Kalesijske novine Kalesijske novine
Historija kao alat zaborava
Postoji izreka koja kaže da nas historija uči mnogo čemu, osim onome najbitnijem – da iz nje ne učimo. Ako se okrenemo prema Balkanu, a posebno našoj divnoj Bosni i Hercegovini, ta se izreka pretvara u svakodnevicu. Ne treba biti ni filozof, ni ekonomista da se vidi da nešto ozbiljno ne štima. Ne samo kod nas nego i u svijetu! Svijet se raspada, i niko više ni ne pokušava sakriti šavove. Štaviše ignoriše se mnogo čega, počevši od EU, sukova SAD-Kina, pa nadalje. Ratovi, ratni zločini, ubijanje ljudi na či cijelog svijeta, inflacije bez pokrića, sistemska nepravda na svakom koraku u svakoj pori društva, sve dublje podjele iz kojih se ne nazire da će ikada biti ikakvog pomirenja ili udruživanja, i na koncu ne manje važno, ali sve plići sadržaji. I na kraju kao ona višnja na vrhu torge: Sve se to prodaje pod etiketu slobode.
Ali kakve slobode? I ono još važnije – čije slobode?
Ovdje su ideologije uvijek bile uvožene izvana, sistemi nametani, a narodi gurnut u uloge koje nije birao. Uvijek neko planira za nas, uvijek neko zna bolje, a mi smo ti koji trebaju živjeti posljedice tih “boljih rješenja”. Kada je pao Berlinski zid, ideološki vakuum nije dugo potrajao. U prostoru koji su napustili stari narativi, pojavili su se novi – sofisticiraniji, decentralizovani, ali ne manje opasni. Zamalo da kažemo naprotiv. Teško je iz ove današnje perspektive ocijeniti šta je gore. Ono što zasigurno znamo je, da ono prije nije valjalo, ali da ne valja ni ovo sada, a nečemu boljem se više ni ne nadamo!
Jedna od uvezenih ideja je i libertarijanizam, koji se u postsocijalističkim društvima pojavljuje gotovo kao mesijanska ideja oslobođenja – Musa (Mojsije) samo što nije došao da prepolovi more i da uđemo u Obećanu zemlju blagostanja – ali, uvijek to neko “ALI”, u praksi sve to djeluje kao nevjerovatno moćan sofisticirani alat kontrole.
BiH kao igralište ideoloških eksperimenata
Bosna i Hercegovina, sa svojom nametnutom (iz skoro istih Centara moći!) kompleksnom političkom arhitekturom, fragmentisanom vlašću i institucionalnom slabošću, postala je gotovo idealan poligon za testiranje raznih ideoloških konstrukata. Nakon rata, umjesto da dobijemo državu, dobili smo mehanizam održavanja haosa. Postoje zemlje koje izvoze naftu. Mi izvozimo poligon za probavanje svega što kome na svijetu padne na pamet.
Naš politički haos, naša fragmentirana vlast, naši kantoni, entiteti, međunarodni protektorat – to nije samo prepreka. To je idealan poligon za uvođenje ideoloških eksperimenata i to bez iakakve odgovornosti. U takvom ambijentu, strane sile nisu nudile partnerstvo, već “pomoć”. Ali takva njihova pomoć, kako upozorava nobelovac Joseph Stiglitz, predstavljajući gotovo istu tezu kao i marksista David Harvey“akumulaciju kroz dispozesiju”[i] – sofisticiran oblik primitivne akumulacije gdje se finansijske krize koriste za restrukturisanje ekonomija u korist zapadnog kapitala.[ii] Cijena te njihove ideologije je napaćeni mali čovjek zarad interesa “vlasnika” uvezenih ideologija.
Određene grupacije, nevladine organizacije, akademske institucije i fondacije, već godinama djeluju na ovom prostoru s ciljem propagiranja libertarijanskih i tzv. austrijskih ekonomskih ideja.[iii] U praksi to konkretno znači: slabljenje državnih institucija, promoviranje “slobode” kroz privatizaciju svega javnog, oblikovanje nove klase eksperata i intelektualaca koji su odškolovani u inostranstvu, stipendirani i vraćeni da “reformiraju”. Niko ne bježi od optimizovanja neefikasnog, glomaznog, korumpiranog državnog aparata koji ne samo da troši ogromna budžetska sredstva, nego ne nudi prostor, poligon za ekonomski, društveni, politički razvoj. Nudi samo poligon za uvođenje ideoloških eksperimenata, a koje mi na veliku žalost preko naših “intelektualnih idiota” to zdušno prihvatamo.
