Kalesijske novine Kalesijske novine
Od 08. do 25. novembra 1994. godine, punih sedamnaest dana trajalo je neizvjesno osvajanje majevičke Lisače te i prava drama za 75 četnika koji su tada bili u potpunom okruženju od strane pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bezuspješno srpske snage pokušavale su da probiju obruč ARBiH te da se izvuku iz nepovoljnog stanja u kojem su se nalazili. Napadima iz rejona Stolica četnici su granatiranjem pokušavali podržati svoje opkoljene četnike kako bi im omogućili probijanje obruča, međutim nije bilo moguće. Zadnju noć 25. novembra 1994. godine uzdigle su se ruke predatih četnika iznad njihovih glava, tačnije njih 61 su se predali.
Težak poraz majevičkih četnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija RBiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najviši vrh Majevice – Stolice (916m), čvorište radio – televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadžičeve paradržave u RBiH.
Četnici su bili u potpunoj blokadi u okruženju te nisu imali odakle više primati hranu, vodu i sredstva za otpor. Jednu noć, njihova braća četnici, pokušali su i helikopterom dostaviti hranu, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisaču. Te su noći vatre bile upaljene na Lisači i oko releja a helikopter je letio bez svjetala. Pripadnici Armije RBiH su shvatili njihovu namjeru, pa su otvorili vatru u pravcu mogučeg leta. To je očigledno rezultiralo činjenicom da su okruženi četnici dobili tek 22 hljeba i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio više da se zadržava kako bi izbacio veću količinu hrane jer mu je prijetilo da bude oboren. Po vodu su silazili u obližnji potok.
Prvi su pregovori održani 11. novembra u 15.30 sati. Glavni pregovarač sa srpske strane bio je Vesko Mitrović, čovjek koji je na glavi imao crnu beretku i na sebi uniformu koja je odudarala od uniformi ostalih pripadnika tzv. srpske vojske te na njoj nije imao obilježja jedinica koje su bile u okruženju. Ispred ARBiH predstavili su se Fahrudin Mešanović Kero, zamjenik komandanta 241. brigade i sigurnjak Pajdo Subašić, te još nekoliko pripadnika ARBiH u pratnji. Srpska strana je tražila da im se omogući izvlačenje opkoljene jedinice sa Lisače putem preko Male Jelice, a strana ARBiH je tražila da u zamjenu za te vojnike, četnici ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu.
“On bi dao Kolijevku, ali Malu Jelicu nije smio, posto je ona ključ za relej koji je bio ključan Radovanu Karadžiću” rekao je tada Fahrudin Mešanović Kero.
Mitrović je rekao da za to mora konsultovati nadređene. Napad tzv. vojske tzv. rs, koji je uslijedio odmah na okončanju ovih pregovora argumentirao je procjene naših komandi da od tog pregovaračkog posla sa četnicima neće biti ništa. Drugi su bili zakazani za sutradan ujutro, ali nisu održani zbog napada koji je krenuo samo deset minuta ranije.
U vremenskom rasponu od 8. do 25. novembra, četnici su izveli šezdesetak napada ( u prosjeku tri-četiri dnevno ), ali nisu uspjeli izvući okruženu jedinicu. Četnici su tada po prvi put javno zaprijetili da ce gađati civile ako se ne puste njihovi vojnici da izađu iz okruženja.
Samom činu završnice operacije za Lisačeu, najviše je doprinjeo trojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241. brigade, na Majevici su se toga 25. novembra našla tri momka iz Brigade: Mehmed Đedović, načelnik štaba, Rusmir Hasanović, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanović. Četnički napad je stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska naših linija i konstatiranja dobrog stanja, odlučili kontaktirati okružene srbe i pokušati ih nagovoriti na predaju. U 10:30 Mirsad i Rusmir krenuli su sa Oštrog kamena prema njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom – trojicom zaraslih četničkih bradonja.
Rusmir i Mirsad su dva sata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Križa. Tražili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na što ih je on upozorio da, u tom slučaju, neće ni oni ni on izaći živi sa Lisače. Ono što je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo, najvjerovatnije je njihov odnos prema bradonjama. Nisu išli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom običnom ljudskom linijom. Konačno, četnici su se predali!
Penjanje na Lisaču nije baš lahko. Iz sela Hrasno se vidjela zastava ARBiH sa ljiljanima koja se vijorila na majevičkom vrhu. Lisaču je, zaista, bilo teško zauzeti. Srbi su na njoj postavili kružnu odbranu, a ispod tranšeja i zemunica na uzvisini su čistine kojima je nemoguće prići jer ulazite u brisani prostor i samu čistinu gdje ste agresoru kao na dlanu.
Lisača je bila suđena gazijama iz 241. sprečansko muslimanske brigade. Poslije 15 dana izviđanja i sjajne akcije odsijecanja četnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za žive četnike. Za šest prvih dana gazije su odbile četrdesetak žestokih četničkih napada u pokušaju proboja obruča i spajanja s četnicima na Lisači.
U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih četnika. Zarobljeno je oko 80 pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala.
Zarobljen je 61 četnik, a 24. je izvučeno poginulih. Među zarobljenima uglavnom su ugljevički srbi, a dok se među njima našao i jedan srbin iz Beograda.
Četnike je tokom predaje, prihvatio Alija Aščić, član uže komande operativne grupe četiri, i obratio im se:
“Prema vama će se odnositi ljudski, nema nikakvih problema. Nemojte da brinete ništa, s vama će se postupiti onako kako se po zakonu radi, jer mi nismo Armija koja radi što vi četnici radite. Mi nismo ta Armija” U pozadini se čuo komentar četnika:E svaka čast kad niste!
“Na snimku a i na fotografijama se jako dobro vidi u kakvom su se stanju predali četnici na ovaj dan. Primjetno je da su bili apsolutno iscrpljeni, gladni, izmoreni ali i prepadnuti. Snimak jako dobro dočarava takođe, humanost i ljudskost pripadnika ARBiH tokom predaje četničkih bradonja te se jasno može vidjeti poštivanje ženevskih konvencija i poštivanje zarobljenika. Ovaj snimak je slika ARBiH, te je slika našeg naroda i naših branilaca koji su branili državu od agresora a ne išli u Beograd da ga pale, ruše i pljačkaju. Ovo je čisti dokaz naše ljudskosti, našeg imana i našeg dobrog srca i pored svega što smo proživjeli i preživjeli.
Nekada se čovjek zapita da li je to uredu? Da, uredu je i neka je tako i drago mi je što nikada nećemo biti kao oni pa ni slični. Drago mi je što mogu biti ponosan na našu Armiju koja je branila bedeme naše zemlje časno i pošteno imajući na pameti uvijek da to nije sve, da ipak treba umrijeti i za nedjela odgovarati. Mi trebamo na drugi način naučiti da se branimo od novih mogućih genocida a ne biti kao oni. Naša svijest mora biti jača, pamćenje, sjećanje i naša borba protiv zaborava ne smije nikada prestati. Danas nažalost, naše postupanje prema zarobljenicima i prema četnicima nije priznato u dovoljnoj mjeri. Velikosrpski ideolozi još uvijek pokušavaju postaviti na vagu pripadnike ARBiH sa agresorima i četnicima. Nikada im to neće uspjeti. Budimo ponosni na svakog branioca naše zemlje posebno. Svaki onaj, koji je proveo i jedan dan na liniji braneći Nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine i njene građane od agresora, zaslužuje zahvalnost”.
