Kalesijske novine Kalesijske novine
Prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Republike Bosne i Herecegovine Alija Izetbegović rođen je na današnji dan prije 100 godina, 8. augusta 1925., u Bosanskom Šamcu, u uglednoj begovskoj porodici. Tim povodom JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesija organiziovala je manifestaciju “100 godina od rođenja Alije Izetbegovića”. U okviru pomenute manifestacije upriličene su aktivnosti Slovo o velikanu i Izložba novinskih tekstova „Lik i djelo Alije Izetbegovića 1992-2003“. Izložbu je otvorio općinski načelnik Nermin Mujkanović.
“Alija Izetbegović, bio je mislilac, državnik, predvodnik, u vjeri ali prije svega bio je čovjek iz naroda. Ovo je prilika i mi je koristimo da očuvamo tradiciju i prenesemo na mlađe generacije” kazao je između ostalog načelnik Mujkanović.
U datim okolnostima, u toku agresije na Bosnu i Hercegovine, izvukao skoro maksimum, istakao je direktor JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesija Fahrudin Sinanović.
“Patriotske snage na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem su sačuvale Bosnu i Hercegovinu. Nama borba za Bosnu i Hercegovinu i dalje traje i bit će uspješna ako budemo slušali njegove upute, savjete i poruke i zbog toga mi moramo čuvati sjećanje na rahmetli Aliju Izetbegovića,” dodaje Sinanović
Na današnjoj manifestaciji citate prvog predsednika RBiH Alije Izetbegovića čitali su polaznici dramskog studija Kalesija, pjesmu Da te nije Alija izvela je Anita Halilović uz pratnju profesora Miralema Bošnjakovića.
Podsjećanja radi, Alija Izetbegović umro je 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu.
Obraćanje Fahrudina Sinanovića, direktora JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesija, povodom obilježavanja 100 godina od rođenja Alije Izetbegovića:
– Agresija na Bosnu bila je dio šireg vojnog i geopolitičkog konteksta. S obzirom na stanje duha i nacionalne svijesti našeg naroda, a i većeg dijela intelektualaca uoči Agresije, rahmetli Alija Izetbegović je izvukao maksimum iz datih vojnih i političkih okolnosti.
Ali, i danas ćete čuti neznalice i zlonamjerne koji će reći da su Alija Izetbegović, i stranka na čijem je bio čelu – SDA, krivi za rat u Bosni. Ponavljam, samo neznalice i zlonamjerni mogu tako nešto ustvrditi.
Podsjećamo da je krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog vijeka, došlo do velikih promjena u tzv. lageru istočnoevropskih socijalističkih zemalja: rušenje Berlinskog zida, revolucije u Rumuniji i Čehoslovačkoj, raspad nekih zemalja poput DDR-a, Sovjeskog saveza i Čehoslovačke. Mnoge od tih događaja i mi smo gledali na televiziji.
Političarima, koji su dobro poznavali tu situaciju, bilo je jasno da će i tadašnja SFRJ doći na red, da je neće moći zaobići promjene, a na kraju i raspad.
Nosioci ideje velikosrpskog državnog projekta i velikohrvatskog projekta u tome su vidjeli šansu da ostvare svoje težnje o “velikoj Srbiji”, koja je trebala imati granice na liniji Karlobag – Karlovac Virovitica, i “velikoj Hrvatskoj” s granicama kod Zemuna. U Hrvatskoj se ono HDZ čitalo kao Hrvatska do Zemuna. Kao što se jasno vidi, u planovima i jednih i drugih nije bilo mjesta za Bosnu.
Svjestan takve situacije, Alija Izetbegović je sa grupom svojih saradnika odlučio da politički organizira i pod jednu kapu okupi Bošnjake, koji su se tada izjašnjavali uglavnom kao Muslimani ( s velikim M) i kao Jugosloveni, ne bi li uspio očuvati Bosnu i spasiti je od ralja velikodržavnih projekata s istoka i zapada. Da Alija Izetbegović nije okupio Bošnjake, da se bore za jedinstvenu Bosnu, dio Bošnjaka bi se borio pod srpskom, a dio pod hrvatskom zastavom. Hrvatska i tadašnja krnja Jugoslavija (zapravo Srbija) bi vodile rat o teritorijalnom razgraničenju do zadnjeg Bošnjaka.
Alija Izetbegović i Kiro Gligorov su pokušali sve da se očuva Jugoslavija, ali, nažalost, apetiti Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana su bili nezajažljivi i nije bio moguć nikakav dogovor.
U takvoj situaciji Alija Izetbegović uspijeva okupiti sve patriotske snage i uz cijenu, koja se morala platiti, uspio sačuvati Bosnu. Podsjećamo da je početkom 1992. godine, kada je krenula agresija, Bosna bila bez vlastite vojske, da je Teritorijalna odbrana razoružana, da nam je evden embargu, a s druge strane Srbija je na raspolaganju imala sve vojne efektive, i ljudske i materijalne, nekadašnje “JNA”, da je i Hrvatska, koja će se kasnije uključiti u agresiju na BiH, također imala svoju vojsku i policiju. Prema Popisu iz 1991. godine, Srba je bilo više od 7 milona, Hrvata oko 4,5 miliona, a Bošnjaka tek nešto više od 2 miliona. Po svim vojnim logikama, po svim matematičkim računicama, Bosna je trebala pasti i biti pregažena.