Tim velikim organizacijama uopšte nije teško proizvesti novu klasu “intelektualnih posrednika”. Oni će ih stipendirati, odškolovati, pomoći da osnuju razne organizacije, udruženja, štampaju pamflete, knjige, drže predavanja, naprosto “prosvjetljuju” “zaglupljeni” narod. I oni će sve to ne samo da prihvate, oni će to da žive, apsolutno ne shvatajući da su pijuni! Oni ništa protiv svoje države neće raditi iz zlobe ili pokvarenosti. Sve što rade, od udruživanja, tribina, predavanja, zahtjeva za promjenama zakona, procedura, ekonomskih modela, državnih institucija i tako dalje, sve to će raditi iz čistog uvjerenja. Uvjerenja da su superiorni i da je ideja koju uvoze u BiH skoro pa Božiji dar koji ne smijemo propustiti.
I ne, nisu problem dobre ideje. Nije problem i kada ideje nisu naše – ako nismo sposobni da ih sami proizvedemo, naravno da ih trebamo uvesti. Ali je problem što ih uvozimo nekritički, a svi snosimo višedecenijske ili višestoljetne posljedice kojih čini se apsolutno nismo svjesni.
Tržište bez države – ili država kao tržište?
Kada se raspala Jugoslavija, kad su se linije granica krvavo prekrajale, crtale ali i čuvale preko leđa običnih ljudi, ostala je pustoš! Infrastrukturalna, moralna, politička, duhovna, intelektualna! A u toj pustoši – otvorio se prostor za nove ideje. Jer nakon pustoši i dolazi nešto novo da se izgradi, i to je dobro! Ali ovdje ne dolaze ideje iznutra, niti kroz partnerstva, nego su uvezene gotovo pa na silu. I one nisu nikakva pomoć nego kao investiciju u kontrolu.
U svemu tome država se izbjegava kao šugava, osim kada ju treba oslabiti na svaki mogući način. Jer jaka država štiti ako ništa drugo, a ono barem dostojanstvo njenog građanina. Zato, važno je oslabiti državu i sve prepustiti “prirodnoj selekciji” oblikovanoj u ekonmski pokret zvani libertarijanizam. Zato su mnoge bjelosvjetske, bjelohoštaplerske organizacije ulagale u nevladin sektor u tzv think-tankove, za koje stalno govorimo kako ih nema dovoljno i treba mnogo više. Ulaže se u privatne vrtiće, osnovne i srednje škole, ali i univerzitete. Mladi ljudi se “programiraju” i šalju sa izdašnim stipendijama na njihove ideološke škole da budu još dodatno “izbrušeni”.[iv] Da, sve ovo liči na klasičnu priču teoretičara zavjera koju možemo da nađemo na svakom forumu, na raznim YouTube kanalima, TikTok profilima i drugim internet platformama. Međutim, ovdje ne pričamo tek onako, nego sa jasnim, preciznim datumima, dokumentima, imenima i prezimenima!
Na papiru, libertarijanizam zagovara minimalnu državu i maksimalnu individualnu slobodu. I to je u teoriji više nego odlično! Kamo sreće da to doista imamo. Kamo sreće da nemamo nacionalnih država uopšte čiji model je uspostavljen nakon WWI kao jedini ispravni i vrhunaravni. Međutim, to je model koji veoma dugačka ljudska historija ne poznaje i zasigurno je da će morati propasti. Ali zar baš mora početi od Bosne i bosanskog naroda? Sve mora preko naših leđa? Libetranijanizam na Balkanu, često znači slabu državu i slobodu samo za jake. Umjesto jačanja institucija, jača se uvjerenje da ih ne trebamo. Međutim, kako pokazuje Erik Reinert, ekonomist: “Sve uspješne razvijene zemlje koristile su protekcionizam i državnu intervenciju tokom svoje razvojne faze, a potom nametnuli politike slobodne trgovine zemljama u razvoju.”[v]Umjesto jačanja javnog interesa, prodaje se ideja da će “tržište sve srediti”, po principu “prirodne selekcije”. Odvaži se, budi privrednik, šta si se predao, kako te nije stid?! Umjesto što radiš kod nekoga za minimalac – kojeg svakako treba ukinuti jer guši slobodu privrede – otvori svoju firmu, budi svoj gazda. Uloži u sebe, nemoj samo kukati!
Ali tržište nije apstraktna sila. Tržište je skup interesa, a interesi dolaze od pojedinaca, od ljudi, a ljudi imaju svoju kulturu, tradiciju, običaje. Kada država ne štiti javno, onda se “slobodno tržište” pretvara u oligarhijski kazino, gdje igraju samo oni koji već imaju čipove. A svi znamo da te čipove nisu dobili na etički način!
