Kalesijske novine Kalesijske novine
Tokom minulog ramazana teravih-namaz u džamiji u Hemlijašima kod Kalesije predvodio je mladi softa Mehdin Đedović, iz kalesijskog naselja Brda, učenik 4. razreda Behram-begove medrese u Tuzli. Ovo mu je prvi puta da kao teravih-imam predvodi teraviju u nekom džematu i poklopilo se da svoj imamski posao započne baš u džamiji ispred koje je ukopan heroj oslobodilačkog rata Mehdin Hodžić – Senad, poznatiji po nadimku Crni Labud, po kojem je i slavna jedinica dobila naziv „Crni labudovi“. I mladi softa Đedović je dobio ime po heroju Mehdinu.
– Drago mi je da sam bio teravih-imam u ovoj džamiji, sa ovim finim ljudima. Poslije teravije često smo u džamiji, uz kahvu, ostajali skoro do sehura, kazuje Mehdin Đedović.
Dok je Mehdin Đedović predvodio teravih-namaz, mujezin mu je bio njegov otac Mustafa Đedović. I njemu je drago što je njegov sin predodio teraviju u džamiji ispred koje je ukopan Mehdin Hodžić.
– Ratovao sam kapetanom Hajrom Mešićem, Mehdinom Hodžićem, sa Hasetom Tirićem sam imao kontakte na početku agresije. Svi su mi dragi, ali mi je Crni Labud nekako najviše prirastao srcu. Kada je poginuo, zarekao sam se, ako nekad dobijem sina, ime će dobiti po njemu, kazuje Mustaf Đedović, koji je u toku rata bio komandir izviđačko-diverzantske čete 245. brdske brigade.
Želi da bude ukopan pored Crnog Labuda
Mustafa se kasnije oženio, dobio sin i ispunio obećanje. Doduše, greškom matičara prilikom upisa njegovom sinu je dodato slovo – i, pa mu u papirima stoji Mehidin, ali ga svi bližnji zovu Mehdin.
Pred kraj rata Mustafa Đedović je teško ranjen u nogu. Kaže da danas nema neki visok procenat invalidnosti, ali da osjeti promjenu vremena i u Slavonskom Brodu.
– Ne trebe meni metereolog da najavljuje promjenu vremena. Noga i geleri u nozi mi uvijek najave kiše, kazuje Mustafa Đedović.
Koliko cijeni rahmetli Mehdina Hodžića – Crnog Labuda, govori i to što je izrazio želju da se, kada umre, ukopa pored njegovog mezara u Hemllijašima iako živi u Brdima, nekoliko kilometra udaljenim od Hemlijaša. Ibro Vildić, hizmećar džamije u Hemlijšima, čovjek koji je nakon agresije obnovio džamiju i koji se brine o njoj, dao je Mustafi saglasnost da se ukopa u njihovom mezarju, pored Crnog Labuda.
– Svi mi znamo kakav je bio borac Mustafa Đedović. Izrazio je želju da bude uz svog saborca i zašto mu ne izaći u susret, kazao je Ibro Vildić.
Nakon dobijene saglasnosti, Mustafa Đedović je ostavio u emanet svome sinu Mehdinu da ispoštuje njegovu želju.
Legenda o džamiji
Džamija u Hemlijašima, jedna je od starijih džamija na području Kalesije i ovog dijela Bosne. Nalazi se pored Pašinog puta, ispod Pandurice. Izgrađena je još u osmanskom periodu. Pašin put je u osmansko doba bio glavna saobraćajnica na relaciji Zvornik – Tuzla. Putnici iz Zvornika bi u džamiji Hemlijašima klanjali podne-namaz ili ikindiju, nakratko predahnuli i nastavili put prema Tuzli.
Za gradnju džamije u Hemlijašima vezuje se zanimljiva predaja, kazje nam Ibro Vildić, mještanin Hemlijaša koji je poslije agresije obnovio džamiju.
Stara 380 godina
– Izgrađena je prije otprilike 380 godina. U ratu su je srpski zlikovci zapalili. Obnovu džamije sam počeo 2003. godine, a završio 2004. Pomogle su djelimično i komšije, ali najvećim dijelom sam ja finansirao obnovu džamije. To mi je bila velika želja i nisam žalio ni truda ni novaca da je obnovim, kazuje Ibro Vildić koji se bavi poljoprivredom: stočarstvom, pčelarstvom i voćarstvom.
U džamiji se ne klanja džuma.Namazi se obavljaju samo kada je dženaza i u toku ramazana se klanja teravih-namaz.
Prema kazivanju starijih ljudi, džamija je prvobitno, prije više od tri stotine godina, trebala da se gradi na obližnjem brdu Pandurica, nadaleko od mjesta na kojem se sada nalazi. Mještani su u to doba dovezli građu na vrhu brda gdje je trebalo da se pravi džamija, ali bi sutradan ujutro građu našli u podnožju, na mjestu gdje se sada nalazi džamija. Mještani bi je ponovo vratili na brdo, ali bi građa sutradan ponovo „sišla“ u nizinu. To se ponavljalo nekoliko puta. Na kraju su mještani odlučili ipak da je prave u nizini, a ne na brdu. Jedni su govorili da je građa sama od sebe „sletila niz brdo“, drugi da su građu sa brda u nizinu prenijeli dobri, evlije, a neki su govorili i da je to djelo mještana koji su bili za to da se džamija ne gradi na Pandurici pa su noću sami građu prenosili u nizinu.
Borići neće da se prime
Ibro Vildić veli da je brdo na kojem je džamija trebala da bude izgrađena obraslo šumom, a da na dijelu, za koji predaja kazuje da je tom trasom građa „sišla“ u nizinu, nema niti jednog drveta. Ibro Vildić kazuje i da su na tom dijelu zasađivali boriće i drugo drveće, ali da se nije „primalo“.
– Na vrh brda nalazili smo i klesano kamenje, zanimljivog obllika, i neke metalne klinove koji su po svemu sudeći terbali da posluže pri gradnji džamije. Jedan takav kamen-temeljac smo prenijeli u sadašnju džamiju, priča Ibro Vildić.
O starosti džamije u Hemlijašima svjedoče i nišani iz osmaskog preioda stari po više od tri stotine godina. Ima raznih vrsta nišana: sa turbanima, sa fesovima, sabljama, sa natpisima… I nišani govore o položaju umrloga u tadašnjem društvu, bilo da je riječ o vojci ili civilnom životu. Jedna od takvih nišana je i onaj ispod kojeg u mezaru leži Efendija ibn Mula Mutapči Zade. Tako se barem moglo pročitati na nišanu.
Džamija i nišani oko nje nisu dovoljno naučno istraženi. Ibro Vildić bi volio da se i stručnjaci uključe u to. Nada se da će se u taj posao uključiti i nejgov sin mr. Samir Vildić, koji se školovao upravo u Turskoj u danas je direktor Fondacije „BIGMEV“ u Sarajevu, koja se bavi razvojem saradnje između BiH i Turske.
Zakopano blago
Osim za njenu građu, postoji i predaja o zakopanom blagu u džamijskom haremu. Ibro Vildić kazuje i da je jedan mještanin pričao da je u Njemačkoj kod nekog Švabe vidio neku staru kartu sa skicom na kojoj je označen lokalitet ove džamije. S obzirom da je cijeli džamijski harem prikriven mezarovima umrlih, sigurno je da će i ova predaja ostati samo predaja jer se sigurno niko neće usuditi da kopa po mezaruju umrlih.
