Otkrivamo tešanjski recept: Kako zaraditi prvi milion u 15 tačaka

Može li se više išta novo reći o Tešnju, tom strašnom gradu u kojem se prave velike pare? Teško, jer je Tešanj, pobogu, postao stvar opće kulture. Već se štampaju i univerzitetski udžbenici u kojima ekonomisti pokušavaju dešifrirati ovo čudo. Ekskluzivno ćemo podsjetiti  na 15 manje poznatih činjenica kojih još uvijek nema u literaturi, niti na Wikipediji:

1. Tešanjska poduzeća ostvaruju godišnji promet od 1,5 milijardi KM (toliko, usporedbe radi, iznosi pola federalnog budžeta); na području ove općine posljednjih pet godina, svake se godine zapošljavalo novih hiljadu ljudi, što znači da je broj radnih mjesta sa devet hiljada u 2013. povećan na 14 hiljada u ovoj godini. To je pet hiljada novouposlenih za pet godina, što čini nevjerovatno povećanje stope zaposlenosti od 55 posto;  od ukupnog broja zaposlenih, 90 posto radi u realnom sektoru; u Tešnju 24 uposlena pune penzioni fond za 10 penzionera, a bh. prosjek je 12 radnih mjesta na 10 penzionera; svaki sedamnaesti kamion koji se iz BiH izveze natovaren je u Tešnju, svaki sedmi stanovnik je privatnik, a u ovom gradu živi i najbogatiji čovjek u državi;
2. Ne morate ići u Ameriku da biste ostvarili američki san, možete se jednostavno doseliti u Tešanj. Ni ovaj grad nije imun na ekonomske migracije, ali ovdje to nije normalno. Ovdje je kao u Njemačkoj: doseljavaju se stručnjaci potrebni lokalnoj privredi, a oni sa sobom dovode čitave porodice. Danas se u Tešnju ne može naći nijedan slobodan stan za iznajmljivanje.
3. Idu li, da se ne lažemo, i odavde mladi na Zapad? Idu, ali ne bježe. Idu, da bi se vratili. Stvarno? Jedno lokalno istraživanje pokazalo je fenomenalan rezultat: preko 65 posto onih koji odlaze želi se vratiti kada zarade dovoljno para.Dovoljno znači dostatno za pokretanje vlastitog biznisa u Tešnju. Da prevedemo – oni koji danas odlaze, sutra su investitori.
4. Tešnjaci na Zapad ne prodaju samo sirovine i radnu snagu. Prodaju im pamet. Lider u prodaji pameti je ARTISAN, d.o.o., koji proizvodi namještaj s potpisom. Ovi inteligentni ljudi ovako to rade: uvezu sirovinu orahovog drveta iz SAD, zatim od toga proizvedu dizajnirani namještaj,  a onda taj (gotov) proizvod isporuče nazad u Ameriku. Po 10 (slovima: deset) puta većoj cijeni! Prodajna cijena stolica na svjetskom tržištu kreće se od 150 do 350 eura, a stolovi od 350 do 1700 eura. Učešće vrijednosti materijala  iznosi do 10 odsto. Jesmo li izračunali? ARTISAN danas izvozi svoje proizvode u 25 zemalja na sve kontinente. Ima vlastite salone namještaja u Kini i Južnoj Koreji. Do sada je na međunarodnim sajmovima osvojio brojne nagrade za inovativni dizajn, kao i za proizvod. Nagrade na prestižnom Sajmu u Kelnu, ARTISANU je dodijelio Međunarodni žiri i Njemačko udruženje za dizajn. Kvalitetan dizajn, naravno, zahtijeva vrhunsku tehnologiju.ARTISANOV vlastiti softver omogućava online (tehničku) komunikaciju sa zahtjevnim kupcima i finaliziranje rješenja koje odgovara kupcu bez skupih obostranih posjeta.

Za ARTISAN radi 14 najpoznatije dizajnera iz BiH, ali i svjetski poznata imena i dizajnerske kuće, kao što su Michael Schneider, Karim Rashid, Gabriele Bellon, Zoran Jedrejčić, Salih Teskeredžić,  i drugi. ARTISAN, naime, proizvodi VIP namještaj koji ne može sebi priuštiti baš svako. Čak i stanovnik BiH sa natprosječnim primanjima, ako želi imati ovaj namještaj, mora podići kredit;

