Kalesijske novine Kalesijske novine
Potresno svjedočenje o stradanju u Srebrenici
O njegovoj sudbini mediji su izvještavali još 2009. godine. No, sam Hasan na nju želi ponovo podsjetitii. Teško mu je. No, želi stalno podsjećati buduće generacije, Bošnjake, da znaju šta im se može desiti ukoliko ne budu svjesni ko su i gdje žive
Hasan Hasanović tog jula 1995. godine ležao je potrbuške u vrletima oko Srebrenice i razmišljao šta će kazati majci gdje su mu braća. Tu mu je bila najveća briga. Smrt dvojice najmlađih sinova slomit će joj ionako krhko srce. Mlađeg Hajru Hasan je već ostavio u srebreničkim šumama. Još ako ostavi iHasiba, šta će joj ostati jadnoj od života.
– Odlučio sam da Hasibovo tijelo neću ostavljati pa makar i sam izgubio glavu – kaže Hasanović. Ovaj 41-godišnji pripadnik Oružanih snaga BiH, koji sa porodicom danas živi u Tuzli, nakon pada Srebrenica 1995. godine preživio je jednu od najvećih ljudskih tragedija.
Hasanov otac je u opkoljenoj Srebrenici 1993. godine umro od gladi, a četničke granate ubile su u koloni muškaraca koji su kroz šume pokušali doći do slobodne teritorije, Hasanova dva mlađa brata; Hajru koji je tada imao 18 godina i godinu dana starijeg Hasiba.
U razgovoru za bh. novinsku agenciju Patria Hasan se prisjetio dana kada je jednog brata morao ostaviti da leži mrtav, a drugog ubijenog brata nosio oko 20 kilometara na leđima do slobodne teritorije Nezuka.
O njegovoj sudbini mediji su izvještavali još 2009. godine. No, sam Hasan na nju želi ponovo podsjetitii. Teško mu je. No, želi stalno podsjećati buduće generacije, Bošnjake, da znaju šta im se može desiti ukoliko ne budu svjesni ko su i gdje žive. Žao mu je, jedino, što slika kako miluje lice ubijenog brata nije izložena među fotografijama u „Muzeju genocida“ u Memorijalnom centru u Potočarima.
– Bilo smo negdje oko Bratunačkih kamenica kada me u koloni stigao komšija Osmo, koji je imao 15 godina, i rekao mi da je Hajro ubijen. Svijet mi se srušio. Kolona je bila tolika da mi na sredini kolone nismo mogli znati šta se dešava na početku ili na kraju kolone. Bilo je hiljade i hiljade muškaraca i djece. Osmo me tad odveo do Hajre. Uspjeli smo ga okrenuti na leđa i pokriti, a onda smo morali nastaviti dalje – prisjetio se Hasan za Patriu.
Nekoliko dana kasnije četnici su ubili i njegovog drugog brata Hasiba. Tada 19 – godišnji učenik srednje škole za građevinske tehničare u Srebrenici, odličan, sve same petice, podlegao je od rana zadobivenih od mine. Od iste mine ranjen je i Hasan u nogu.
– Njegovo tijelo sam nosio oko 20 kilometara do Nezuka. Tek kada sam polije pogledao fotografije na kojima milujem bratovo lice, vidio sam da sam svo vrijeme išao bos, ali taj dan to nisam primjetio – govori Hasan.
– Ako me pitate kako sam izdržao, odgovor je veoma jednostavan. Mislio sam da ćemo svi biti ubijeni. Desetine i stotine ljudi je ginulo svaki dan. Nisam mislio da ću preživjeti i ja. Moje tijelo mi više ništa nije značilo. Ali, opet sam imao neku nadu da možda i neće biti tako, i da će mi barem malo biti lakše ako iznesem brata na slobodnu teritoriju, pa makar on bio i mrtav – kaže Hasan.
Dva mjeseca nakon Hasibove smrti njegov mezar Hasan je pronašao na ateističkom groblju u Tuzli. Bio je žalostan zbog toga.
– Uzeli su mi ga u Nezuku i odnijeli negdje. Poslije sam tragao za njim i na kraju ga pronašao u ateističkom groblju. Bilo mi je krivo. Iskopao sam ga sa prijatelja i njegov tabut prenio u muslimansko mezarje. Hajrine kosti našao sam 2009. godine. Ukopao sam ga pored Hasiba. Nek su mi zajedno – govori Hasan.
11. jula ponovo će u Potočare na dženazu. Ukopat će tetića. Nema ga u mezar spustiti niko osim Hasana, piša Patria.
