao da su zakačene nevidljivim nitima koje neka imaginarna ruka poteže i odvlači u prostor izvan vidnog polja. Prvih dana po otkriću tih crnih mrlja, bilo mu je zanimljivo pratiti njihovo lelujavo putovanje, osjećao se kao odabrani sudionik u kakvoj tajanstvenoj igri, a tog jutra javila mu se misao da svaka pojava, u koliko god je velova tajanstva uvijao ljudski duh, mora imati neki realan izvor. Odlučio je otići očnom ljekaru.
„Morate u bolnicu“ – rekao je okulista nakon što je završio pregled.
„Kada“?
„Odmah. Možete u Frankfurt, Gisen ili Marburg. Na vašem mjestu, ja bih otišao u Marburg“.
Kao čitalac, Zulfikar Berber robovao je navici da uporedo čita više knjiga, da čita u hodu, za stolom dok jede i na putovanju vozom ili autobusom, da čita bilo gdje i na bilo kojem mjestu ako ima uslove za čitanje. U Marburg je ponio Devinske elegije Reiner Maria Rilkea i romane Sidarta Hermana Hesea i Mišljenje jednog klovna Hajnriha Bela. Ponio je i knjigu svojih priča. Nije se osjećao potpunim bićem ukoliko nije uvijek imao uz sebe jednu od svojih knjiga, a naslovnu priču Srebrnina gospođe M. ( u kojoj je ispričao jednu lirski sjetnu epizodu iz studentskih dana) smatrao je svojom amajlijom, uz to mu je u podsvijesti bila podstanar misao da se nikada ne zna kada će mu iskrsnuti prilika da se namjeri na nekog prevodioca kojeg će zainteresovati za svoju knjigu.
Dok je čekao da bude prozvan, Zulfikar je čitao Rilkeove elegije, a malo–malo pa bi ga zasvrbila pomisao da izađe iz čekaonice i ne vrati se, kao što je uradio onda kad mu je bio otekao palac desne ruke.
Palac je bio otekao i odebljao toliko da ga nije mogao saviti u zglobu. Oticanje se dešavalo pred njegovim očima i trajalo nekoliko minuta. Otok nije bio bolan, ali Zulfikaru je smetao jer mu je palac izgledao kao stranac na ruci na kojoj su ostali prsti dugi i vitki kakve imaju gitaristi i pijanisti. Palcem i kažiprstom lijeve ruke masirao bi otekli palac i on se nakon dužeg masiranja vraćao gotovo u svoj normalni oblik. Desetak minuta pošto ga prestane masirati, palac je ponovo oticao. Ponekad se palac sam od sebe na neko vrijeme vraćao u svoj stalni oblik da bi potom nakon izvjesnog vremena ponovo otekao. Zulfikar je pomislio da se palac počeo ponašati kao posebno biće koje ima svoju volju; nepredvidivo i hirovito biće koje se sasvim otrglo kontroli njegova duha kojoj se svi ostali prsti neminovno povinuju pa svakog od njiih može kad god hoće saviti u zglobu i ponovo ga ispružiti, može svakim posebno i svima zajedno dobovati po površini stola, može prste priljubiti jedan uz drugog, ili ih udaljiti toliko da se kožica između prstiju tako zategne da osjeti između prstiju nešto što je više nelagoda nego bol, može jagodicama savijenih prstiju pritisnuti dlanove toliko da nokti na njima ostave bjeličaste tragove u obliku polumjeseca; sve to što može činiti prstima znači da su oni dio njegova i tijela i bića. Desni palac je to prestao biti ne samo po tome što mijenja oblik, već i po tome što se odmakao od kažiprsta kao da s njim nema ništa. Petog dana počeo je razgovarati sa palcem, nekad u mislima, a nekad i glasno; čak je počeo mijenjajući glas govoriti sebi umjesto palca. Taj razgovor s palcem mu je u početku godio u njegovoj izbjegličkoj usamljenosti u iznajmljenom namještenom stanu kojeg je plaćalo socijalno, ali je nervoza koju je u njemu izazivala samovolja palca nadjačala ugodu koju mu je pružao dijalog s njim pa je osmog dana odlučio zatražiti ljekarsku pomoć. Po napuštanju ordinacije, na povratku u stan, palac se pred njegovim očima stao tanjiti, za nepunih pola sata, sam od sebe, vratio se u svoj prijašnji oblik i u njemu ostao.