5. Tešanj nije mjesto gdje se mogu prodati muda pod bubrege;
6. Udruženje privrednika: „Intervencija – da, protekcija – ne!“ U Tešnju su biznismeni već odavno jači od političara. Ako vam treba intervencija u Sarajevu, više se ne kuca na vrata šefa vladajuće stranke. Kuca se na vrata Udruženja privrednika. A tu bi najbolji izbor bio Izudin Ahmetlić (HIFA GROUP), ako vam se posreći da dođete do njega. On je, znate, na Forbesovoj listi, a kada ste tamo – možete sve. Čak i odbiti zastupnika u državnom parlamentu kada od vas traži intervenciju. Prošle je godine poslanik u državnom Parlamentu i predsjednik vladajuće SDA u Tešnju (Šemsudin Mehmedović) od najjaćeg tešanjskog biznismena tražio da s njim ide u Sarajevo na pregovore sa predsjednikom Stranke, Bakirom  Izetbegovićem. Mehmedović je u to vrijeme, da podsjetimo, trgovao sa vlastitom strankom koketirajući sa ostala tri odmetnika iz SDA (Šepićem, Ahmetovićem i Sokolovićem). Za sebe je, valjda, želio izreketaritijaču poziciju unutar sopstvene stranke pred nadolazeće izbore. Ukoliko bi se, dakle, u centrali Stranke pojavio sa najbogatijim čovjekom u BiH, državni poslanik bi imao znatno jaču pregovaračku poziciju. Ali, najjači biznismen odbio jenajjačeg političara – koji se zbog toga, naravno, nije naljutio (jer se to ne bi isplatilo, zar ne?). Izudin Ahmetlić je, da istina bude cijela, član Glavnog odbora SDA. Zlu ne trebalo.

Poduzetnici u Tešnju, naravno, nisu budale pa da uđu u otvoren sukob sa politikom. Saradnja se, dakako, podrazumijeva, ali su privrednici za svaki slučaj napravili vlastitu NVO, koja se zove Udruženje privrednika ‘Biznis centar’ Jelah –Tešanj. Tako su svoja lobiranja i intervencije učinili transparentnim. Zato i nije slučajno to što su tešanjski biznismeni, treći put, za predsjednika svog Udruženja izabrali čovjeka koji nikada nije bio ni u jednoj političkoj stranci i koji definitivno misli svojom glavom. Ne postoji niko ko bi ga mogao natjerati da učini nešto što ne želi. Kod njega može intervencija, ali ne može protekcija. Predsjednik Senad Brka ima 52 godine, uspješan biznis, a Udruženje vodi bez naknade, volonterski.  Kada su prije tri godine privrednici iz Republike Srpske objavili da nisu zadovoljni poslovnim ambijentom i da bi svoje biznise možda preselili u Federaciju BiH, predsjednik tešanjskog Udruženja ih je bez pardona pozvao da ulažu u Tešanj. Senad poziva Srbe umuslimanski Tešanj? Tobejarabi! No, on bi pozvao i svemirce – ako imaju pare i ako će investirati.

I, posljednja vijest iz rubrike vjerovali ili ne:  Udruženje privrednika ‘Biznis centar’ Jelah-Tešanj u fazi je implementacije Sistema upravljanja kvalitetom prema zahtjevima međunarodnog standarda ISO 9001:2015. To će biti prva nevladina organizacija u BiH koja će u svoje ‘poslovanje’ uvesti ovaj standard;

7. Tešnjaci imaju vlastiti Sajam privrede. Sve je počelo sada već davne 2003. godine kada je nekolicina ljudi iz Udruženja privrednika, onako iz zajebancije, organizirala prvi sajam. Onda su se prepali i skontali da je vrag odnio šalu, jer su već na taj prvi Sajam došli ozbiljni poslovni ljudi. Čak su potpisani i prvi ugovori o poslovnim saradnjama.  Iduće godine (2019.)  održava se jubilarni 15. Sajam privrede u Tešnju, a i dalje ga organizira Udruženje privrednika „Biznis centar“, Jelah – Tešanj. Ove godine je na tom sajmu izlagalo preko 200 izlagača iz zemlje i inostranstva, a zemlja partner bila je Italija.

Tešanjski sajam nije isto što i mostarski Sajam gospodarstva, na koji po defaultu dolazi cijela politička krema iz regiona. Mada se i u Tešanj svake godine sjate mnogi predsjednici, premijeri, ministri i ambasadori, ovaj sajam ipak nije vašar političke taštine. Ovdje je više bankara nego političara;

8. Možda malo kasno, ali tešanjski su biznismeni konačno shvatili da je nogomet zaista važna stvar. Prava je sramota da tako razvijena općina nema ozbiljan klub u najvišem rangu. Ali, nedavno je Upravu tešanjskog NK TOŠK preuzeo Edin Jabandžić, suvlasnik mesne industrije Madi. Sada se ostali sponzori sami javljaju. To znači da bi se u tešanjski nogometni klub mogao upumpati pristojan novac, kao što to na globalnom planu Arapi rade sa PSG-om i Manchester City-jem.TOŠK-ovci imaju plan. Kratkoročni –  plasirati se u najviši rang takmičenja, i, dugoročni – pozicionirati se u top pet klubova u BiH;
9. Tešanj ne izvozi, već uvozi radnu snagu. Brojni autobusi svako jutro dovoze radnike iz manjeg entiteta (Doboj, Teslić, Modriča) na posao u ovaj grad u Federaciji BiH. No, ne dolaze samo na posao, već i u šoping. Događa se, dakle, paradoksalna  situacija: građani nekadašnjeg regionalnog centra (Doboj, RS) dolaze da kupuju u maleni Tešanj. Zapravo, ne u Tešanj, već u Jelah. Jelah je, da se razumijemo, samo bolje organizirana mjesna zajednica, da ne kažemo selo – u urbanističkom smislu, a u stvarnom smislu je poslovno čudo. Sjedište je AS holdinga.

