Međuentitetska pijaca u vrijeme pandemije: Garancija važi samo dok se ne odmakneš tri koraka od štanda

Piše: Fahrudin Sinanović

Riječ koridor, uz već ustaljena značenja, u bosanskom jeziku je posljednjih 20-ak godina dobila i novo značenje – pijaca.  Ali, ne obična, gradska pijaca, ili zelena pijaca; riječ koridor postala je sinonim za pijacu koja se nalazi između dva entiteta, u blizini te zamišljene međuentitetske granice. Najpoznatije takve pijace su „Arizona“, 15-ak kilometara od Brčkog, i „Virdžinija“ kod Kalesije.  Zvanični naziv „Virdžinije“, pijace koja se nalazi između općina Kalesija, u F BiH, i Osmaci u RS-u, jeste Mješovita pijaca „Pero Komerc“ Mahala-Osmaci. Ipak, u narodu se uglavnom koristi naziv – Koridor.

– Gdje si bio?
– Bio sam na Koridoru.
– Jesi li štagod kupio?
…

Obično ovako teče razgovor. Nikad nećete čuti da neko tokom razgovora koristi zvanični naziv, ili onaj kojem su kumovali Amerikanci iz sastava SFOR-a koji su oformili ove međuentitetske pijace u cilju pomirenja ljudi koji su do jučer međusobno ratovali.

Iako je proteklo više od 20 godina, na „Virdžiniji“, kalesijskom „Koridoru“, nije se promijenio način poslovanja. Pijaca radi samo nedjeljom. Ostalim danima, bez prodavača, kupaca i popunjenih štandova, sablasno izgleda, poput drvenog kostura.

(Al Jazeera)

Posjetili smo ovu pijacu s ciljem da vidimo kako posluje u vrijeme pandemije. Odmah smo primijetili da nema govora o pridržavanju mjere fizičke distance. Rijetki su i oni koji koriste maske. Skoro kao djetelina sa četiri lista.

Štandovi su, osima na livadi, postavljeni i sa jedne i druge strane magistralnog puta Tuzla – Kalesija – Zvornik, tako da je saobraćaj vrlo otežan, usporen. Pješaci su brži od automobila na toj dionici puta.

Po ulasku među štandove, dočekuje nas glas prodavača čarapa: “Navali, narode, 12 pari 5 maraka, 12 pari 5 maraka…“ S obzirom na cijenu, izgleda da je riječ o čarapama za jednokratnu upotrebu.

‘Može l’ išta manje?’

Pored puta štand ima i Džehva iz Visokog, koja pređe skoro 150 kilometara da bi iz Visokog došla do ove pijace. Na štandu prodaje suho meso, sudžuke, kobasice, ovčiju stelju, masni sir, kajmak. Jedan kilogram stelje košta 23 marke. Suho meso od 15 pa naviše, zavisno koliko je „prošarano“.

Sa ove pijace ne ide direktno kući, već u ponedjeljak prodaje i na pijaci u Kladnju, pa tek onda ide za Visoko. Tako joj je isplatnije.

I ona i ostali prodavači ne žale se na promet, čak i u vrijeme pandemije. Njima je problem bio kada je, zbog mjera kriznih štabova, bio zabranjen rad pijaca.

“Mi od pijace živimo. Kad njih dođe nekoliko hiljada na pijacu, nađe se mušterija za svačiju robu. Ali, belaj je kada nema pijace, ne možemo kod kuće prodavati, a bilo je jedno vrijeme kad nismo mogli svoju robu prodavati na pijaci”, kazuje nam Mirsad iz Živinica koji prodaje razne polovne mašine, aparate i alate.

(Al Jazeera)

Malo ko od njih želi reći svoje ime i prezime. Kada vide da fotografišemo i nešto zapisujemo, pitaju nas jesmo li iz inspekcije. Čak i kad kažemo da nismo, već da smo novinari, i dalje su zatvoreni. Ne vole da ih se pita nešto drugo, osim za cijenu njihove robe.

Na jednom manjem štandu ćete naći najrazličitiju robu: zidne satove, igračku konjića, šah, patike, cipele, šerpu, žensku tašnu, peglu, kablove… Sve ono što može donijeti koju marku iznosi se na pijacu. Samo da se proda. Ovdje je to najvažnije.

Na ovoj pijaci niko nikoga ne pita za vjeru i naciju. Pita se samo za cijenu. Nakon što prodavač kaže cijenu, po automatizmu slijedi pitanje: “Može l’ išta manje?“ Neki kad kupuju kosilice ili neke druge mašine i aparate, pitaju i za garanciju. Na takve upite ćete čuti i  odgovor: “Ima garancija, ima, ali važi samo dok se ne odmakneš tri koraka od štanda.“ Odgovor je šaljiv, ali – tačan. Ima o onih koji daju garanciju. Obično kažu: “Eto, ako ti ne bude odgovaralo, dođi iduće nedjelje da to riješimo.“

Na pijacu dolazi i I. Đ., učenik devetog razreda osnovne škole. Uči trgovački zanat. Prodaje zečeve i golubove. Kupi ih i kasnije preproda.

Neizostavan dekor ovih pijaca je i „butik čučni“. U šali ga zovu tako jer mušterija mora da čune da bi razgledala robu poredanu na razastrtom najlonu.

Gdje god nađeš zgodno mjesto, ti kafanu otvori

Nigdje nećete naći više kafana na tako malom prostoru kao na „koridoru“. Ovdje važi pravilo: Gdje god nađeš zgodno mjesto, ti kafanu otvori. Ako se ti objekti uopće mogu zvati kafanom. A ima ih i usred štandova. Ima ih i nešto skrajnutih. Uglavnom su od drvene konstrukcije, od dasaka. Negdje je dovoljno samo ostaviti nekoliko stolova, udariti četiri direka, natkriti ih najlonom i – eto kafane. U jednoj umjesto stolica su se koristili stari kauči.

Iz tih objekata čuju se zvuci izvornog melosa: „Oj rakijo rako, ja te volim jako, a ti mene rako u jarak polako.“ „Salko bolan Salko, ja dimija nemam…“

(Al Jazeera)

Na „koridoru“ se može kupiti skoro sve, “od igle do lokomotive”, kako se to običava reći: voća, povrća, odjeće, obuće, poljoprivredne alatke, kreča, polovne gume i rezervni dijelovi za automobile, tepihe, zavjese, bicikla, televizori, laptopi, čajevi i kreme za sve vrste bolesti… Ima i nove i polovne robe.

Ima i onih koji dođu na ovu pijacu da vide prijatelje i poznanike iz drugih mjesta i gradova. I među kupcima i među prodavačima, dosta je ljudi iz oba bh. entiteta, ali i iz Šapca, Loznice, Valjeva…

I na ovim pijacama neizostavni su prosjaci. Sjede između štandova, ispruže ruku i blagosivjaju prolaznike, potencijalne „donatore“. Ako vam se ostvari pola od onoga što vam oni žele, vi ste sretan čovjek.