Priča: Dževkin bunar, Sejfulah imamović

Dževkin bunar nalazi se u Gornjim Vukovijama, do Telice, sa zapadne strane zaseoka Džafići. Osim pokojeg stanovnika koji zna samo naziv bunara, o Dževki niko ništa ne zna. Do pitke vode ranije se dolazilo jedino kopanjem bunara s obzirom da u našem kraju nema izvorišta vode. Do Dževkinog bunara bio je još jedan bunar pored puta, ali ga je sjelina zatrpala.

Prošla, 2013. godina bila je izrazito sušna. Skoro svi bunari u selu su presušili. Na Baščici Šahima Husejnovića iz kamenom ozidanog bunara preljeva voda. Žedna zemlja razgaljuje svoju dušu vodom duž toka kojim voda teče prema Telici. Šahim gleda zelembaće, koji se igraju po površini vode u bunaru, i razmišlja kako da odvede vodu za piće do svoje kuće.

Već duže vrijeme u Baščici ne čalakaju kante za vodu. Nema momačkih i djevojačkih uzdaha od ašikovanja. Nema pjesme djevojaka željnih milovanja. Prošlo je nešto više od stoljeća, a u Džafićima nema ni jednog Džafića, Tupajića, Alića i mnogih drugih znanih i neznanih ranijih stanovnika ovog mjesta, stanovnika iz vremena kad je Dževka sazidala bunar. Preko Telice, u Husejnovićima nema Rođakovića i nema više ni starih nišana na mezarima. Ne čuje se ni žrvanj vodenice Džafićke, na mjestu spajanja Telice u Gribaju. Nema više Bregova, Otava, Hambara i Bara u kojima je nekad vrilo kao u mravinjcu. Da nije sjećanja, tko zna da li bi se neko i sjetio puta iznad Baščice, kojeg više niko i ne koristi. Nema više ni dovikivanja ljudi sa brda na brdo. Sve je nekako utihnulo.

U glavi mi odjekuje pjesma Dževke Tupajićke i drugih djevojaka, koja prelazi Telicu, odjekuje Alićkušom i razliježe se šumom do Zobišta. Do Zobišta, do nekadašnjih žetelica, iz kojih donesoše kugu i narod u selu pomoriše. Dževka pjeva, motika sijeva, kao britka sablja Alije Đerđeleza ili sablja Osmana Tankovića, koji sada na vrh brda spava. Mnogi muslimani širom svijeta svoj vječni mir nađoše na brdima zaseoka Džafića i okoline. Na četiri mezarja u Džafićima, broj mezara nadmašuje broj stanovnika ovog mjesta. U Baščici, od kamena, sazidala Dževka  bunar da prkosi momcima i njihovoj snazi. I dok slike brema, na ramenima djevojaka, trepere mi kao džemre pred očima, pogled mi isprekidano prati hladnu vodu koja cijedi iz natopljenih čepina niz leđa i u njedra djevojaka. Nekad bilo, sad se spominjalo. Preko zaraslog puta, sad njenu njivu Tupajićku drugi koriste. Druga njena njiva protezala se do Mejtefišta, kojeg je Telica razdvajala na dvoje Vukovije, a sohbeti spajali u jedne. Mejtefište i dan-danas nosi svoju tajnu naziva. Mejtefište je sada meraja koja se proteže do Barice u kojoj su nekada bila čuvena dovišta. Dovišta u kojima je efendija Drndić dersio i predvodio molitve. Kad bi stari bunari progovorili, znali bi gdje su se, ovdje ukopani, mrtvi rodili. Da potomci dođu u Džafiće i Fatihu prouče svojim mrtvima, Džafići bi bili svijet u malom.

Dževka se namjeri na junaka, na komšiju Emina Efendića u Donjim Vukovijama, sa kojim je svila svoje prvo porodično gnijezdo. Strada Emin, nesta Efendića u Vukovijama. Ostadoše same Dževka i njene dvije kćerke: Mejra i Lutvija, koje se udadoše u Vukovije. Žena, kao voda, uvijek sebi nađe put. Dževka nađe svoj mir u komšiluku i rodi Mehmeda i Ibrahima Majdančića. I dok se pjesma razliježe u mojoj glavi i tokom Telice, Dževka plete sijede pletenice. Sjeća se Dževka Prvog svjetskog rata kad izgubi prvog muža. Došao je i Drugi svjetski rat. U Vukovijama, na Međari, u podrumu svoje kuće, strahuje Dževka za svog sina Ibrahima. Za Ibrahima, za svoju diku. Dok frkte meci i traje napad partizana na selo, majka ko majka misli o svom sinu, koji kao pripadnik muslimanske milicije, čuva selo od neprijatelja. Ibrahim, junačina sa šarcem u rukama, ponosno i gordo bije bitku na Krušiku Ibre Hodžića. I dok on uspijeva oteti partizanima konja, njegova majka se naglas pita: „E moj Ibrahime, gdje li si sada?“. Partizanka koja je bila u blizini kuće, čula je njen vapaj za sinom. Došla je do drvenog podruma i kroz puciju nanišanila. Puška puče, a majka za sinom zabrinuta i od bola jauknu. U tom trenu, u jeku borbe, Ibrahima pogodi metak. Jak bol u predjelu bubrega prinudio ga je da nađe busiju za krivim hrastom, na Krušiku. Iako teško ranjen, njegov šarac je odolio dok nije došla pomoć. Prebačen je do bolnice na Međašu, gdje su mu njemački ljekari izvadili bubreg i spasili život. Dževka nije uspjela, da dočeka, da vidi svog sina. Dok su joj davali vode, da razgali dušu, podlegla je od posljedica ranjavanja. Briga za sinom i žeđ za vodom, ostale su joj neispunjene želje.

Hair voda iz Dževkina bunara, razgaljuje i danas mnoge duše. Njena krv razblažuje se i teče u mnogim venama. Ljude i njihova dobra djela, koja su ostavili za sobom budućim pokoljenjima, ne treba nikada zaboraviti i uspomene na njih treba često oživljavati.

(Priča je dobila posebnu pohvalu na literarnom natječaju „Zavičajna priča“ Gradske biblioteke Kalesija. )

O autoru:

Sejfulah Imamović rođen je 1957. godine u Donjim Vukovijama. Po zanimanju je dipl. ing. tehnologije, odsjek hemijsko-tehnološki. Autor knjiga “Vukovije” i “Leksikon tradicionalnih bosanskih termina”. Objavio je i publikaciju “Stari nišani u Vukovijama”.Bavi se i slikarstvom.  Izlagao je na kolektivnim izložbama u Zenici, Živinicama, Gračanici, Tuzli  i Kalesiji u kojoj je imao i nekoliko samostalnih izložbi.