Kalesijske novine Kalesijske novine
Čovjek je bunar pun uspomena koje se ne vide, kao tamna voda. Ima dana kada izrone i zacakle živim ljudskim očima koje kažu da još uvijek nisi sam na svijetu. Da ima još njih koji pamte. Ovo je priča o takvom danu u Bosni
Dan je zlatan. Svjetlo se u svom spektru samo malčice pomjerilo ka jeseni. Sjedimo u Bosanskoj kući, rajskom restoranu pored puta koji iz Tuzle vodi ka Zvorniku. Možda bi bolje bilo da kažem „dženetski restoran“, pošto se ovdje svi pozdravljaju tradicionalnim muslimanskim pozdravom „selam alejkum“. Taj pozdrav zapravo znači „mir s vama“, a izvorno ga koriste govornici arapskog jezika, bez obzira na vjeru koju ispovijedaju. U Bosni je taj pozdrav postao vododjelnica između sekularno orijentisanih ljudi koji kažu „dobar dan“ i vjerujućih muslimana ili ljudi koji su naslonjeni na tradiciju. Oni vam požele mir.
Dženet – raj po islamskom učenju – opisan je u tumačenjima Kurana kao veoma zanimljivo mjesto u kojem će čulna zadovoljstva biti dobrodošla propratna pojava za pravednike koji su se kvalifikovali za tu božju baštu. A ja sjedim u zemaljskoj minijaturnoj verziji takve bašte. Potok, a iznad njega brdašce, nadsvodnjeni stolovi od drveta, mali šadrvan.
Riblja čorba i pastrmka su vrhunski, lisnata domaća pogača takođe. Uz sve ovo ide limunada, jer bi točenje alkohola za gazdu ali i većinu ljudi u obližnjem mjestu Tojšići, bilo grijeh. Moram da priznam da mi uz ovu pastrmku nedostaje bijelo vino. Njega ću, barem danas, isključiti iz svoga života. Malo ljudi zna da predstava o islamskom raju podrazumijeva i vino. „U njemu su rijeke vode neustajale i rijeke mlijeka nepromijenjenog ukusa, i rijeke vina, prijatnog onima koji piju, i rijeke meda procijeđenog“. Ovaj zapis je ostavio Ibn Kasir, jedan od najuglednijih tumača kuranskih stihova iz 14. vijeka.
Ispada da nije tačno da muslimani ne piju vino. Oni se u ovostranoj čekaonici za raj suzdržavaju od tog grijeha, da bi ih u rajskim baštama sačekale rijeke vina. Kao čovjeku koji voli taj napitak od grožđa, mašta mi ne da mira. Pokušavam da zamislim dženetsko vino na nepcu dok završavam objed u Bosanskoj kući.
OSNOVNA ŠKOLA
Vozimo se prema Kalesiji. Moglo bi se reći da dobro poznajem i ovaj kraj i ove ljude. Tu sam proveo djetinjstvo. Prve simpatije. Prvi akordi na gitari. Prva utakmica za mjesni fudbalski klub. Divlje igre sa djecom koja su, ako već nisu umrla, danas sjedokosi ljudi koji, kao i ja, trče počasni krug.
Nekoliko stvari me uvijek dotaknu kada dolazim ovamo. Ugledam brdo Vis iznad rijeke Spreče i to je znak da sam stigao u uži zavičaj. Potom se poslije pravoslavne crkve prođe skretanje za Dubnicu. To nekadašnje srpsko selo dalo mi je najranije slike koje pamtim. Potom, iza sela Prnjavor, koje je sraslo sa varoši, tražim pogledom mjesto gdje je bila Manjušina trošna kuća u kojoj smo živjeli kao podstanari dok nismo uselili u novu zgradu u centru.
I napokon, raskršće. Lijevo produže oni koji su u prolazu prema Zvorniku. Desno skreću namjernici poput mene, koji imaju posla u Kalesiji.
Fahro, inače i sam pisac, direktor je Bosanskog kulturnog centra „Alija Izetbegović“. On je zapravo zaslužan za to što prvi put u životu imam književno veče u varoši u kojoj sam odrastao. Parkiramo u dvorištu osnovne škole.
Predaje me u ruke direktora Mirsada Pezića. On me uvodi u zgradu na sprat koja se poput latiničkog slova L pružila prema jugu. Kada bih šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, jutrom prilazio prozoru našeg stančića, prvo bih ugledao školu. Tada se zvala Slobodan Bajić Pajo – po jednom Sremcu koji je u Drugom svjetskom ratu ovamo došao da se bori protiv okupatora i poginuo na nekoliko kilometara od škole. Od njemačke ruke.
Ako me sjećanje ne vara, u samu zgradu nisam ušao otkako sam završio osmi razred. Pričam Peziću koji je od mene mlađi pet godina, sve što sam zapamtio. Tu gdje stojimo nekada je bila školska česma sa velikim ozidanim koritom i nekoliko slavina. Voda je bila hladna, prislanjali smo usta na metalnu pipu, vreli od tek završenog jurcanja za loptom „na male“.
