Kalesijske novine Kalesijske novine
Na današnji dan prije 22 godine je preminuo prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.
Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu u uglednoj begovskoj porodici. Kada su mu bile tri godine,otac Mustafa, trgovac po zanimanju, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom.
Maturirao je 1943. godine u sarajevskoj Prvoj muškoj gimnaziji.
U tom periodu je Bosna i Hercegovina bila pod okupacijom pronacističke Nezavisne države Hrvatske, tako da se morao skrivati cijelu 1944. godinu kako bi izbjegao mobilizaciju u neku vojnu formaciju ustaškog režima.
U to vrijeme upoznao je buduću suprugu Halidu Repovac, čija su dvojica braće (Bakir i Muhamed Repovac) stradali kao pripadnici antifašističkog pokreta otpora.
U toku rata, Alija Izetbegović se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je još prije rata pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih i idejnih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta.
Nakon rata, novouspostavljena komunistička vlast je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja.
Među uhapšenima bio je i Alija Izetbegović koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj armiji, te mu je suđeno pred Vojnim sudom u Sarajevu: dobio je tri godine strogog zatvora.
U širokom spektru interesovanja islam i stanje muslimanskih naroda ostaju u središtu Izetbegovićeve pažnje. Napisao je i, pod pseudonimom L.S.B., koji je sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina, objavio više članaka na tu temu (kasnije sabrani pod naslovom Problemi islamskog preporoda), a 1969. je napravio nacrt za tekst Islamska deklaracija, koju je tokom 1970. završio i objelodanio.
Ovaj tekst, koji se odnosi na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”, izazvao je interesovanje tek nakon montiranog političkog “Sarajevskog procesa” Izetbegoviću i dvanaestero muslimanskih intelektualaca 1983. godine. Iako optužba nije ponudila nikakve konkretne dokaze, Izetbegović je osuđen za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka te delikt mišljenja.
Svoju drugu knjigu “Islam između Istoka i Zapada” Izetbegović je u važnim dijelovima napisao još prije prvog odlaska u zatvor 1946. godine. Kada je uhapšen, njegova sestra Arzija ju je sakrila i tako sačuvala rukopis.
Na ovom rukopisu Izetbegović je kasnije intenzivno radio i jedan duži fragment o religiji i umjetnosti objavio je 1971. u beogradskom časopisu “Kultura”, u tematskom broju koji je bio posvećen religiji i koji je bio privremeno zabranjen zbog teksta o marksizmu ruskog filozofa Nikolaja Berđajeva.
Knjiga “Islam između istoka i zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984. i na bosanskom jeziku u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru. U knjizi, koja je prevedena na devet jezika, autor se bavi islamom i njegovim mjestom u aktuelnom svijetu, otvarajući istovremeno niz tema i pitanja koja se tiču čovjekovog stanja uopće.
U drugoj godini po izlasku iz zatvora, u maju 1990. godine, Izetbegović sa grupom istomišljenika osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Programski ciljevi Stranke predviđali su afirmaciju univerzalnih vrijednosti slobode, demokratije, jednakosti i ljudskih prava, te tržišne privrede i pozitivnih funkcija socijalne države.
Na osnivačkoj skupštini Izetbegović je izabran za predsjednika Stranke. Osnivački dokument – Programska deklaracija je odavao njegov autorski rukopis i u njemu je istaknuto da se pod demokratijom podrazumijeva vladavina naroda koja je regulirana vladavinom pravednih zakona.
Deklaracija se posebno osvrnula na odbranu državnosti BiH i samobitnosti Bošnjaka kao autohtonog evropskog muslimanskog naroda.
Na prvim demokratskim izborima 18. novembra 1990. SDA je odnijela ubjedljivu pobjedu: od 240 poslaničkih mjesta u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, SDA je osvojila 86 mandata, a u sedmočlanom Predsjedništvu, tri člana su bili kandidati SDA.
Izetbegović je izabran za predsjednika Predsjedništva Republike BiH, u vrijeme teške ekonomske i političke krize u Jugoslaviji. Tokom naredne godine, kao predstavnik Bosne i Hercegovine učestvuje u sastancima “šestorke” (predsjednici Predsjedništava 6 republika SFRJ) u nastojanju da se pronađe okvir za opstanak Jugoslavije i time spriječi agresivni rat s ciljem promjene granica republika za koji bi najveću cijenu platili Bosna i Hercegovina i Bošnjaci. S makedonskim predsjednikom Kirom Gligorovim ponudio je platformu za reformirano, asimetrično ustrojstvo federativne Jugoslavije, koja nije dobila potrebnu podršku ostalih.