Kada libertarijanizam dođe u BiH, on zasigurno ne oslobađa (onog gore spomenutog malog, običnog čovjeka kojeg je već rat, ali oni političko-ekonomski modeli prije 1990-ih već satrao). Libertarijanizam oslobađa samo moćne i ovo se mora otvoreno govoriti doslovno svuda! Jer ako slabiš državu u zemlji u kojoj nema pravne sigurnosti, ti ne oslobađaš tržište. Ti ga daješ u ruke onima koji su već povezani, koji imaju kapital, medije, uticaj. Imaju nerijetko i svoju privatnu armiju batinaša, zelenaša i Bog dragi zna čega već sve ne. To je recept za oligarhiju, za anarhiju, za kapitalistički feudalizam, a nikako za slobodu (običnog, gore spomenutog čovjeka).
Javier Milei: Novi mesija libertarijanaca i globalna mreža
Na globalnom planu, libertarijanska zajednica danas ima novu zvijezdu: argentinskog predsjednika Javiera Mileija. Svojom ekscentričnošću, ideološkom tvrdoćom i radikalnim ekonomskim mjerama, postao je uzor, inspiracija i dokaz da se “može”. Ali može šta tačno?
Milei zagovara potpunu deregulaciju, ukidanje centralne banke, privatizaciju javnih usluga, i maksimalno povlačenje države iz ekonomije. I dok mnogi upozoravaju da će to urušiti osnovne funkcije države i produbiti klasne razlike, za libertarijance on je heroj. Ma šta heroj, on je Obećani Mesija, Izbavitelj!
Njegova povezanost sa globalnim libertarijanskim centrima nije nekakva teorija zavjere nego javna informacija. Učestvovao je na seminarima organizacija poput Atlas Networka, Cato instituta i srodnih think tankova.[vi] Mnogi od onih koji danas šire libertarijanizam u BiH, također su povezani s tim institucijama. A znamo i koji su. Znamo i ko je osnovao libertanijansko udruženje, čijim parama, za čije interese. Ko promoviše njihove pamflete i knjige. Svi to znamo, samo oni, naivni, naši divni sugrađani za koje snažno vjerujemo da nemaju u sebi nimalo zlobe, ne znaju. Ne znaju zato što su im mozgovi isprani u školama koje su pohađali u centrima za ispiranje mozgova kojima se uvoze krajnje eksperimentalne ideologije u BiH!
Veze među svima njima nisu konspirativne, već sistemske. Oni se poznaju, učestvuju na istim seminarima, konferencijama, dobijaju nagrade iz istih ruku. Uzor su im isti profesori, iste knjige. Kreću se uvijek u istom “začaranom” krugu, pa je možda i to razlog zašto ne mogu da vide ništa izvan toga. I to nije nikakva teorija zavjere kako već ponavljamo više puta – to je stvarnost svakog savremenog ideološkog umrežavanja.
Dakle, ono što se danas forsira u Bosni i Hercegovini kroz edukacije, panele, reforme, policy papere – nije lokalni intelektualni produkt potpomognut izvana s ciljem osvještavanja, pružanja drugačijih perspektiva, s ciljem pomoći. To je uvezena agenda, oblikovana u biblioteci Hayeka i provedena uz pomoć lokalnih operativaca. Ha-Joon Chang u svojoj analizi pokazuje kako razvijene zemlje koriste protekcionističke politike za vlastiti razvoj, a potom “uklanjaju ljestve” (kicking away the ladder) za druge zemlje kroz nametnute libertarijanske politike.[vii] Usput rečeno, nemamo ništa protiv Hayeka, već smo to iznijeli ranije. No, jedno je teorija, a drugo praksa koju doslovno nigdje ne vidimo!
Libertarijanizam kao nova utopija
Moramo biti pošteni: libertarijanizam briljantno opisuje šta ne funkcioniše. Njegovi mislioci (Hayek, Mises, de Soto…) precizno rasparčavaju sve greške prekomjernog državnog intervencionizma. I sve to kroz veoma detaljana obrazlaganja na koja čovjek nema šta reći osim: tako je!
Ali svaki put kad je neko pokušao implementirati ove ideje kao “rješenje” – završilo je isto: u jačanju nevidljivih moći, u deregulisanom haosu, u potpunoj nevidljivosti odgovornosti. Slab radnik, jak lobi. Slab inspektorat, jak izvođač. Slaba institucija, jak konsalting.
