Kalesijske novine Kalesijske novine
Piše: Enver ef. Alić
Vjera islam je, u svojoj konačnici, iznova obasjala čovječanstvo sa dva važna segmenta: vjerovanje u
Jednog i Jedinog Allaha i društvena jednakost i socijalna pravičnost. U okrutnom vremenu, 610. godine po Miladu, mušrici Mekke, ali i cijele Arabije, mogli su prije prihvatiti vjeru u Jednog i Jedinog Boga negoli odreći se uveliko prisutnih socijalnih nejednakosti. Dakle, društvene pozicije bile su u pitanju, ali i velika želja da se društveni slojevi ne izjednačavaju u pravima. Otud mnogobrojna mučenja potlačenih i nemoćnih. Željeli su ekonomske poluge moći držati u svojim rukama.
Zbog društvenog prestiža i borbe za lične materijalne interese nastaju svi neredi među ljudima, nastaju mučenja, zlostavljanja, šikaniranja. Odud iseljavanja muslimana na sigurnija područja u cilju zaživljavanja islamskih normi u punom kapacitetu.
Uzrok hidžre u Jesrib bio je upravo iz tih bolesnih mušričkih razloga.
Hidžra je osmišljeni i dobro organizovani duhovni pokret u ime uzvišenih kur'anskih principa. Vođa ovog veličanstvenog pokreta u historiji islama ništa nije prepuštao slučaju.
Sve je isplanirano
Sve je za hidžru iz Mekke u Jesrib isplanirano do udetalje. Duhovni vođa nikad svoje sljedbenike nije ostavljao same a da on prvi napravi ”šturu” na sigurnije mjesto.Više puta je slao muslimane i muslimanke na sigurno a sebe je izlagao politeističkom bijesu u gradu Mekki. Prednji dio svoga tijela, srce u grudima, koristio je tako što se s njim kontinuirano približavao Uzvišenom Stvoritelju i gledao na one koje, prije i sebe samog, šalje u hidžru sa posebnom fuadskom,srčanom dioptrijom.
Za njega je svaki čovjek bio i ostao veličanstveno djelo Allahovo i nikad nije želio oskrnaviti veličinu Božijeg djela. Štaviše, šalje im u Jesrib i ambasadora znanja, šalje im vjeroučitelja u osobi Mus'ab ibni U'mejra kako bi oni novi što tek šehadet izgovaraju postali budući ”selefi-salih” i u njemu kao svjetskom vođi navakat vidjeli najboljeg uzora svoga Hidžra muslimana Mekke i njene okoline a potom i Muhammeda a.s. u Jesrib, septembra mjeseca 622.godine, je pokret i preseljenje u ime Allaha i u ime uzvišenih islamskih vrijednosti, sa čistom i iskrenom namjerom, isključivo i jedino u ime Allaha, organiziranja i ponovnog povratka u Mekku.Kao što je sam čin hidžre golem svevremenski događaj, tako isto i njeno značenje je golemo i po vertikali i horizontali.
Povratak na svoj voljeni toprak
Otud i činjenica da hidžra ne može biti puka navrat-nanos bježanija, jer se ona u pravom svom značenju može doživjeti kao planirano iseljenje u ime Allaha i uzvišenih propisa islama,sa namjerom povratka u prvobitno prebivalište, na svoj voljeni toprak. Hidžra muslimana Mekke a potom i Muhammeda a.s. u Jesrib, septembra mjeseca 622.godine, je pravi duhovni pokret i preseljenje u ime Allaha i u ime uzvišenih islamskih vrijednosti, sa čistom i iskrenom namjerom, isključivo i jedino u ime Allaha, organiziranja i ponovnog povratka u Mekku. i uzvišenih propisa islama. Ogoljena emigracija bez razmišljanja o principima vjere, ljude ničim ne obavezuje da uporno traže povratak na svoj toprak, dok hidžra kao dugovna emigracija obavezuje na borbu za islamska načela i povratak na svoj vlastiti toprak.
Hidžrom se vjernici zavjetuju Bogu Dragome da će slijediti samo kur'anski put, koji je jedino put pravi i da druge puteve i ćorsokake neće slijediti. Njom se izoštrava srčana dioptrija i s njom vjernici imaju osvjetljene životne staze. Čovjek u svojoj vječnoj kretnji, kontinuiranoj duhovnoj hidžri, putnik je po svom praiskonu. On u svojoj kretnji stalno nekom ušću stremi.I to ne samo u islamskom smislu, utoliko što dolazi na dunjaluk da bi se uredio i pripremio za ahiret. U konačnici,čovjek je na putu, na putu hidžre, na proputovanju za sve vrijeme svoga dunjalučkog trajanja.