Dvadeset i šestog juna 1991., nakon deklaracije o nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, izbio je kratak rat u Sloveniji, označivši početak raspada Jugoslavije i agresije Jugoslovenske narodne armije (JNA) protiv republika koje su proglašavale nezavisnost. Izetbegovićev stav bio je da BiH neće ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske, jer to više ne bi bila Jugoslavija nego Velika Srbija. Javno se suprotstavio mobilizaciji bosanskih mladića za rat protiv Hrvatske, o čemu je potom i Predsjedništvo donijelo odluku. Osim u svojoj stranci, imao je podršku većine intelektualaca građanske provenijencije u BiH.
Isto tako, uspijeva u okvirima ovlaštenja spriječiti potpuno, neustavno izuzimanje oružja Teritorijalne odbrane BiH koje je je JNA provodila, nastojeći oslabiti odbrambene sposobnosti republika.
Povlačeći se iz Slovenije i dijelova Hrvatske, JNA, koja je sve manje jugoslovenska, a sve više srpska vojska, gomila snage i naoružanje u Bosni i Hercegovini. Izetbegović intenzivno učestvuje u pregovorima i diplomatskim aktivnostima, u nastojanju da se zaustavi rat i sačuva mir u Bosni i Hercegovini, te da se zaštiti legalitet i legitimitet državnih institucija Bosne i Hercegovine.
U okolnostima u kojima se JNA bezobzirno određuje kao srpska vojska i u kojima iz temelja ugrožava izvorne institucije općenarodne odbrane Bosne i Hercegovine, SDA se pod Izetbegovićevim vodstvom odlučila na osnivanje Nacionalnog vijeća odbrane BiH, iz kojeg će kasnije nastati Patriotska liga, prva vojna formacija oformljena za odbranu BiH.
Tokom četverogodišnjeg rata, Izetbegović je i sam bio u stalnoj životnoj opasnosti. Zgrada Predsjedništva, gdje je uredno dolazio na posao svaki dan, bila je granatirana cijelo vrijeme opsade Sarajeva. Izetbegović je često izlazio na slobodne teritorije i obilazio jedinice Armije RBiH širom zemlje. Armija Bosne i Hercegovine je, pod dirigentskom palicom Alije Izetbegovića, nastala iz Patriotske lige i Teritorijalne odbrane kao odbrambena i oslobodilačka vojska respektabilne snage i vojnih uspjeha pod najtežim ratnim okolnostima.
Kao predsjednik Predsjedništva RBiH, nosio je teret i odgovornost vrhovnog komandanta oružanih snaga svoje zemlje. Insistirao je na poštivanju međunarodnih konvencija i ratnog prava, i posebno na zaštiti civilnog stanovništva i kulturnih i vjerskih objekata, a suprotstavljao se, čak i u teškim ratnim uslovima, bilo kakvoj cenzuri i ograničavanju prava na mišljenje i slobodu govora.
Nastavio je učestvovati u pregovorima o miru; uprkos svim vojnim i političkim pritiscima i međunarodnom embargu na uvoz naoružanja, ostao je dosljedan principu slobode i opredijeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu ‘u kojoj niko neće biti progonjen zbog vjere, nacije i političkog uvjerenja’.
Rat je okončan usvajanjem Okvirnog sporazuma za mir u BiH u Daytonu (Ohio, SAD) u novembru 1995. godine.
Nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”
U ljeto 2000. godine počeo je razmišljati o povlačenju i 15. oktobra te godine se povukao iz Predsjedništva BiH i sa pozicije njegova predsjednika.
Sumirajući svoj život zapisao je: “Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.” . Alija Izetbegović je umro u Sarajevu 19. oktobra 2003. godine. Bošnjaci svih starosnih dobi, Bosanci i Hercegovci svih vjerskih, etničkih i stranačkih pripadnosti, kao i poštovaoci sa svih strana svijeta, iskazali su mu počast na dženazi i završnom ispraćaju u najvećem mnoštvu koje se ikad okupilo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Ukopan je, prema vlastitoj želji, na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.