Prozvan je kad je upravo ostao zamišljen nad stihovima koje je bio pročitao:
Makar se i ugasile svjetiljke; makar mi
se reklo: ničega više – makar s pozornice
zastrujila praznina u sivu propuhu,
makar niko od mojih tihih predaka
ne sjedio uza me, ni žena, pa ni
dječak s jednim smeđim razrokim okom:
ostajem ipak, uvijek je moguće gledati.
„La Mer“ – rekao je doktor i pružio Berberu ruku.
La mer je Francuz, visok i vitak četrdesetogodišnjak dugih neposlušnih pramenova kose. Osmijeh na njegovom licu kod Zulfikara, koji je imao moć da u duhu u trenutku oblikuje najčudnije vizije, stvorio je prizor široko raskriljenih vratnica koje ga mame da kroz njih prođe i nađe se u nepoznatom svijetu koji se kroz njih pruža pred očima. Bio je iznenađen doktorovom gestom. Nije volio ići doktoru i odlazio je nakon mnogog odgađanja odlaska. Pouzdano zna da mu se ranije ni jedan doktor nije predstavio.
„Zulfikar Berber“- rekao je pružajući ruku ( bio je začuđen malenošću doktorove šake, a snagom i srdačnošću stiska).
Pogledavši knjigu koju je Zulfikar položio na sto doktor je rekao:
„ Rilke je i moj pjesnik. Ni u čijim stihovima nema toliko tame koja dušu može ispuniti svjetlošću“.
Pregled je trajao dugo. Zulfikar je u toku pregleda u jednom trenu postao svjestan značenja doktorova imena: More i pomislio da je svakom čovjeku kad se rodi sigurno jedno od određenja ime i da je posebno ime kao More, Nebo, Svemir, Sanjar, Svjetlost, Tragač, Darivač… određeno za posebnog čovjeka koji se može nositi s njegovom težinom.
„Nemojte od večeras ništa jesti ni piti, ujutro ću vam operisati desno oko“- rekao je doktor La Mer.
„Šta će biti ako ne želim biti operisan“- upitao je.
„Izgubit ćete oko“.
„Toliko sam izgubio…tamo, tamo u Bosni da mogu i jedno oko“- rekao je Zulfikar odjednom savladan navalom malodušnosti.
„Gore glavu. Berberi su poznati kao ponosni i veliki ratnici, kao vješti jahači koji najbolje jašu kad idu u susret oluji.“ – rekao je La Mer i potapšao ga po ramenu.
Zulfikar je ponovo bio iznenađen time što je doktor zapamtio njegovo prezime.
„Odluku ostavite da prenoći. Dan čovjeka udaljava od njega, a noć ga budnog vraća sebi samome“.
„Ja sam sestra Lena“ rekla je medicinska sestra dovevši Zulfikara u bolesničku jednokrevetnu sobu. „Ako vam nešto zatrebam, pozovite me zvonom iznad uzglavlja.“- rekla je i izišla.
Samo što je zatvorila vrata, Zulfikar je upravo stavljao knjige na noćni stolić, otvorila je vrata i rekla:
„Ako vam se ne bude spavalo, dođite za sto za posjetioce, zovemo ga sto za priču. Večeras sam dežurna“ .
Suprotno slutnji doktora La Mer i sestre Lene da će imati besanu noć, Zulfikar je pri upaljenom svjetlu zaspao prije nego što je njegov uzbuđeni duh uspio savladati umor tijela. Spavao je do pred tri sata iza ponoći. Za stolom za priču je zatekao sestru Lenu kako pije mirišljavi smaragdno crveni čaj iz staklene šolje. Na stolu, na sigurnoj udaljenosti od šolje s čajem, ležala je njegova knjiga priča, rasklopljena s koricama prema gore.