Ovo nevjerovatno podsjeća na jednu drugu ideološku utopiju: komunizam. I komunizam i libertarijanizam tvrde da su njihove ideje uvijek pogrešno implementirane, ali nikada same po sebi pogrešne. Akademska literatura sve više prepoznaje ove paralele – kako navodi jedna analiza: “Radikalni libertarijanci i komunisti su jednostavno ogledala jedan drugog” jer obje ideologije dijele utopijske karakteristike i sistemske neuspjehe.[viii]Obje se hrane “vjerom u čistoću” i obećavaju raj – samo ako ih jednom negdje neko primijeni kako treba.
Kao što su komunisti nekada vjerovali u “blagostanje za sve” kroz plansku ekonomiju i partijsku disciplinu, tako danas libertarijanci vjeruju u “slobodu za sve” kroz potpuno slobodno tržište. I jedni i drugi, gotovo pa namjerno, svjesno zaboravljaju: ljudi nisu modeli, a društva nisu matematički proračuni.
Pitanja koja niko ne smije postaviti
Možda sam ja sve ovo pogrešno razumio, i možda sam isuviše skeptičan, ciničan, needukovan ili pogrešno edukovan! Možda ne čitam dovoljno pažljivo ta neka odabrana djela i ne pohađam njihove škole na kojima bi mi oni sve to objasnili i kazali kako sam zaluđen i kako imam zablude (biases). Možda stvarno ima zemalja koje su kroz libertarijanizam doživjele pravi preporod. Eto ja ih ne znam, a i to što ne znam, ne znači da ih nema. Samo što nekako nigdje da ih vidimo! Kako god bilo, ono što mene muči nije teorija, već realnost:
- Gdje je libertarijanizam implementiran u zemlji koja je slaba, zavisna, istrošena kolonijama, ratovima i na druge načine, baš ono kakva je naša divna Bosna?
- Ko profitira kada se država povlači, a tržište “oslobađa”, posebno u takvim državama?
- Može li običan građanin dobiti pravdu od tržišta? Ili u libertanizmu ne postoji pravda, postoji samo jednakost? Svi dobijaju iste cipele, nema veze što im ne odgovaraju – jednakost, a kome trebaju koje njemu odgovaraju – pravda – neka ganja sebi svoja prava!
- Da li doista pravna sigurnost dolazi iz ponude i potražnje?
U Bosni i Hercegovini je sve već privatizovano.[ix] Ne samo privreda, nego nažalost i duša, i vjera, i vjerovanje, i religija, i voda, i obrazovanje, i zdravstvo, i povjerenje. Privatizovana su i očekivanja. I onda, kada neko spomene sistematsko, državno/državničko planiranje, transparentnost, javno dobro – odmah se digne buka: “To je socijalizam!”, “To je planska ekonomija!”, “To je protiv tržišta!”
Ali šta ako je pravi problem to što već predugo ne planiramo ništa? I sada svaka ideja da se nešto organizuje, izgleda kao opasni povratak u komunizam. Svaka intervencija države se gleda kao nekakvo gušenje nekakvih vještačkih sloboda, nekakvih izvještačenih prava? Prava i sloboda koje su sebi pojedinci ili grupacije sami nametnuli – da rade šta im volja preko tereta slabih i obespravljenih. Pa njih da pitamo oni bi vrlo rado uveli robovlasnički sistem – jer zakon tržišta, zašto ne?!
Sloboda – čija, za koga?
Libertarijanizam će i dalje zvučati privlačno mnogima. I treba da bude! I treba ga čitati. Ali ga zato treba i kritikovati. Kao uostalom i svaku ozbiljnu školu mišljenja. Ali on ne može biti recept za sve. Pogotovo ne za zemlje poput naše. Štaviše, libertanijanizam vjerovatno ne da nije nikakvo rješenje za BiH, nego je njegova doslovna propast. Zadnji ekser na sanduku kojeg već odavno mnogi skrajaju sa svih strana!
Jer slobodno tržište ne znači ništa ako nema slobodnog čovjeka. A čovjek nije slobodan ako mu država ne štiti rad, zdravlje, znanje, dostojanstvo.
Ova kritika nije napad na ljude. Niti na Hayeka, niti na Mileija, niti ba bilo kog bosanskohercegovačkog intelektualca, političara ili možda privrednika. Ova kritika je poziv na samosvijest. Ako se ideje koje dominiraju političkim i ekonomskim diskursom u BiH ne rađaju ovdje, ako se finansiraju izvana, ako su povezana s globalnim centrima moći i ako redovno proizvode neuspjehe u praksi – zašto ih nastavljamo promovisati? Koji su to pokazatelji da će eto baš kod nas libertarijanizam uspjeti, kada kao takav nije uspio doslovno nigdje? Po čemu smo to mi drugačiji?
