Majci Havi Tatarević, ili: Zašto udaraju prvačića po ušima?

Sedam godina radio sam u školi, predavao bosanski jezik i književnost. Kad bih bio dežurni, moja zadaća, kao i svih ostalih dežurnih nastavnika, bila je da za vrijeme odmora stojim na hodniku i pazim na djecu, pratim njihovo ponašanje.

Nerijetko se moglo vidjeti kako učenik sedmog ili osmog razreda, i ne znajući da ih posmatra dežurni nastavnik, prođe pored nekog prvačića i onako, iz čista mira, klepi ga po ušima, opali mu čvoku, čvrgu. Zašto je to činio? Samo zato što je jači od njega; zato što je onaj prvačić mali, slab. Zato što mu ne može uzvratiti. Onaj učenik iz sedmog ili osmog razreda prolazi i pored svojih vršnjaka iz istog razreda; njima ne udara čvoke, čvrge, njih ne klepa po ušima.

Zašto? Zato što zna da će mu ovaj vratiti; zato što znao da i on može biti udarac.Naravoučenije: Sve dok budemo slabi, drugi će nas tući, ubijati, mučiti, progoniti, odvoditi u logore. Dogadat će nam se Srebrneica, Manjača, Tomašica, Prijedor… Kad budemo jaki, kad oni budu znali da smo jaki, neće to smjeti raditi, neće nas smjeti udarati jer ćemo im vratiti.

Zato moramo biti jaki. Naš iman, naša vjera u Boga, ono što nam je najjači štit, nažalost, nam je ponajslabiji. Prvo njega moramo jačati. (Ovaj Ramazan je divna prilika za to!) Moramo biti i moralno jaki, a što je u najužoj vezi s našim imanom. Moramo biti i ekonomski jaki. Moramo u svakom pogledu biti jaki.

Zbog majke Have Tatarević i njezinih šest sinova. Zbog majke Nazije Baganovića i njezinih šest ubijenih sinova. Zboga Nane Fate Orlović i svih naših ubijenih.

Allahu, pomozi nam da ojačamo svoj iman, da budemo jaki, da nikad ne budemo slabi. Amin!

(20. ramazan 1435. (20. juli 2014) Dan kada su u Kozarcu ukopana 284 Bošnjaka, koje su pobili srpski zločinci.)

”Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu.
Ne halalim usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.
Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.
Ne halalim bačene duvake, bešike bez čeda, njive bez sjemena.
Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.
Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.
Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.
Ne halalim, ne halalim, ne halalim…” (Šefka Begović-Ličina)

F. S.