Vidjevši njegov pogled usmjeren na knjigu, zarumenjela se. Zulfikar je podigao pogled s knjige i zadržao ga na njenom licu. Rumen se za nijansu pojačala. Bio je zatečen njenom neobičnom ljepotom: ljupko izduženo ovalno lice bilo je skladu sa izduženim vratom, i lice i vrat su bili taman toliko izduženi da je to očito u odnosu na okean uobičajenih ženskih likova čija dužina lica i vrata nikome na padaju u oči, a da ne izaziva čuđenje i ne ostaje u zjenicama i mislima, lice je bilo oukvireno dugom smeđom kosom, ravnomjerno razdijeljenom po sredini glave, i na njemu su se isticale pretjerano velike oči u obliku košpice šljive dužine lukova obrve, tanak nos izdužen u skladu s dužinom lica i malene, ali pune, usne tik iznad jajolikog luka brade: sve je na njenom licu, zasebno gledano, bilo neobično i pretjerano, a, zajedno, činilo je savršen sklad; njeno lice i vrat kao da su nekom magijom napustili Modiljanijevo platno jednog od ženskih portreta i našli se na njenom tijelu sa kojim su u potpunoj harmoniji. Po crtama lica mogla je imati trideset, možda i neku više, godina, a po zračenju bića, jedva dvadeset jednu, dvadeset dvije; jalov je i nepotreban trud ljepoti određivati dob.
„Oprostite što sam uzela vašu knjigu dok ste spavali. Pročitala sam dvije priče. Srebr…nina…Ne, naravno, nisam razumjela njihov sadržaj, ali sam uživala u zvuku riječi. U ovo doba niko ne dolazi za sto za priču pa sam čitala u pola glasa i slušala samu sebe“- rekla je.
„Umjeti s razlogom slušati sebe veća je umjetnost nego bez umjeti bez ličnog razloga slušati drugog“ – rekao je. „Možete se praviti da nekog slušate, a da on ne zna da ga ne slušate, ali sebe ne možete prevariti“.
„Gospodin doktor, La Mer, rekao je da se ne želite operisati“- rekla je.
Sljedeći minut protekao je u šutnji. Gledao je njeno lice i učinilo mu se kako se iz njenih zjenica otimaju i izlijeću svjetlice, kao iskre iz vatre koja se razgorjeva; mogao se zakleti da su joj zaigrali krajevi usana i brada kao pred suze, znakovi da se upinjala da savlada tugu koja je htjela prestati biti tajnom, prije nego što je rekla:
„Ne nudim vas čajem, možda ste se ipak odlučili za operaciju“.
Kružila je jagodicom malog prsta po obodu šolje s čajem pa rekla ne prestajući s tim oklijevajućim pokretom koji nagovještava traženje riječi:
„Znate…ja…ja sam samo obična sestra, ali znam da su i piscima potrebna dva oka“.
„Piscima je potrebno stotinu očiju, draga sestro“, rekao je Zulfikar.
(Priča je osvojila prvu nagradu na književnom konkursu kalesijske biblioteke za izbor najbolje kratke priče o temi „Dijaspora“)
Književnik Zejćir Hasić rođen je u Brčkom 1945. godine, a živi u Tuzli. Penzionisani je profesor je bosanskog jezika. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove. Autor je knjiga: “Praviš se važan” (zbirka pjesama), “Ljubav i ljubav i ljubav” (zbirka pjesama, priča i kratki roman); “Srebrnina gospođe Marjane”, “Borhes u autobusu” (priče i novele), “Eglen sa dušom”, “Pokucaj i na vrata otvorena”, “Zavještanje Zuhdijino” (zbirke pjesama), te zbirku priča “Tamnovanje Tea Ormanskog”, „Plave fuze i druge ljubavi“…
Višestruko je nagrađivan za svoja književna ostvarenja. Između ostalih dobio nagrade za priču “Ivo Andrić” (lista “Oslobođenje”), “Zijo Dizdarević” Susreta “Zija Dizdarević” Fojnica, nagradu za radio-dramu, radio-roman i radio-novelu RTV BiH 1 i RTV Federacije BiH, i nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH za zbirku “Praviš se važan”. Također, autor je i nekoliko čitanki za osnovce i srednjoškolce.