U samoj sjenovitoj zgradi majka je radila kao učiteljica sve do penzionisanja. Živjela je u eri kada su učitelje poštovali i slušali. Stroga i pravedna ali iza prosvjetiteljskog oklopa, meka kao pamuk.
Unutar školskih hodnika počinju da iskrsavaju slike.
Iza nekadašnjih učionica koje se sada zovu kabineti, moje sjećanje počinje da lista prizore za koje nisam ni znao da su negdje u meni. Miris brodarskog poda koji je namazan nekom crnom mašću. Nedostaje mi taj miris. Čovjek je bunar pun uspomena koje se uglavnom ne vide, kao tamna voda. Ali neću da upadnem u zamku patetike, neka od tih sjećanja mogu da budu zaista važna samo meni. Školski klozet je bio izmješten izvan zgrade, na bezbjednoj udaljenosti. Ljeti je zaudarao do neba. Sada je na tom mjestu nova stambena zgrada sa modernim kafeom u prizemlju.
Unutra, u školskom podrumu je bila kuhinja. Razgalamljena derišta trčala su na velikom odmoru niz stepenice da tamo dobiju krišku narodnog hljeba namazanog džemom od šipuraka. Šolja vrelog čaja u iskrzanim plastičnim čašama. To je bila radost.
KNJIŽEVNO VEČE
Književno veče u kalesijskoj biblioteci spada u najvažnije nastupe koje sam imao u posljednje četiri decenije. Jer se zbiva u mjestu koje je sticajem okolnosti za mene postalo sudbinsko. Kalesijski novinar Fuad Halilović je u monografiji o Kalesiji svojedobno napisao da je jedina knjiga u predratnim domaćinstvima na području opštine često bila – telefonski imenik. Ovo ironično pretjerivanje je zapravo objasnilo zašto sam osamdesetih kao mlad čovjek imao književne nastupe u Tuzli ali ne i u Kalesiji. Ljudi su znali da pišem, ali nisu tome pridavali poseban značaj. I za mene je to bilo u redu.
Došlo je vrijeme da se to promijeni. Ili – kako sam ćaskajući sa ljudima uoči književne večeri u šali rekao – da se Lesi vrati kući.
Ušao sam u biblioteku i popeo se na sprat. Vidio sam ljude koje znam cijeli život.
Stajao sam na književnoj pozornici u desetak zemalja. Bilo je lijepih, komičnih i dirljivih situacija.
U sarajevskom kafeu Karabit ignorisao sam pripremljen sto. Govorio sam nalakćen na šank, sa njegove unutrašnje strane. Književnik kao šanker. Bilo je to posebno veče prije dvadesetak godina. U austrijskom Dornbirnu mi je kuvar lokala u kojem sam nastupao ponudio viski. Ispraznili smo pola boce. U Cirihu sam poslije nastupa u alternativnom klubu razgovarao sa švajcarskim reperom o smislu ritma u pjesništvu. U Kelnu je Mario pjevao sevdalinke. Na dan kada je Gerhard Šreder pobijedio na izborima bilo je zakazano moje autorsko veče u Bohumu. Šreder je spontano održao svoj pobjednički govor baš u tom gradu. Sa direktorom Literarne kuće koja me je pozvala popio sam pivo u praznoj sali i na televizoru gledao pobjednički govor. Još jedan primjer da je politička euforija smrtni neprijatelj pjesništva. U Beogradu sam lično točio dunjevaču svakom posjetiocu promocije. U Zagrebu sam pričao o prevodima sa njemačkog na plus četrdeset. U Skoplju je poeziju pratio etno-džez bend. U švajcarskoj banji Lojkerbad nastupao sam pred punom salom na oko 1 500 metara nadmorske visine. Blizu neba. Pod zemlju pjesničkim poslom još nisam silazio, mada jedan od nas – Orfej – na samim počecima jeste.
Do sada najvažnije književno veče doživio sam kada sam po pozivu došao u Berane – očev zavičaj, zavičaj mog prezimena. Mada nisam rastao u crnogorskom Polimlju, tamo su me prijatelji i rođaci dočekali kao nekog ko se vraća kući.
I ovaj put je bilo tako. Energija prepoznavanja i razumijevanja kružila je prostorijom i mogao sam da je osjetim. Došlo mi je da zagrlim sve ove ljude.
POSLJEDNJI MOHIKANAC
Nisam sklon krupnim riječima. Umiju da zazvuče šuplje. Ali sam te večeri rekao da se osjećam kao posljednji Mohikanac.