U Jelahu tinjaju drevne separatističke težnje za otcjepljenjem od Tešnja i formiranjem vlastite općine;

10. Općina Tešanj je prva u Federaciji BiH (2011.) na Sarajevskoj berzi emitirala općinske obveznice koje su rasprodate u rekordnom roku. Prikupljeni novac koristio se za finansiranje (nove) industrijske zone „Glinište“. Na takvu odluku odvažio se tadašnji općinski načelnik Fuad Šišić, koji je u ovu općinu uveo i elektronsku upravu. Sadašnja općinska administracija samo reciklira ideje na koje autorsko pravo polaže upravo bivši načelnik, ali on se ne buni. Šišić se u kuloarima pominje i kao (ponovni) kandidat za načelnika Općine na lokalnim izborima (2020.). Ne zna se, doduše, koja bi ga stranka mogla kandidirati, ali nema garancija da će to biti SDA. Upućeni tvrde da je on jedini koji bi imao velike šanse i kao nezavisni kandidat. U tom slučaju Šišić bi mogao napraviti senzaciju poput disidentice Amre Babić u Visokom, koja je teško porazila svoju bivšu stranku (SDA) i pomela ostalu konkurenciju;
11. Čak i ako je tačno to da se u BiH ne može zaraditi milion a da nisi povezan sa politikom, Tešanj je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Za tešanjsko privredno čudo nije zaslužna nikakva stranka ili partija. Ni Alija, ni Tito. Ni isluženi političar Šemsudin Mehmedović, niti općinski funkcioneri koji se tešanjskim uspjehom drsko busaju u prsa, zbog čega kod lokalnih biznismena izazivaju bijes. Jer, privrednicima iz ovoga grada uspjeh niko nije poklonio. Nisu išli prečicom, išli su težim putem. Greenfield investicija je čest slučaj u Tešnju. To je vrsta investicija za koju je značajno da se sa poslom počinje od nule, bez prethodne infrastrukture, struje, interneta, radnika… Da budemo jasni do kraja: počinje se bez bilo kakvog poslovnog prostora, na livadi.  Kod greenfielda se u pravilu radi o direktnom ulaganju stranog kapitala, ali su Tešnjaci – kao domaći investitori – i ovdje izvan mainstreama.  Oni ništa nisu napravili javnim novcem, već uz pomoć komercijalnih  kredita. Tešanjsko iskustvo se, prema tome, svodi na sljedeće: da bi u biznisu zaista postao frajer, moraš biti spreman staviti svu imovinu pod hipoteku, uključujući i onu od ženine rodbine; nakon infarkta i dijabetesa moraš ostati na nogama i osjetiti adrenalinski miris znoja, krvi i suza; moraš biti spreman da se boriš, osvojiš, izgubiš, preživiš – i ponovo uskrsneš. To su dječije bolesti koje je prebolio svaki čovjek u ovom gradu koji je zaradio više od milion maraka;
12. Kada dolazite u Tešanj, morate znati gdje ste došli. Morate se ponašati pristojno i poštovati domaćina, a to nije teško. Tešanjski kodeks lijepog ponašanja vrlo je jednostavan. U njemu je napisana samo jedna rečenica: (U Rimu se ponašaj kao Rimljanin) U Tešnju se ponašaj kao – biznismen! I sve će vam biti oprošteno: i to što ste crnac, Kinez, Srbin, reper, panker, purger, puritanac,  protestant, ateist, vegetarijanac ili vanzemaljac;
13. Konačno, kako se zarađuje taj prvi milion? Kako se ostvaruje američki san, a da se ne ode u Ameriku? Ovo je, dakle,umjetnost u kojoj je Tešanj postavio standarde. To će vam najbolje demonstrirati Elvir Bećarević (39), vlasnik fabrike mineralne vode ZEMA. On je počeo kao i Steve Jobs (Apple) – iz garaže. Imao je 20 godina kada je ušao u samostalni biznis. Proizvodio je sokove na razmućivanje. Elvir Bećarević danas proizvodi pet šlepera vode – dnevno! I to ne bilo kakve, već (službeno) najbolje vode na svijetu: Tešanjskog kiseljaka! Ali, to više ne radi u garaži, već u robotiziranoj tvornici u bosanskoj silicijskoj dolini, što je drugo ime za Tešanj. „Nemoguće je moguće“, kaže Elvir Bećarević, „samo malo duže traje“. Bećarević  nije mainstream biznismen, tojest nije tajkun – jer nije politički favorit, ne učestvuje na javnim tenderima i nikada nije uzeo državni poticaj. Ne vozi džip, nema maloljetnu ljubavnicu, a u džamiju ne ide da bude viđen. Zato je on: momak iz susjedstva.