Ipak, dogodilo se ČUDO BOSANSKOG OTPORA, kako je to definirao naš predsjednik, i Bosna se odbranila.
Dejtonski sporazum nije bio pravedan, ali je donio mir. Bošnjaci su nakon skoro četiri gdine rata bili na pragu biološkog opstanka. Mi koji smo svjedoci tog vremena, sjećamo se tadašnje krilatice “Potpisuj, Alija, da je ko avlija”. Alija Izetbegović je bio pod velikim pritiskom. Ipak i u Dejtonu je, u datim okolnostima i pod silnim pritiscima, izvukao skoro maksimu. Podsjećamo da je zahvaljujući Dejtonu spašeno Brčko, mnoge teritorije koje su bile pod ukupacijom srpskih snaga su pripale Federaciji: Vogošća, Ilidža, Grbavica, dijelovi općine Goražde, Vis i još neka naselja u Kalesiji, dijelovi zvorničke općine… Ono što se za skoro četiri godine rata nije uspjelo vojnnim putem, uspjelo se pregovorima. Naravno, morali smo progutati i knedlu u vidu naziva manjeg entiteta – Republika srpska.
Alija Izetbegović, sa svim patrotskim snaga, uprkos dvostrukoj agresiji, sačuvao je tapiju na Bosnu, sačuvao Bosnu u njenim granicama. Na nama je da nastavimo borbu za Bosnu, za uređenje Bosne u njenim očuvanim avnojevskim granicama.
Borba nije lahka, ali predaje i posustajanja ne smije biti. I uspjet ćemo u tome ako budemo slijedili ideje, upute i poruke rahmetli Alije Izetbegovića.
Aliju Izetbegovića je cijenio i Istok i Zapad. On i Vaclav Havel, češki predsjednik, su posljednji evropski intelektualci, mislioci i filozofi koji su bili na čelu jedne evropske države.
Naravno, i Alija Izetbegović je samo čovjek i sigurno je bilo grešaka, ali u ključnim stvarima, kada je u pitanju opstanak Bosne, donosio je ispravne odluke. General poslije boja lahko je biti i pametovati.
O vrijednosti Alije Izetbegovića, i kao čovjeka i kao državnika, svjedoče brojne izjave istaknutih političara, državnika i javnih ličnosti u zemlji i inozemstvu, počev od Holbruka, Pedija Ešdauna, Stjepan Mesića, Taiba Edrogana, Predraga Matvejevića; Nedžad Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana…
Akademik Abdulah Sidran, kada je drugi put, u ratno doba, izabran za predsjednika Društva pisaca BiH, upravu Društva pisaca, u kojoj su bila tri Bošnjaka, tri bosanska Hrvata i tri bosanska Srbina, odveo je jedne prilike kod Izetbegovića.
O tome Sidran priča:
– U neka doba, književnik Nenad Radanović, koji je Krajišnik i koji je bio ogorčen na djelovanje Tuđmanovih, upitao je: ‘Predsjedniče, dokle Vi mislite tolerirati Tuđmanovu politiku u Bosni, i zašto mu popuštamo?’ U Alije su bile ljubičaste oči, to ko ga nije vidio, ne bi vjerovao da oči mogu biti ljubičaste. On gleda u Nenada i kaže: ‘Znate, kod pjesnika Kranjčevića ima jedna pjesma koja govori o jednoj zagrebačkoj sirotici, kada su je nešto slično pitali o njenoj profesiji ( a bila je prostitutka), ona je odgovorila: ‘Imala bih obraza, kad ne bih imala trbuha’. Sidranu se Izetbegovićev odgovor učinio genijalnim.
– Genijalno je to da jedan političar jednom književniku, na izrazito političko pitanje, odgovara superiornom književnom metaforom. Svaki od devet književnika poslije mi se zahvaljivao. Onaj ko ga nije volio, ukinuo je nevoljenje, ko ga je simpatizirao, zavolio ga je, a ko ga je volio, postao je fanatik. Imao je harizmu koja je bila gotovo vidljiva – ono što zrači – kazao je između ostalog jedan od najvećih bosanskih književnika Abdulah Sidran o Aliji Izetbegoviću.
Kada je Sidran ovdje spomenuo Alijinu harizmu, želim kazati da je to najbolji odgovor onima koji tvrde da je i sam Alija Izetbegović želio podjelu Bosne. Takvi moraju znati: da je Alija Izetbegović želio podjelu Bosne, to bi bez problema i ostvario s obrzirom na to koliku je harizmu, koliki je ugled i uticaj imao kod Bošnjaka.
Alija Izetbegović je bio veliki borac za nedjeljivu, jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Ponavljam s obzirom na ukupne okolnosti, izvukao je skoro maksimum za Bosnu i Hercegovinu.
– Mi smo ovu izložbu novinskih naslova o životu i liku djela Alije Izetbegovića pripremili u saradnji s JU Muzej Alije Izetbegovića Sarajevo. Dva puta smo je već prikazivali. Radit ćemo to i ubuduće jer to Alija Izetbegović i zaslužuje, jer je jedna od najistaknutijih ličnosti u povijesti Bosne i Hercegovine.
Na kraju, želim da vam se zahvalim za pažnju i pozovem da pred plemenitu dušu našeg rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića proučimo Fatihu…
