Kalesijske novine Kalesijske novine
Ovih dana sam dobio desetine poruka, u kojima se sa ironijom i sarkazmom spominju Bakir Izetbegović, roboti i dronovi. Radi se o njegovoj predizobrnoj izjavi u Travniku: “Kako do snage, kako do vojne snage i imamo li mi odgovor, za nedajbože, najgore scenarije? Imamo, prebrojali smo se, koliko lovaca imamo i koliko mladih i instruktora na dronovima… I oružane snage, dakle, robotima ćemo morati poduprijeti, prije svega dronovima…”
Bakir Izetbegović izgleda mora paziti da prdi sa prigušivačem. Kad Vučić i Vulin, Milanović, Čović, Dodik prijete ratom gotovo svakodnevno, ne čujemo niti jednu službenu osudu. Izgleda da se podrazumijeva da svak može prijetiti ovoj državi kako hoće. Kad neki Bošnjak spomene odbranu digne se kuka i motika.
Sve te poruke koje se šire društvenim mrežama ne ismijavaju samo Bakira Izetbegovića. Ismijavaju našu pamet i sposobnost da napravimo nešto više od praćke i kamena. Sliči mi to sve na ono ismijavanje odbrane ove države iz devedesetih. Karadžić u Beogradu na „Svesrpskom saboru“ u proljeće 1991. kaže: „Bosna će biti pregažena za 14 dana, a naredna dva mjeseca će se čistiti preostalo smeće u šumskim džepovima“. Ili u oktobru 1991.: „Jer Muslimani ne mogu da se odbrane ako bude rata ovdje. I muslimanskog naroda će nestati sa lica zemlje“. Kad je ratni zločinac Mladić osvojio Kijevo u Hrvatskoj, novinar ga pita: „A Bosna?“ A on odgovara sa ciničnim podsmijehom: „Jedan-dva šamara i bit će dovoljno“.
I danas kad našim komšijama u Srbiji Rusi i Kinezi otvoreno šalju svoje moderno oružje, nema ni riječi protesta.
Zašto mi ne možemo praviti robote, dronove ili slične stvari? Jesmo li to opet narod niže kategorije kao pred agresiju devedesetih? Koliko ljudi zna da naša mladost osvaja matematičke olimpijade i svjetska takmičenja iz robotike.
Koje sve zemlje danas šalju satelite u svemir, a to je prije trideset godina bio nedostižan san.
Danas države ne daju svoje vrhunske inžinjere, ne daju svoje vrhunske doktore kao što ih mi ponižavajućim platama i svakakvim spletkama s noge na nogu izbacujemo vani. Neprijatelji ove Bosne i Hercegovine odmah skuže ko valja. Sjećam se kad je jednom izmišljenom aferom u novinama UKC Sarajevo morao napustio svjetski čuveni patolog. Jedan medij ga je lažno optužio da je odbio liječiti bolesnika. Zbog te izmišljotine čuveni doktor se spakovao i otišao u inostranstvo.
Mi niskim platama ponižavamo svoje vrhunske ljekare, inžinjere, inovatore i druge sposobne profesionalce. U nas ćevabdžije, kafedžije i slične profesije pokazuju enormno bogaćenje, razbacuju se novcima javno i obijesno, dok prosječno žive ljudi od čijeg znanja zavise naši životi i opstanak države. I što je najgore ćevabžije i kafedžije su najpopularniji u ovom narodu, koji nikad nije skonto: Stotinama godina ubija nas ruka naših komšija, istom snagom koliko i naša primitivna pamet kojoj dozvoljavamo da vlada u javnosti.
Sjetimo se rata? Kada se u opkoljenim gradovima sa nikakvim sredstvima i mogućnostima proizvodilo ručno naoružanje, pištolji, puške, granate i trombloni. I ti, tada mladi inžinjeri, danas rade širom svijeta u najkomplikovanijim svjetskim industrijama.
Nedavno je pismo premijeru Novaliću poslao slavni glumac Leonardo Di Caprio. Traži prekid gradnje mini hidroelektrana zbog očuvanja okoliša. Ja mislio da on ne zna ni na karti svijeta pokazati gdje se nalazi BiH. I onda saznam da se u rudarskim Banovićima proizvodi izuzetno kvalitetna turbina za male hidroelektrane i to kao veliko dostignuće naše metalske industrije. Svi su skočili da ugase te mini hidroelektrane (i kao prvo proizvodnju turbina) i takvim harangama i takvoj brutalnoj kampanji, pokazalo se, nemoguće odbraniti. U isto vrijeme Norveška se sprema izgraditi još 400 mini hodroelektrana. Ko im je to dozvolio? Šta na to kaže Leonardo Di Caprio? Brinemo se za nestanak malih rijeka, a ako ovako nastavimo mi ćemo nestati prije nego li najmanji bosanski potok.
Pa i ako ćete o naoružavanju. Jesmo višenacionalna zajednica ali imamo presude nekoliko međunarodnih sudova za genocid. Postoji nešto što se zove „ius cogens“, što je norma u međunarodnom pravu koja omogućava narodu koji je pretrpio genocid da se naoruža za odbranu u ime svog opstanka.
Za riječ se javio i lider SDP-a Nermin Nikšić.
Pitao je “da li Izetbegović zaista misli da još uvijek u Bosni i Hercegovini ima roditelja koji su spremni slati djecu u rat?”
Dok čitam ovo Nikšićevo, mislim kako roditelji devedesetih nisu htjeli slati svoju djecu u rat. Ubice su dolazile i roditeljima i djeci na kućni prag i klali. U njihovim dopisima stoje napomene da Bošnjaci muslimani nisu vrijedni metka.
Dok čitam ovo Nikšićevo sjećam se jednog penzionisanog oficira JNA uoči početka napada na Bosnu. Dok smo nekolicina nas govorili o odbrani, on nas je tužno gledao i rekao:
„Ne znate vi sa kojom silom imate posla.“. Neko ga je pitao: „Šta predlažeš?“
„Da svi dignemo ruke uvis i da se predamo“, rekao je.
U Bosni se ne smije ni spomenuti odbrana države. To je bogohulno. Pogoto sada u vrijeme prosipanja predizborne stranačke pameti.
Bavite se izbornom kampanjom. I na tim skupovima u ime mira podignite koji put ruke uvis da neko ne pomisli da niste mirotvorci.
Umjesto proizvodnje robota i dronova, bavite se proizvodnjom novih stranaka. Tu nam niko ne može ni opepelit. Sada ih imamo više od šezdeset na ovom skučenom prostoru bošnjačke većine. Nema toliko stranaka na čitava dva kontinenta u Južnoj i Sjevernoj Americi. A uskoro ćemo ušiti i čitavu Evropsku Uniju sa 27 država.
Politički primitivizam koji proizvodimo do savršenstva i u enormnim količinama ustvari pokazuje ko smo i šta smo. Jedan narod haosa, bez jasnih državnih ciljeva. Prije svega onoga ključnog cilja da se sačuva ova Bosna i Hercegovina i da se u njoj uredi normalan život.
Sead Omeragić
(izvor: bosnaglobal.net)