Elvir Bećarević nije novopečeni biznismen kojeg je izbacila tranzicija, on je izbacio sam sebe. Većina lokalnog stanovništva ima uvriježeno mišljenje da iza ovog dječaka stoji neko važan iz politike. Ima tu neke logike, jer Elvir izgleda previše obično za nekakvog opasnog lika, a pogotovo ne liči na kontroverznog biznismena. Uostalom, vozi samo golfa, narodni auto. U čemu je onda kvaka? Bez obzira na to što kompanija ZEMA ima vlastiti vozni park, svjetski prvak Elvir Bećarević svako jutro ustaje u pet sati ujutro, sjeda u kombi – i razvozi robu lokalnim trgovcima. Čak i istovara pakete sa mineralnom vodom. Čovjek radi! Ponovićemo: r a d i! Eureka! Neko bi glupo mogao pomisliti da je Elvir otkrio toplu vodu, ali zar ovo nije Balkan? Slušajte kako je zajeban: „Tajna je da nema tajne. Treba zabraniti vladajuću donatorsku ideologiju i socijalističko meditiranje. Pa, u kapitalizmu smo skoro 30 godina, pobogu. Treba raditi. Jednostavno, zar ne“. Ovaj dječak, ustvari, ima isti mentalni sklop kao i ostali tešanjski poslovni ljudi koji u bh. okvirima – a u nekim slučajevima i regionalnim – predstavljaju senzaciju. Kao, naprimjer, vlasnik grupacije HIFA PETROL, megabiznismen Hajrudin Ahmetlić, autor izjave koja je postala antologijska: „Cijelih 15 godina sam radio kao da mi je svaki dan ponedjeljak, ali danas se osjećam kao da mi je svaki dan subota“. No, nemojte se zanositi, jer put od ponedjeljka do subote nije tako kratak niti lagan kao što to izgleda na prvi pogled. Za taj put treba imati muda. Do koljena;

14. Da li je sve med i mlijeko? Nije. Umjetnički dojam o Tešnju kvari prosjek plata koji je među najnižim u Federaciji BiH (650 KM). Kako je to moguće? Ekonomska nauka je tu dala jednostavno objašnjenje: u Tešnju postoji velika disproporcija između broja zaposlenih u tzv. realnom sektoru, dakle onih sa niskim platama (90%), i onih sa visokim platama koji živena račun njih (10%). Kada bi statistika za svoje izračune uzimala samo zaposlene u proizvodnji (realnom sektoru), rejting tešanjske platne liste možda ne bi izgledao tako tužno. Sve je to u pet deka u ovoj državi. Što tešanjskim poduzetnicima može biti i alibi. Može li? Činjenica je, ipak, da je „robovlasnik“ čest termin na društvenim mrežama kada se opisuju pojedini tešanjski gazde. Taj mrski termin u Tešnju su upotrebljavali čak i neki važni političari, otkrivajući tako svoju žal za prošlim vremenom. Vremenom kada su imali apsolutnu moć.

Ali, šta je – tu je. Uzmi ili ostavi (650 maraka). Pomirili smo se, izgleda, s tim nepisanim pravilom.  Ovo je nova era. Nema više na more preko sindikata. Sindikata? Htjeli smo kapitalizam, i dobili smo ga. I to u njegovom sirovom obliku – (neo)liberalnom. Tu ne vlada merhamet, već notorni kapital i surovi profit. Dokle će ovako? Pa, dokle im se može. I dok postoje kinezi iz Republike Srpske. Tešanjski poduzetnici se, zapravo, samo ponašaju u skladu sa tržištem radne snage. I neće povećavati plate dok ne budu morali. Kao što nije povećavao ni predsjednik Macron;

15. Građani Tešnja redovno upražnjavaju fizičke aktivnosti usmjerene na povećanje stope nataliteta. Visok libido ovdašnjeg stanovništva zaslužan je za to da nema bijele kuge. Spojili su ugodno s korisnim, te su i u vođenju ljubavi lideri u BiH.

 

P.S. Možda se i ne isplati biti milioner. Moraš raditi, jebiga.

     (Ovo je rukopis iz knjige u pripremi „Lukavi biznis“, autora Hajrudina Redžovića)

(byka.com)