Put iskrene hidžre
Put iskrene hidžre je, bez sumnje i dvojbe, bitna ljudska stvar. Možda i najljudskija od svih ljudskih stvari. Sada i ovdje taj ljudski put već možemo nazvati ljudsko usmjerenje, iskreni nijet, plemenito opredjeljenje. Put, odnosno plemenito usmjerenje ljudsko je toliko svojstveno ljudskom biću, da se ”BITI NA PUTU HIDŽRE” s pravom ističe kao suštinska odredba čovjekova..Tek ako ide čovjek nekim putem, čovjek je usmjereno i smisleno biće. Tek ako ide ”SIRATUL-MUSTEKIMOM”, čovjek postaje gromada čovjek u punom kapacitetu i smislu riječi na proputovanju za sve vrijeme svoga dunjalučkog trajanja.
Hidžra je kretnja i stremljenje prefinjenom jasnom cilju – zaštititi sebe od sebe i drugih, e da bi se prefinjeno i iskreno pristupilo misaonoj i duhovnoj Kibli – Uzvišenom Stvoritelju, Allahu dž.š. Kada Dragi Bog daruje čovjeku organe za kretnju, on je dužan postati stalni musafir i neprestance težiti Uzvišenom Cilju. Bez stalne duhovne hidžre cilj se nikad dokučiti neće. To butum ummet – univerzalna svjetska zajednica muslimana već mora znati, jer danas dobar dio muslimanskog svijeta tumara meridijanima bez istinske kibletname.
Fizička i duhovna hidžra
Hidžrom je osigurana najbolja strategija popravljanja svijeta. Čovjek je iskren tek onda kada u konačnici svoje duhovne hidžre osjeti da ima srce i dušu bez idola, čija duhovna dioptrija ne bulji u sve materijalne gadosti i gluposti ovog varljivog svijeta.
Fizičku i duhovnu hidžru imao je Muhammed a.s. i prvi muslimani i muslimanke kao sljedbenici njegovi. Nakon oslobađanja Mekke fizičke hidžre muslimana prestaju, ali na njima ostaje emanet da vječno čine duhovne hidžre ma gdje bili i živjeli. Ostati na putu islama i primjenjivati upute Kur'ana a.š. najbolja je duhovna hidžra. Muhammed a.s i tadašnji njegovi sljedbenici skoro punih 13 godina trpili zu pagansko zlo i donijeli čvrstu odluku da se privremeno nastane na sigurnoj jesribskoj teritoriji gdje se bez pritisaka moglo širiti svako islamsko dobro, graditi bratimljenje, sloga među ljudima i ljudska sloboda.
”Dao vjetra tabanima”
Do pune slobode ljudske dolazi se samo i jedino duhovnom hidžrom, aktivnošću, kreativnošću, općom katarzom. Gdje ima slobodne teritorije za konstruktivno djelovanje, tu nastaje produbljeno ljudsko promišljanje o pravima svih ljudi. Otud iza događaja hidžre, najvjerovatnije 623. g. po Miladu, nastaje, Bismillom započet, prvi društveno-politički i pravni akt, nastaje Medinski ustav(Medinska povelja), koji osigurava sva, ama baš sva ljudska prava i određuje obaveze i obrasce ponašanja za sve stanovnike tadašnje mlade Islamske države – države Medine, prve pravne države na svijetu.
Na kraju, ko god je u aprilu mjesecu 1992.godine vodio stranke a kada je počelo kidisanje na Bosnu i Bošnjake ”dao vjetra tabanima” ili gas svome autu i skrasio se u nekoj evropskoj ili tzv. islamskoj zemlji, taj je daleko od Muhammedove, a.s., životne prakse i taj i takav društveni kicoš je veleizdajnik svoga naroda, svoga grada, sela, džemata. Da su mislili na posluh Allahu i Njegovu poslaniku, narodne vođe bi izlazili iz ugroženog područja među zadnjima. Uostalom, njihova djela u toku agresije na BiH o njima sve govore.
Bosanski muhadžiri
Od njih imamo samo jad i čemer i oni ne trebaju da nam skladaju pjesme o Americi kao čemerici. Njima je u 1436. hidžretskoj godini bilo lijepo i ugodno. Njima će biti lijepo i u Novoj 1437. hidžretskoj godini jer su se dobro uvježbali živjeti kao homodupleksi, njima je, uglavnom, lijepo, jer misle da se isplati biti munafik. U cijelom svijetu islama muslimani se izjedaju između se. Bježe jedni od drugih a bajagi muslimani! A sve to dolazi otud zbog nerazumjevanja vjere islama. Kad bi pokušali da je razumiju, doživjeli bi hidžru, duhovni preobražaj, međumuslimansku pažnju i ljubav.
Bosanskim muhadžirima mogli bi se zvati samo oni što su u opancima i cipelama ”kalavarama” jedva izvukli živu glavu i među posljednjima uspjeli stići na koliko-toliko sigurniju teritoriju BiH, a sada su se već vratili na svoj toprak, ponovo izgradili džamije i tuguju za svojim najmilijim koji su žrtve stravičnog i nezapamćenog genocida.
Svim muslimanima Bošnjacima, posebno onima koji su se vratili u svoj zavičaj, neka je mubarek Hidžretska/Muslimanska nova 1437. godina.
