Amna Imamović preporučila knjigu „Zulija“ Bajre Perve

Pedagoški zavod Tuzla za učenike osnovnih i srednjih škola bio je raspisao literarni natječaj od nazivom „Knjiga koju preporučujem“. Do 30. aprila pristigao je veliki broj učeničkih iz mnogih škola sa područja Tuzlanskog kantona. Radovi su pregledani i izabrani pobjednici. U konkurenciji učenika do 9. razreda Amna Imamović, učenica OŠ Kalesija, osvojila je treće mjesto.  Ona je u svom radu preoručila knjigu „Zulija“ Bajre Perve, novinara i književnika iz Sarajeva.

Amnin rad možete pročitati u nastavku teksta:

“…Do susreta ponovnog u perivojima džennetskim

grlit ću te dovama i snovima, kćeri moja Zulijo…”
“…Petak je danas u  drugoj hefti jula,
kćeri moja Zulijo,
a senabije još ne zriju…”

Zulija, Bajro Perva

Pored svih knjiga koje sam čitala i kao dijete i kao djevojka, pored svih knjiga o dječijoj mašti, želji za avanturom, pored svih tih priča o ljubavima, avanturama, magičnim događajima ili o odrastanju i o bolu odrastanja, pa i o tragedijama, Zulija je jedina knjiga koja kad je zahvatila moju dušu svojim riječima, više je nikad pustila nije. Kao devetogodišnjakinja prisustvovala sam promociji ove knjige, s majkom i babom pod ruku, slušala sam svu tu diskusiju o knjizi i sve te komentare, ali za 15 minuta sve sam zaboravila. Tek kada sam dobila knjigu u ruke, koja je vrištala da se pročita i razumije, duša je poklekla te je pročitah.

Zulija je antiratna poema, i to prvobitno može izazvati predrasudu da je devetogodišnja djevojčica, odrasla u postratnoj državi u kojoj je koliko-toliko vladao mir ne može razumjeti. Ili pak da je ne bi trebala razumjeti, ili, čak, nema logike niti objašnjenja zašto bi je razumjela.
A jesam. Možda zato što sam odmah čula glas knjige. Čula sam taj jedan majčin glas, nježan poput svile i prijatan kao cvrkut ptice:
                                        „Sanjala sam te noćas, kćeri moja Zulijo.“
„Poželjela sam te kćeri…“

Zulija je antiratna poema, koju priča majka koja ima dušu „tugom obavijenu, ranama izbrazdanu, neutješnošću izmučenu“. Sama poema počinje čežnjom, obraćanjem kćerci Zuliji, djevojci koju je tako neizmjerno voljela. Kroz poemu majka se prisjeća prekratke mladosti svoje kćerke, koju su svi voljeli. Prisjeća se svih koji su je voljeli, o čemu su maštali, kako joj je kćerka izgledala, njenog rođenja i maštarenja o svatovima svoje mlade kćerke. Jedna neostvarena fantazija, kako poslije saznajemo. Za sekundu dolazimo do bolne stvarnosti, za sekundu saznajemo da je majka sama, da priča Zuliji a da je ona ne može čuti, da ne dobija odgovora. Saznajemo bolne tragove koje su „zlikovci“ ostavili, sudbinu Drine, njene talase što teku venama i majke, i oca, i kćerke. Saznajemo da su otac i kćerka još jedan par koji je zajedno nastanio Drinu, koja postade najveći mezaristan. Ovako tužna sudbina, samo zbog vjere. Samo jer su bili što jesu, samo jer su postojali.
Dok sam čitala ovu poemu, čula sam glas ove izmučene majke, koja je za mene, zajedno sa svojim suprugom, i sa svojom kćerkom, otišla s ovog svijeta. I dok joj je tijelo bilo tu, njena duša, čeznući za dodirom ruke svoje kćerke, da pomiluje njenu kosu, da čuje njen glas, da sa svojim suprugom posmatra svoju djevojčicu kako odrasta, njena duša nije mogla bez njih, pa je krenula s njima. Čak sam nekako odlučila da je ona zapravo mrtva. Čitajući o tako okrutnoj smrti, počela sam razmišljati o tom konceptu. Šta li je to smrt? I zašto ova žena, ovako izmučena, po meni mrtva, još stoji na zemlji, zapravo, zar joj je ostalo snage?
Pa zar su joj smjeli toliko ljubavi – ljudske, čovjekove ruke oduzeti?! Bile su sve samo ne ljudske, ljudska ruka ne bi se usudila biti tako okrutna, sama bi se ruka otrgnula od tijela samo da bolesni um ne posluša. Zar oni misle da mogu izigravati Boga? Oduzimati život samo kad im se prohtije, nevinim, nedužnim ljudima, koji su samo htjeli proživjeti dovoljno da iskuse ljepotu ovog dunjaluka, koliko im Bog odredi i dozvoli?
Zlim ljudima nikad kraja, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Ova knjiga je moj prvi susret s jednim od najvećih zlikovaca i jednim od najzlobnijih djela, ratom.

Ovu knjigu volim kao što rijetko što volim, ovu knjigu volim cijelom svojom dušom, sad mi je baš i nejasno da li ja ne puštam te riječi da od mene pobjegnu ili one meni ne daju, ili se podjednako držimo jedne za drugu. Dugujem dosta Zuliji, dugujem joj zahvalnost za date lekcije o majčinskoj ljubavi i o tuzi, o tragediji i o nadi, i o stvarnosti. Zulija zaista jeste teška poema, u zraku vibrira čežnja i žalost, ali čitajući ovu knjigu, volim vjerovati da će čak i one kojima su se srca skamenila sačuvati da postanu jedni od tih zlikovaca.

Amna Imamović,  IX c Osnovna škola „Kalesija“