Kalesijske novine Kalesijske novine
Prvo što sam osjetio u Danskoj, a da još ništa ni vidio nisam, bio je vjetar koji je avion u kojem smo doletjeli iz Bosne otresao i ljuljao kao papirnatog zmaja. Po pisti udaraju kovitlaci olujne kiše, srećom na par koraka je aerodromska zgrada. Dva su reda, onaj ispred kojeg stoji tabla pasoške kontrole građana Evropske Unije siromašan – tek šačica ljudi koji vuku kofere. Ovaj drugi otegao se ohoho, a ja i moj prijatelj Azir Šabić među zadnjima. Vidim segregaciju koju možete vidjeti već na našem Orašju i doživjeti u potpunosti na Bregani kad ti i u novčanik zavire. Mislim, mala je Evropa pa joj i red malehan, mi svi ostali, ili kako piše “All pasports”, smo veći od nje pa nam je i red duži. A onda policajac prepolovi naš red i primi nas u elitno društvo Evropske unije. Kontrolišu, ako kontrolišu, nevjerovatno brzo i kako dođoh na red proturih moj plavi pasoš, službenik ga otvori i valjda po šarenilu pečata zaključi da često bježim od kuće nasmješi mi se i na engleskom, više kao zaključak nego pitanje, reče:“Turistička posjeta“. Taman toliko i ja znam engleskog i važno potvrdim sa “jes”.
Potonu mi teorija o segregaciji, smrknutim i sumnjičavim carinskim službama. Prolazim teglim kofer na kojem točkovi proizvode buku ravnu aterirajućem avionu i sačekujem Azira. Idemo kroz beskrajne hodnike i očekujemo punkt za pregled prtljaga. Izađosmo u centralni hol gdje nas dočeka nasmiješeno lice našeg prijatelja Muharema Čanića, prtljag nam niko ne pogleda. Pozdravljamo se, grlimo, smijemo se, ja bih da prijavim grešku o nepregledanju kofera, a Muharema samo zanima jesam li snimio Azirov strah od prvog leta.
– Mani kofere, ovdje to niko ne gleda, nego daj mobitel da vidim Žilu, govori i već pršti od smijeha.
Zemlja ravna kao tepsija, kiša u novembru pada i prestaje po nekoliko puta u danu i kad se zenit razvedri i sunce na kratko bljesne iz nekog nebeskog budžaka odnekud iz te beskrajne ravnice što se na more navezala niknu oblaci. Kod njih oblaci dolaze odnekud odozdo, niču iz zemlje jali mora. U Muharemovoj porodici nas dočekuju sa toliko pažnje da naprosto osjećam stid što mi nikad neće pružiti priliku da im uzvratim. Kahva, ručak, eglen (ne znam da li je išlo ovim ili obrnutim redom) i opet put pod noge da stignemo na zakazanu promociju naših knjiga u Randersu. Naša se posjeta Danskoj podudarila sa Danom državnosti BiH pa su ljudi dodatno svečarski raspoloženi.
Randers, rani jacijski sahat, zovu nas zabrinuti što još ne stižemo. I prvo pravo za sofru kod našeg starog znanca Kadrije, pa promocija i onda opet za istu sofru. U Danskoj su samo Danci mršavi, koščati i krakati, mi Bošnje, Bogami, i da hoćemo od ovakvih sofri ne možemo biti. Sutradan promocija u Odenseu, uoči nastupajućeg Dana državnosti BiH, pa sala prepuna, ima oko četiri stotine duša. I bosanski ambasador je tu. Nakon svega opet sijelo sa ićem i pićem.
Subota 25. novembra promocija u Horsensu, tortu na zabavu u bojama bosanske zastave uradio Ukrajinac i povrh svega poklonio je. Nedjelja, dvije promocije, ovaj put vele na drugom ostrvu, preispitam svoju geografiju i skontam, jes, Bogami, i sad sam na ostrvu, a valja na drugo. Sa jednog na drugo ostrvo preko mora debeloga. Prvo idemo jednim mostom, onda taj most završi na vještački napravljenom otočiću veličine Tuzle, pa opet na drugi most i na drugom smo otoku. Idemo u Nestved da odradimo promociju pa onda moramo žuriti da stignemo na promociju u Kopenhagenu, zakazanu u večernjim satima. U Nestvedu nakon promocije ljudi kupe knjige kao drva i slažu u naramak. Manje bošnjačke zajednice, a da nas srčanije dočeka ne vidjesmo. I još janjetom sa ražnja napraviše da odocnimo u Kopenhagen. U Kopenhagenu nas čeka naš prijatelj Meho Ajanović – Ajan snimatelj na Kopenhagenskoj televiziji, snima cijeli tok promocije i onda nas vodi u svoj dom. Stan više studio nego stan, važno je da ima kuhinja i da je odlična.
– E još da odradimo gostovanje na televiziji sa vama dvojicom i onda se možete opustiti, veli nam Meho.
A mi opušteni što od nespavanja, što od apaurina kojima se Azir hrabri pred nastupajuće letove. Bi i televizija, a onda šetnje po starom Kopenhagenu.
Staze za bicikla na mjestima šire od automobilskih, mi pješaci se trljamo o izloge jer ovdje su ti bicikli brži od automobila. Vela havle, u Kopenhagenu ćete prije spucati bicikl nego i damla i auto kad bi se sabrali. Danci su ponosni na svoju zemlju, na Kraljicu posebno, iako se za Francuza udala pa im on pravi neke belajčiće.
Mi se fotografišemo ispred Kraljevskog dvorca, ispred statue Kralja, ispred sirene što naga sjedi na hladnom kamenu sjevernog mora, ispred njihovog najvećeg brda koje ni kalesijskom Visu nije ni do pojasa, a podrinjskom divu Udrču taman do priglavaka. Fotografiše nas Mehagina skupa tehnika i vješto oko. Svašta vidjesmo za hevtu i nešto ne vidjesmo, ne vidjesmo nigdje ni jednog jedinog policajca osim onog na aerodromu. Ja ne znam ko njih tamo čuva ako nije debelo hladno more. Naučismo svašta i samo dvije riječi danskog “mange cak” moji Bošnjaci. Hvala Vam puno.
Piše: Fajko Kadrić
