BKC: Kalesijci se sjetili Alije Izetbegovića i Nedžada Ibrišimovića  

U okviru kulturne manifestacije „IKRE 2019“, u Sali BKC-a održana je manifestacija „Slovo o bosanskim velikanima“ posvećena obilježavanju 16. godišnjice smrti rahmetli Alije Izetbegović, prvog predsjednika BiH, i 79. godišnjice rođenja književnika Nedžada Ibrišimovića.

Program je počeo intoniranjem himne i učenjem Fatihe.

Akademski glumac Nermin Hodžić i Ahmed Hadžić čitali su šta su o Izetbegopviću i Ibrišimoviću kazali Abdulah Sidran general Atif Dudaković, Havijare Solana, Ričard Holbruk, Ivo Komšić, Božidar Matić, Zilhad Ključanin, Danko Plevnik, Miljeko Jergović i drugi.

Prigodan program o Nedžadu Ibrišimoviću prepremile su učenice OŠ „Rainci“ Samra Baručić, Amina Musić i Ajsela Selimović sa svojom nastavnicom Amirom Gutić.

S obzirom da je Nedžad Ibrišimović bio  čest gost u Kalesiji, na manifestaciji je trebao biti i njegov sin Zlatan Ahmed Ibrišimović, ali je bio spriječen. Nije mogao doći, ali je poslao pismo koje su pročitali Nermin Hopdžić i Ahmed Hadžić.

–  U ime porodice rahmetli Nedžada Ibrišimovića, želim se zahvaliti mojim sunarodnjacima iz Kalesije što čine napore da sačuvaju sjećanje na naše velikane, u prvom redu na našeg prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Aliju Izetbegovića. Alijin život okončao se 19. oktobra, a samo dan poslije, 20. oktobra Nedžad je obilježavao svoj rođendan.

Govorio je Nedžad Ibrišimović na komemorativnom skupu u Sarajevu, povodom smrti predsjednika Alije Izetbegovića, i dodao da su se u svojoj povijesti samo dva puta svi Bošnjaci okupili na jednom mjestu. „Prvi put 1829. godine u Tuzli sa Husein-kapetanom Gradašćevićem pred ustanak za osamostaljenje Bosne i Hercegovine od otomanske Turske i drugi put 2003. godine u jesen, po jakoj neprekidnoj kiši, na dženazi predsjednika Alije Izetbegovića“, naveo je, između ostalog, u pismo Zlatan Ahmed Ibrišimović, sin Nedžada Ibrišimovića.

U programu je učestvovala i mlada interpretatorka sevdalinki Azra Gutić.

Ostaje žal što ovu manifestaciju nije pratio veći broj Kalesijaca. Bilo je prisutno 60-ak učenika OŠ „Kalesija“ i MSŠ Kalesija i 30-ak odraslih. Očekivao se znatno veći broj publike s obzirom da nije broj malih onih koji se rahmetli Alije Izetbegovića sjete samo kada im treba; obično u predizbornim kampanjama. Manifestaciju je pratio samo jedna vijećnik (Fadil Alić), a iz Općine su bili Fikret Suljkanović i Mujo Tosunbegović.

Rekli su o Aliji Izetbegoviću:

Akademik i književnik Abdulah Sidran je kazao o Izetbegoviću: “Primio nas, književnike, jednu višenacionalnu skrojenu delegaciju, na razgovor, kao predsjednik Predsjedništva BiH. U sasvim ležernoj atmosferi, jedan od pisaca odluči da zaoštri, te s puno prijekora postavi pitanje o ‘našoj’ popustljivosti prema Hrvatskoj, Franji Tuđmanu, i njihovoj ‘bosanskoj politici’. Predsjednik se osmjehnu, pa uzvrati protupitanjem: Sjećate li se vi one lijepe Kranjčevićeve pjesme o nekoj sirotici, prostitutki?… Šute pisci, niko da se sjeti, a on, nakon jedne pauzice, nastavi: Ima u toj pjesmi stih: imala bi obraz, kad ne bi imala trbuha!… Razgovarao sam kasnije, sa svojim prijateljima piscima, i saglasili smo se u ovome: Ko je prema Aliji indiferentan, nakon susreta s njim, postaje simpatizer. Ko je bio simpatizer, postaje navijač. Ako je već bio navijač -postaje fanatik.”

