Kalesijske novine Kalesijske novine
Prije trinaest godina, 12. jula 2006. godine, u 42. godini života, na Bolji svijet preselio je Besim ef. Čanić, tadašnji zamjenik muftije tuzlanskog i profesor u Behram-begovoj medresi. Besim ef. Čanić je rođen 1964. godine u Donjim Raincima, zaseok Čanići. Za kratkog života mnogo hajra je uradio za Bošnjake i u pripremi otpora nadolazećoj agresiji, i u toku agresije, a i u poslijeratnom periodu. Dirljivo sjećanje na svoga profesora na društvenoj mreži Facebook objavila je njegova učenica Anisa Tuhčić, iz Diviča, koje u cjelosti prenosimo.
“Nakon dženaze u Potočarima, utihnu struje nemira i tjeskobe ovosvjetskih prohtjeva. Sve nađe svoj tok prema Boljem svijetu. Umiriš se. Kao da si pokopao dio sebe što te odvlačio od Vječnosti. Kao da si pokopao sve ružne oblike ovog svijeta što vrhune tvojim slabim bićem odvodeći ga od Izvora. Kao da si pokopao nefs svoj što tjera te prema zlu, što zove te u jad i čemer što dunjaluk ga obećava. Kao da si pokopao sve nedosanje snove što su ti bili kočnica u životu, nisu dali da nastaviš dalje živeći nove snove. Kao da si pokopao svu bol proizašlu iz svih patnji nakon devedestih godina. Kao da si pokopao sva zla tebi učinjena, tvom ocu, tvom narodu, tvojoj zemlji. Kao da si pokopao strahove što te progone kada sklopiš oči, a i kada ih držih otvorene. Misliš, nema tuge što će te rastužiti, nema prolaznosti što će te zaboljeti, nema sna neispunjenog što ga nećeš ostvariti.
Onda, pročitaš poruku što je u njoj napisano da je jedan divan čovjek, profesor, preselio na današnji dan prije trinaest godina u četrdesetdrugoj godini života. Prošlo je toliko godina, da su njegovi učenici sada, skoro, u godinama njegovog preseljenja, a imaju još snova nedosanjanih, još nada neispunjenih, čekaju da ih ispune, kao što je i on čekao. Čekaju, a ne znaju do kada će, i kako otići sa ovog svijeta. Hoće li ostaviti pomen na svoje ime kao što ga je ostavio rahmetli profesor?! Danas ga se sjećam, i dovu učim, da ga Allah u džennetu nastani. Sjećam ga se, i pamtim kao plemenitog i gordog čovjeka, potpuno nenametljivog, a sasvim posebnog. Učio nas je ahlaku, učio nas je životu, učinio život ljepšim u internatskom okruženju što nije uvijek bilo lijepo, ni lahko. Hvala mu na tome. Hvala mu što je bio podrška svima nama kada smo podršku trebali. Hvala mu što je bio uz nas kada su nas hvalili, i kada su nas kudili, jer bili smo samo djeca, ništa više. A on, on je bio čovjek, roditelj, profesor, razrednik. Sve nam je bio. Na poleđini maturske fotografije kao posvetu mi je napisao:”Nadam se da ćemo se sresti u džamiji na Diviču.” Nismo se sreli, džamija je obnovljena, a profesor je otišao mnogo ranije.
Danas, trinaest godina od njegovog preseljenja pokušavam pronaći onaj trun dobra što bi me po njemu ljudi pamtili, onaj trun dobra što bi prevagnuo na tasu dobrih djela. Onaj trun dobra što bi me odvojio od svih nerealnih dunjalučkih očekivanja, od svih nerealnih identificaranja sa prolaznošću. Pronalazim samo neizmjernu milost Božiju što mi smiraj daje, u svoja djela ne polažem nade. A milost dovoljna je, uz trud moj, i namjeru moju, da trun dobra učinim, a ne pokvarim.
Neka je vječni rahmet plemenitoj duši rahmetli profesora Besima Čanića.”
Anisa Tuhčić