I šta ako sve to, što se promoviše, a promoviše se “slobodno tržište” nije naša šansa, nego naša zamka?
Možda nismo slobodni da biramo ideje, ali moramo biti slobodni da ih kritikujemo
Da li smo mi slobodni da biramo ideje? Ili nam se ideje biraju, a mi živimo njihove posljedice?
Ako ne postavimo ova pitanja, neko drugi će ih postaviti umjesto nas. Možda naprosto nemamo snage da se odupremo uvozu ideja. Premali smo, preslabi u svakom smislu, uz to smo međunarodni politički protektorat. Ali, neko drugi će odgovarati na ova pitanja i odgovor će biti ideološki, profesionalan, hladan i već odavno spreman. A odgovor će biti tržišni efikasan i trajno obavezujući.
Ovo nije napad na bilo koju školu mišljenja, pa ni na libertarijanizam, iako se možda kroz sve izneseno čini kao takvo. Ovo je pokušaj da razumijemo kontekst, moć i posljedice ideja, jer kako reče prije 70-ak godina Richard Weaver: Ideje imaju posljedice! Možda sam sve shvatio pogrešno, kao što reko iznad. I evo ako jesam, onda pozivam da me se ispravi i uputi na ono što je stvarnost – ne treba mi apologetika.
Akademska literatura potvrđuje strukturne sličnosti između komunizma i libertarijanizma kao utopijskih sistema koji obećavaju oslobođenje ali u praksi vode koncenetraciji moći.[x]
Ova kritika libertarijanizma nije izolovana. Naomi Klein u svojoj opsežno dokumentovanoj studiji “Shock Doctrine” pokazuje kako se libertarijanske politike sistemski implementiraju kroz “šok terapiju” nakon kriza – metoda koja omogućava transfer javne imovine privatnim interesima po cijenama ispod tržišnih.[xi] Čak i akademici poput James Scott-a, čije djelo “Seeing Like a State” libertarijanci često citiraju, eksplicitno upozoravaju da je “veliki kapitalizam jednako agencija homogenizacije i uniformnosti kao što je država.”[xii]
[i]Accumulation by dispossession, https://en.wikipedia.org/wiki/Accumulation_by_dispossession
[ii]Stiglitz, J. “Globalization and Its Discontents” – PBS intervju:https://www.pbs.org/wgbh/commandingheights/shared/minitext/int_josephstiglitz.html
[iii]Multi.ba (Atlas Network partner od 2011), Sloboda i Prosperitet BiH (osnovan 2010), Liberalni Forum – Atlas Network partneri u BiH. Vidi:https://www.atlasnetwork.org/articles/atlas-network-partners-in-sri-lanka-and-bosnia-and-herzegovina-make-the-list-for-2022-smart-bets
[iv]Mises University nudi potpune stipendije uključujući smještaj, hranu i transport za studente iz BiH. Vidi: https://mises.org/events/mises-university-2025
[v]How Rich Countries Got Rich . . . and Why Poor Countries Stay Poor: https://www.amazon.com/How-Rich-Countries-Poor-Stay/dp/1586486683
[vi]DeSmog research on Atlas Network and Argentina's political landscape. Vidi: https://www.desmog.com/2023/08/22/javier-milei-argentina-atlas-network/
[vii]Kicking Away the Ladder: Development Strategy in Historical Perspective: https://www.amazon.com/Kicking-Away-Ladder-Development-Perspective-ebook/dp/B09B422PPG
[viii]Why Radical Libertarians Are the New Communists. Vidi: https://evonomics.com/why-libertarians-are-the-new-communists/
[ix]Federacija BiH privatizirala je 1.088 od 1.450 preduzeća (74,8%) s transferom vrijednosti od 7,7 milijardi BAM ispod tržišne cijene. 75% bankarskog sektora je u stranom vlasništvu. Vidi:https://sarajevotimes.com/federation-of-bosnia-herzegovina-entity-privatized-1088-enterprises/
[x]Why Radical Libertarians Are the New Communists. Vidi: https://evonomics.com/why-libertarians-are-the-new-communists/
[xi]The Shock Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism: https://www.amazon.de/Shock-Doctrine-Rise-Disaster-Capitalism/dp/0141024534
[xii]Seeing like a State: How Certain Schemes to Improve the Human Condition Have Failed: https://www.amazon.de/Seeing-Like-State-Condition-Institution/dp/0300078153
