Kalesijske novine Kalesijske novine
Zbog zdrave dugovječnosti, ali i njezine životne priče, o nani Mejri Halilović iz Kladnja pročulo se nadaleko. Zahvaljujući modernoj tehnici o ovoj krijepkoj, razboritoj i dobrodušnoj starici, iz milja prozvanoj Mrka, priča se i prepričava u dalekom svijetu, kamo god ima “našeg naroda”. I takvo saznanje nana pripisuje sudbini ili, bolje to ona kaže:
– Moje duge godine, ratovi, udaja, potomstvo, sve je Božije davanje i Božija volja, a Bog je uistinu najveći – kazala je Mejra!
Udaja u trinaestoj
Nana Mejra je rođena u Prvom svjetskom ratu, 1914. godine, u selu Turalići, koje je nekada pripadalo Vlasenici, a stoti rođendan obilježila je 20. februara 2014. godine. Želja joj se ispunila da rođendansko veselje provede sa najdražima: kćerkom Semijom, sinom Sadijem, unucima, praunucima i „bijelim pčelama“. S ponosom veli kako se okitila sa devet unuka, dvadeset praunuka i tri „bijele pčele“.
Njena razboritost zadivljuje. Sjeća se gotovo svakog važnijeg detalja iz dugog, zdravog, ali i tegobnog života, jer preživjela je tri rata.
– Koje su godine ne valja se žaliti na zdravlje. Malo me noge i ruke ne slušaju, a sve drugo je potaman, šućur Allahu – kaže i nerado priča o ratovima. Radije se prisjeća vedrijih godina života:
– U moje vrijeme se ašikovalo u golemoj tajnosti. U kolu smo se držali za rupčić, nije bilo dotaći ruku momka ili djevojke. Majka je stajala iza kola, momci su dolazili na pendžer. Udala sam se kada sam imala trinaest godina. Pošla sam na branje kukuruza u polje kod komšije kada me je moj muž pucajući u zrak, stigao i oteo. To je bilo uobičajeno u ondašnje vrijeme da se cura otme.
Kadija nam nije dao se vjenčamo jer sam ja bila maloljetna, dok mu nismo platili, tako što smo mu dali ovna. Sa prvim mužem, rahmetli Šaćirom Đelepovićem, koji je stradao od četnika 1941. godine, izrodila sam troje djece. Danas živim sa unukom Sadifom i snahom Hatidžom. Paze me kao malo vode na dlanu.
Ne koristi lijekove
Tihim glasom, ali razgovjetno nana Mejra priča kako je doskora sama radila po kući, a ni do danas ne propušta vaktove namaza.
– Vjera me je održala – priča i prisjeća se kako je od malih nogu klanjala i radila sve kućne i poljske poslove.
– Redovno sam na sedždu padala i molila se Bogu, ali i puno radila, najviše oko zemlje i oko stočnog blaga. Briga su mi bili krave, ovce i koze. Radilo se puno i imalo na siniji. Bijeli mrs je bila glavna hrana. Bezbeli, kajmak i sir, a bilo je i mesa.
– Nikada nisam voljela ovu gotovu hranu iz prodavnice. Ovčije i kozije mlijeko, sir i kajmak, kukuruzu i ono što sama napravim kod kuće, to sam jela. Nikad nisam bila bolesna niti sam pila lijekove ili bila u bolnici, a ni danas mi, hvala Bogu, ne trebaju – kaže ova krijepka stogodišnjakinja i dodaje kako je njena rahmetli majka živjela 101. godinu.
Ono i ovo vrijeme
– Samo dragi Allah određuje koliko će insan živjeti – kaže nana Mejra i dodaje kako se današnje vrijeme ne može porediti sa onim u kojim je ona živjela.
– U moje vrijeme se znalo ohanuti kad bi se umorilo, redovno se molilo Bogu, jelo se što se imalo, zdrava seljačka hrana, ali i dosta radilo na zemlji koja insana hrani. Danas hitnja, srklet i besposlica ubiše ljude. I još nešto bih kazala, ali ne bih voljela da se mladi naljute, današnjoj mladeži je mrsko raditi… A to ne valja – veli ova stogodišnjakinja.