U ovoj kasabi sam kao dječak pročitao roman Džejmsa Fenimora Kupera „Posljednji Mohikanac“. Indijansko pleme Mohikanaca je potpuno uništeno u 19. vijeku. Ostao je starac Čingadžguka, da poslije smrti svog sina Hitrog Jelena, kaže: „ Ja sam sam na svijetu…”
Saosjećajući tada sa sudbinom posljednjeg Mohikanca, nisam mogao da naslutim da ću se jednog dana, na svega nekoliko stotina metara i pola stoljeća od kauča na kojem sam čitao, zaista osjetiti kao posljednji od svoje vrste u Kalesiji. Skoro nikoga više nema iz našeg rokerskog plemena. Nema ni komšija, ni prijatelja iz zgrada u centru. Rekao sam svojim bivšim sugrađanima da je to potresno saznanje – ako ne ispričam priču o tom vremenu i ljudima, ona će jednom nestati sa mnom. Samo kada dođem u mjesto u kojem sam odrastao – uprkos svim ovim dragim licima iz publike – postajem svjestan šta znači biti posljednji iz nekad moćne generacije. Sam na svijetu. To je najdublja tuga posljednjeg Mohikanca. Iz koje se hrani njegova želja, zapravo dužnost, da zabilježi priču o onom vremenu kada je ovdje nad svačijim djetinjstvom bio po običan krov.
A ovi ljudi koji su došli te večeri da me pozdrave i čuju to što imam da kažem bili su mi velika utjeha. Njihove oči su govorile da još uvijek nisam sam na svijetu. Da ih ima još koji pamte.
SLATKO ĆOŠE
Poslije književne večeri nikome se nije išlo kući. Zahirovići s kojima sam sedamdesetih proveo dosta vremena u gluvarenju kod Gajine trafike, došli su da se pozdravimo. Selim je na godišnjem, inače je u Americi. Lizo, samouki daroviti slikar, ostao je ovdje.
Neko je došao na ideju da se ode do nekadašnje poslastičarnice Slatko ćoše. Ona je takođe bila jedna od važnih tačaka u topografiji kasabe. Družio sam se i sa djecom albanskog poslastičara. Ko zna gdje su sada oni.
Većina publike, njih petnaestak, premjestila se u baštu lokala. Pričamo unakrsno, sjećamo se, smijemo. Ali ubodi tuge su tu. Hasan, školski drug, kaže mi da je umro Mido – najvatreniji zvezdaš kojeg sam sreo u Bosni. Sjedio je u klupi iza mene. Tošak – sa njim sam neko vrijeme bio cimer u Sarajevu, a nadimak je dobio jer je ličio na legendarnog centarfora Liverpula – kaže da je Nijaz, koji je početkom osamdesetih godinu dana dijelio sa nama sarajevski studentski stan na Bistriku, takođe preminuo. Tako je to kada prevališ šezdesetu. Svaki susret može da bude posljednji.
Za stolom je i pisac Mehmed Đedović – sa njim sam znao popiti kafu kada bih dolazio da obiđem majku. Skoro da smo prezimenjaci. Galib – živa enciklopedija Kalesije – još uvijek može da se sjeti svakoga od ljudi kojih ovdje više nema, a kao da su tu sa nama i vire nam iza leđa u ono što je još uvijek naš život.
Sjetim se da sam sa Fahrom dogovorio da kalesijskoj biblioteci poklonim stotinak knjiga. I da se taj legat nazove po ženi koja me je rodila.
Nevoljko smo se te večeri rastali, znajući da je ova čarolija kratkog vijeka i da će nas već sjutradan zagrliti banalnost svakodnevice.
BEHAR U SJEĆANJU
Sa tuzlanskim profesorom, pjesnikom i drugarom iz mladosti odvezao sam se nazad u Tuzlu. Kada sam stigao u apartman, koji se nalazi na deset minuta hoda od moje gimnazije, dugo nisam mogao da usnim. Lica mrtvih i živih plesala su na filmskom platnu ispod sklopljenih očiju. Posljednji Mohikanac se u romanu pita: „Gdje je behar minulih godina?“ Odgovor mi stiže kroz nesanicu kao oštra misao: taj behar cvjeta još samo u sjećanju.
Onda me majčino lice povede u san.
Ranim jutrom sam već u autobusu za Beograd. Sjetim se da mi je jedan pisac kojeg do juče nisam lično poznavao – Hasan Paloš – poklonio svoju knjigu „Hronika starog Luga“. Negdje kod Bijeljine počinjem da je čitam.
Najveća vrijednost knjige je u iskricama zaboravljenog jezika. Ćeten je lan. Stupa uređaj za obradu lana. Grušavac je žuta tečnost koja se skuplja u vimenu steone krave. I tako dalje. Nekim od Paloševih likova koji su Sprečansko polje gledali sa planine, brdo Vis – isto ono koje je kao i škola bilo uokvireno mojim kalesijskim prozorom – izgledalo je kao krtičnjak.
Možda negdje u dubini zemljine utrobe ispod Visa spava džinovska kalesijska krtica. Možda je ona ta koja nas, slijepa i nemilosrdna, uvlači jednog po jednog u nepostojanje. Sada se pitamo da li za nekog od nas ipak ima nade da se napije dženetskog vina. A koliko juče smo bili djeca bez i jedne misli o nestanku.
