Kalesijske novine Kalesijske novine
Azir Šabić (43) rođen je u Jošanici, općina Zvornik, a evo već 15 godina živi u Gornjim Raincima kod Kalesije. Svašta je u životu predeverao za svojih 40-ak godina. Od ratnog kurira postao je uspješan poduzetnik i, također uspješan, pisac. Danas je vlasnik obrtničke limarske radnje “Limprom“, koja je postala sinonim za kvalitetno urađene limarske radove na području sjeveroistočne Bosne. Zapošljava desetak radnika. Uz organizaciji posla od kojeg se živi, Šabić je stizao i da piše. Postao je i književnik. Objavio je četiri knjige, dva ratna dnevnika „U njedrima Udrča“ (2012) i „Drina ih odnijela“ (2013), te dva romana „Sjene crvenih joha“ (2014) i „Kolanje krvi“ (2016).
Posebno je zanimljiva njegova priča o tome kako je postao književnik.
U okruženju jeli i mlado bukovo lišće
Rat ga zadesio u Jošanici. Devet mjeseci su bili u neprijateljskom okruženju. Osim straha od metaka i granata, velika opasnost za Azira Šabića i sve njegove saborce u Jošanici i okolnim selima bila je – glad.
– U tom okruženju preživljavali smo vrlo teško. Oružje i municiju za odbranu smo morali zarobiti od neprijatelja. U okruženju smo jeli kukuruz, bundevu, krompir i mlado bukovo lišće. Ni toga nije bilo dovoljno. So smo ispirali iz šljake na nekadašnjoj asfaltnoj bazi koja je bila u blizini. Šećer, cigare i bijelo brašno mogli smo samo da sanjamo. Na kraju smo zbog gladi i morali napustili tu slobodnu teritoriju, priča Azir Šabić.
I u takvim okolnostima, Šabić počinje da piše, da vodi svoj ratni dnevnik.
– Pisati sam počeo 1. maja 1992. godine. Želja za pisanjem javila se sasvim iznenada, može se reći kao splet okolnosti. Četnici su upali u naše selo i provalili u kancelarije firme „Asfaltne baze“ Jošanica i tako razbacali sve dokumente i papire po krugu firme. Kasnije, kad su se povukli, naišao sam sa sestrom i pokupili smo nekoliko rokovnika i olovki ne znajući sta ćemo s tim. Usput, idući kući, dogovorili smo da ćemo voditi dnevnike. Nakon 15-ak dana sestra je prestala da piše dnevnik, a ja sam nastavio. Mislio sam da će rat ubrzo prestati, ali, kao što znate, to se oteglo pune četiri godine. Sve vrijeme sam pisao dnevnik. Pisanje mi je postalo opsesija. Dnvenik sam vodio cijeli rat, pa i neko vrijeme poslije rata, kazuje Azir Šabić o svom početku pisanja.
U ratu je bio kurir. Punih 1463 dana Šabić je, iz dana u dan, zapisivao ratne događaje. Dok su bili u okruženju, bilo mu je teško doći do papira i olovke. Kada je ispisao rokovnik, pisao je male sveske u linije, uglavnom su to bile sveske kakve su se koriste u školi do četvrtog razreda.
Saborci su uglavnom s odobravanjem gledali na njegovo pisanje. Međutim, kada su bili protjerani u planinu Udrč, sabirci su se plašili Šabićevog pisanja. Strahovali su da bi se četnici, ako bi ih zarobili, mogli dočepati njegovih dnevnika.
Ponijeti ili zakopati dnevnik?
– Jedne prilike moj amidžić mi je rekao da to bacim i da ne glumim Vladimira Nazora. Kada smo, zbog gladi, u februaru 1993. godine, odlučili da preko šuma krenemo prema Tuzli na slobodnu teritoriju, saborci su mi savjetovali da bacim svoje sveske ili da ih zakopam. Čak i otac mi je to savjetovao. Zaista, prelazak tridesetak kilometara kroz četničku teritoriju, koju su oni kontrolisali, predstavljao je veliku opsanost, mogli smo upasti u zasjedu i biti zarobljeni te tako bi i moje sveske pale u njihove ruke. Osim toga, bio je snijeg, baš kao iz filma „Igmanski marš“. Bio sam u velikoj dilemi. Ipak, riješio sam da svoje dnevnike ponesem sa sobom pa šta bude. Hvala Bogu, uspješno smo se prebacili do slobodne teritorije, prisjeća se Azir Šabić.
Dnevnike je nastavio da piše i na slobodnoj teritoriji, tokom cijelog rata pa i nekoliko mjeseci nakon Dejtonskog sporazuma.
Poslije rata živio je u Čaklovićima kod Tuzle, u Sižju kod Lukavca, potom u Barama kod Tuzle, pa u Živinicama, da bi se na kraju, 2001. godine, skrasio u Gornjim Raincima kod Kalesije, gdje i danas živi. Azir Šabić se oženio, sa suprugom Hasijom dobio je kćerku Irmu. Valjalo se boriti za život, obezbijediti egzistenciju za sebe i porodicu. Prvo je neoliko godina radio kod privatnika, a onda je 2004. godine odlučio da pokrene vlastiti biznis. Otvorio je obrtničku radnju „Limprom“, koja i danas uspješno posluje.
Dječački san
Pitali smo ga kako je uspio da od čovjeka koji je, kao i mnogi drugi, bukvalno gladovao u okruženju, bio željen hljeba, uspio da napravi firmu od koje danas živi deset drugih porodica.
– Pa upravo to gladovanje, ta borba za puko preživljavanje me natjerala i naučila da se borim kroz život. Imao sam i svoj dječački san da imam vlastitu firmu koja će nešto proizvoditi. Glad i neimaština u ratu su me samo očvrsnuli. Shvatio sam da insan koji ima cilj, koji čvrsto vjeruje u njega, uz borbu sve može postići čak i pisac da postne, kazuje nam Azir Šabić, dodajući da ove godine proširuje proizvodne kapacitete, te da će, zahvaljujući pomoći ministra za povratak Edina Ramića, zaposliti nove radnike.
Želi snimiti i film o oslobađanju logora u Liplju
Na osnovu Šabićeve priče „Džamija u kojoj od petka do petka klanjaju džennetske ptice”, koja je nagrađena na književnom natječaju „Zavičajna priča“ Gradske bibliopteke Kalesija, snimljen je odličan dokumentarni film “Kušlat džamija u kojoj od petka do petka klanjaju džennetske ptice”. Šabić je najvećim dijelom i finansirao snimanje ovog filma, za koji su scenarij napisali Fajko Kadrić i Muhamed Berbić, režiser je bio Sulejman Muratović, a muziku je napisao Armin Muzaferija. S obzirom da je u toku agresije i sam bio jedan od učesnika oslobađanja logora u Liplju kod Zvornika, u kojem je bilo zatočeno četiri stotine Bošnjaka, Šabić ima želju i da snimi dokumentarni film o oslobađanju logora u Liplju. I Šabićema kćerka Irma, učenica 2. razreda gimnazije, kada je riječ o pisanju, krenula je očevim stopama. Već je osvajala nagrade na literarnim natjećajima za srednjoškolce. Šabić, kako kaže, radi na novoj knjizi, ali da neće žuriti sa njenim objavljivanjem.