General Atif Dudaković: Činjenica je da su ljudi prolazni, ali djela ostaju. A djelo Alije Izetbegovića je ogromno. U mojim očima on je izvršio nemoguću misiju: uveo nas je među red naroda, omogućio je da stvorimo državu. Lično sam ga doživljavao kao čovjeka s kojim se moglo razgovarati, koji, kad nešto obeća, i učini. To je bio moj predsjednik, ja sam mu bio lojalan. Drago mi je bilo poznavati ga.”

Književnik Ivan Lovrenović: „Apokaliptično razaranje Bosne, pokolj i progon Bošnjaka-muslimana iscrtali su lik Izetbegovića kao simbola opkoljenog Sarajeva i identificirali ga sa stradanjem cijelog naroda, te je postao jedna od planetarnih političkih ikona u rangu Jasera Arafata ili svojevrsnog balkanskog Dalaj Lame.”

Jasmin Imamović: Gospodin Alija Izetbegović bio je dobar čovjek, čiji je život bio izuzetno težak. Sudbina mu je odredila odgovornu ulogu u najsloženijim društvenim okolnostima. Bilo mu je suđeno postati i ostati dijelom historije Bosne i Hercegovine i čitavog jugoistoka Evrope.”

Bivši generalni sekretar NATO pakta Javier Solana: Alija Izetbegović je bio hrabri lider svog naroda. On je igrao vrlo važnu ulogu u okončanju rata, pripremio je teren za mir i demokratsku izgradnju BiH.

Fudbaler Miralem Pjanić: “Alija Izetbegović je bio sjajan predsjednik. Zemlja iz koje dolazim je preživjela rat i on je bio njen prvi predsjednik, ali nažalost više nije živ. On je osoba koju volim slušati dok priča i puno sam naučio o historiji svoje države slučajući njega.”

Ričard Holbruk: “Mislim da ova zemlja danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića. Svi ljudi prave greške, pa i on, ali ponavljam, da nije bilo njega, ne bi bilo Bosne i Hercegovine. To je i Milošević kazao u Dejtonu. On je rekao da je Izetbegović pobjedio. Nakon višednevnih teških pregovora, Milošević je pristao da se Sarajevo preda Federaciji. Kazao je da je Izetbegović zaslužio Sarajevo, jer ga nikad nije napuštao. Krajišnik i Buha su pobješnjeli na to. Da je Izetbegović napustio Sarajevo, BiH ne bi opstala.”

Rekli su o Nedžadu Ibrišimoviću:

Akademik Abdulah Sidran: Bosna nije rodila darovitijeg umjetnika od književnika Nedžada Ibrišimovića.

Književnik Zilhad Ključanin:  Jako je važan njegov odnos prema govoru i razgovoru, koji su mu bili skoro sveto esencijalni i od Boga dati. Ibrišimović je spasio našu književnost da ne ode u mizantropiju i ispraznost, on je bh. književnost uključio u savremene tokove svjetske književnosti.

Ugledni hrvatski intelektualac i kolumnista ‘Slobodne Dalmacije’ Danko Plevnik: Da stvara jezikom veće nacije, Ibrišimović bi već dobio Nobelovu nagradu, iako ga samo jezik bošnjačke nacije može istinitije nagraditi – tako začudnim djelom.

Književnik Miljenko Jergovic: Osim što je bio jedan od najvećih živih južnoslavenskih pisaca, bio je i jedan od najneobičnijih. Nedžad Ibrišimović bio je vrlo raznovrstan, a furiozan pisac. Bio je u stanju pisati na čistu, skoro pa tjelesnu snagu, toliki je i takav bio njegov dar. Na gubitku su oni koji ga nisu čitali. Kada bi se sav živi vrh južnoslavenskih književnosti trebao sabrati i rasporediti u dva renaulta 4, bilo bi unutra mjesta za Nedžada Ibrišimovića. Možda baš za upravljačem crvene četvorke.